Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Zamalo me udarila kap kad sam čula da nam je Unija dala pet milijuna kuna

U Osijeku je čak 3500 siromašnih koji nemaju za hranu, a o njima se brine udruga Rijeka ljubavi čiji su članovi iz europskih fondova izvukli sredstva za godinu dana
14. listopada 2016. u 21:30 0 komentara 1196 prikaza
Rijeka ljubavi
Foto: Davor Javorović/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Dok nisu kročili preko praga Strossmayerove 68, nisu ni znali, kažu, da je u Osijeku toliko gladnih. Siromašnih ima i u njihovim redovima, ali sami sebe spremno guraju u drugi plan i trče dvorištem Socijalne samoposluge, noseći teške kutije s hranom.

Pogled im, iz dana u dan, puca na dugačke redove u kojima njihovi sugrađani čekaju litru mlijeka i ulja, kilogram brašna i šećera. Oni su volonteri humanitarne udruge Rijeka ljubavi na čijim je plećima oko 850 siromašnih obitelji ili, točnije, više od 3500 Osječana.

– Viđala sam građane kako kopaju po kontejnerima, ali bilo mi je lakše misliti kako traže plastične boce. Tražili su, ipak, hranu. To me boli, baš boli... – započinje 60-godišnja Zlata Stefanovski.

Ljudi su gladni, ponavljaju to osječki volonteri poput papagaja, uvjereni, čini se, kako toga, kao društvo, i nismo u potpunosti svjesni.

– Po svakom kontejneru u mom naselju prekapa bar dvoje građana – domeće 70-godišnja Biserka Tomaš. Tko god im pokuca na vrata, ne puste ga kući praznih ruka. Ponese, slikoviti su, makar vrećicu palente.

sven Volonteri u akciji Prikupili 10.000 kuna za pomoć malom Svenu U.S. President Barack Obama speaks about the worst mass shooting in U.S. history that took place in Orlando, Florida, at the White House in Washington, U.S., June 12, 2016.      REUTERS/Joshua Roberts unatoč primirju Obama zabrinut blokadom humanitarne pomoći u Siriji Rajko Grlić RAJKO GRLIĆ UOČI PREMIJERE "USTAVA RH" Mali narodi preživljavaju samo uz pomoć kulture, a ne politike

Zlatko Rege samohrani je otac, 53-godišnjak u vojnoj mirovini.

– Ne dođem li jedan dan u udrugu, bolestan sam – kaže nam Zlatko. Bio je dragovoljac Domovinskog rata. Dragovoljac je danas i u miru jer sugrađani, svjestan je, trebaju njegovu pomoć.

A nije njihov zadatak “samo” pakirati i dijeliti hranu. Oni za nju i doslovno mole, i po gradu i po cijeloj zemlji.

– Ne sramim se reći, najveći sam prosjak u Hrvatskoj – započinje Štefica Čučak, predsjednica i inicijatorica Rijeke ljubavi. Udruga je “rođena” 2011., a Socijalna je samoposluga otvorena lani uoči Uskrsa. Zbog gužve, pri prvim je podjelama hrane dežurala čak i policija. Ta tužna slika Osijeka obišla je zemlju...

– Noćima ne spavam. Čim podijelimo te, kako ih zovemo, pakete života, već me hvata panika na čija ću vrata sljedeća pokucati. Dolaze nam građani s liječničkom uputnicom, da su zdravi, imaju tek, ali su pothranjeni.

Grad izdvaja koliko može po zakonu, ali neka mi netko, molim vas, objasni kako preživjeti s 800 kuna? Kako da majka objasni malom djetetu da nema za hranu – nastavlja Štefica. Kada djevojčicu u redu za pomoć upitaju što bi željela dobiti, odgovara: “Kobasicu.”

Na nju mora čekati mjesec dana, dok ne dođe vrijeme za drugi paket. Po broju socijalnvo ugroženih, s gotovo 14.000 njih, prema podacima resornog ministarstva, Osijek je neslavni državni rekorder.

– A što je s još 8900 građana čiji su računi blokirani? Slavonija je na koljenima, boljitak se tu ne osjeća. Uporno ponavljam, socijala je hodajuća bomba. I strah me da političari toga nisu svjesni. Prazan želudac zamrači um, dovodi i do nasilja, ponajprije u obitelji – upozorava naša sugovornica.

Ipak, baš se entuzijasti poput junaka naše priče brinu kako ne bi sve bilo crno. Stiže im gotovo pet milijuna kuna iz Europskog fonda za najpotrebitije. Godinu će dana mirnije spavati jer će tim novcem moći kupiti 30 tona hrane na mjesec.

– Kad sam čula iznos koji nam je odobren, umalo sam doživjela srčani udar – slikovita je Štefica.

U mjesečne pakete, vrijedne oko 450 kuna, ubacivat će ubuduće 24, umjesto 15 namirnica. Na stolu će se, tako, naći i meso, riba, sir, grah, kilogram slanine, kupus, voće...

Treći je to EU projekt iz kojeg im se slio novac, ali uvjerljivo najveći. Povukli su 197.000 kuna za edukacije i opremu 2014., a godinu kasnije 150.000 kuna, uglavnom za pakete 130 najugroženijih, odnosno samohrane majke i samce.

No, dvoje volontera koje se obučilo u prvom projektu zaposlilo se kasnije u tvrtkama pa, umjesto za udrugu, za privatnike pišu projekte.

– Naši volonteri, pogotovo mladi, često nađu posao već nakon dva mjeseca volontiranja jer poslodavci prepoznaju dobru djecu, ne može svatko raditi to što mi činimo. Tražit ću proviziju od HZZ-a – šali se Štefica.

A posao bi trebao i svim korisnicima koji stoje pred vratima Socijalne samoposluge, kako bi i oni imali “normalne” živote.

– Netko kaže, socijala neće raditi. Ma pokucaj meni na vrata! Kaži, trebam radnike, svi su spremni raditi koji su sposobni. U prošla sam dva mjeseca “zavrtjela” 50 ljudi u jednom OPG-u – ističe predsjednica.

U Rijeci ljubavi, pak, radi se puno, dodaje ona, a nema nikakve naknade. Štefici je 77 godina, od 8 do 18 sati je u udruzi, a nakon što se kratko odmori ili zaspi, opisuje nam, piše e-mailove od 22 sata do poslije ponoći.

Članova je udruge, inače, deset i još je 15 volontera. Iako ih se zove po potrebi, većina naših sugovornika svaki je dan u Strossmayerovoj 68. Volonteri dobiju jedan paket mjesečno, kakve kući nose i korisnici. Njihova prava plaća, složni su, nije opipljiva. A Zlata Stefanovski i sama teško živi, s tek tisuću kuna mirovine. Obje su joj kćeri bez posla, ima i malu unučicu.

– U životu nisam srela toliko gladnih i to je ono što me dira u srce i motivira. Uvijek sam htjela pomagati drugima, ali nisam ranije uspjela iznaći način da pomognem više, sve dok nisam stigla u Rijeku ljubavi. I oborilo me s nogu – govori nam Zlata.

I Zlatko Rege svakoga je dana na adresi udruge, ostane i po sedam, osam sati.

– Istovarujem kamione s hranom, slažem gajbe u skladište, kontroliram i brojim namirnice kad je inventura da sve štima. Čistim – opisuje nam on svoje zadaće. Nitko od njih nije, našalio se, mladić ili djevojčica, pa ih zna probadati u leđima, ali na to ne reagiraju.

Volonter Izak Sabo, pak, i sam je korisnik Socijalne samoposluge. Ravno mu je pet desetljeća, bez posla je šest, sedam godina, a volonter četiri godine. Otac je petero djece.

– Lako je biti kod kuće i čekati nekoga da ti nešto udijeli. Ruke su sposobne, noge su sposobne, treba napraviti neki pomak u životu. Ljudi gledaju naše primjere pa se i oni uključuju. Što ćemo mi stari ostaviti mladima ako ne dajemo dobar primjer?

Puno je mladih na birou koji nisu nikad imali priliku ništa raditi. Kada vide nas, možda će se pokušati angažirati u udrugama, pa vidjeti da je tako lakše pronaći i posao – rezimira Izak. Ni supruga mu nema posao. On je, inače, četkar po zanimanju. Proživio je već tri operacije koljena, ima i herniju diska.

Momir Antić prošao je sve – od tajnika do nosača, a vodi i Facebook stranicu udruge te je fotograf.

– Volonter sam od osnivanja udruge, svaki sam dan tu, nekad i cijeli dan. Ne mislim da postoji nešto “pametnije” što bih mogao raditi – kaže ovaj 58-godišnjak, a i on je umirovljenik.

Posla će imati još više kada počnu stizati kamioni s 30 tona hrane pa će im trebati i još vrijednih ruku. No, prioritet im je skladište za te namirnice koje trenutačno nemaju gdje smjestiti. Vesele se što im je obećan kombi za prijevoz hrane pa bolesni i nemoćni više neće morati vući pakete po tramvajima i pješice.

I dalje će se natjecati za EU fondove, moliti građane cijele zemlje za kilogram soli ili krumpira. No, rastužuje ih što ima imućnih Slavonaca koji ostaju gluhi za potrebe svojih sugrađana, susjeda. Samo jedan gradski vijećnik donira 600-tinjak kuna mjesečno od svoje vijećničke naknade.

– Na političare smo i u kampanji apelirali, dobili smo dvije donacije paketa. Političari žive u svom svijetu, dolaze nam s tjelohraniteljima i čuvarima. Plaše li se svoga naroda? Gdje smo mi to? – pita se Štefica Čučak. I sama je 15 godina bila aktivna u politici, 12 u SDP-u, čiju je člansku iskaznicu potom zamijenila HDSSB-ovom.

Politika ne zanima korisnicu Lidiju Rancinger, 34-godišnju majku pet djevojčica. Najstarijoj je 14, a najmlađoj tek godina i pol. Suprug je bez posla od 2007., a ona nije ni radila nakon završene srednje škole za fotografa.

– Suprug je bio maloljetni branitelj, ostale su mu posljedice, rat mu je prekinuo i školovanje pa je završio samo osnovnu školu. Ima hrpu dijagnoza, a nema pravo ni na mirovinu – navodi Lidija. Stanarinu plaćaju 1500 kuna, a u obitelji su tri školarca i jedan “pelenaš”.

– Najviše nam djeca oskudijevaju u odjeći i obući, slatkišima. Suprug i ja se i ne računamo. Paket koji dobijemo u udruzi potraje nam nekoliko dana. Pučke kobasice se mogu skuhati, a i ispeći s krumpirima u pećnici. Ali zaista morate biti čarobnjak da biste preživjeli – govori ona.

– Dvije su mi želje, da se naša socijala zaposli i da našu udrugu dođe blagosloviti Svet Otac – zaključuje Štefica Čučak. 

>> Zbrinjavamo tekstilni otpad i zapošljavamo koje drugi neće

mutni poslovi državne tajnice
USKOK godinu dana prisluškivao kako Rimac tvrtkama sređuje dozvole i poticaje
Renault Zoe
U POTRAZI
Od Samobora do Ivanić Grada: Kako smo tražili najbolje jagode?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.