Naslovnica Premium Analize i intervjui

Zagovara se različitost, a sije strah i proizvodi globalno jednoumlje

Ljudi danas žive bolje, ali je pitanje žive li i zadovoljnije i sretnije, jer u današnjem svijetu dominira podvojenost između imati i biti.
10. siječnja 2019. u 17:55 0 komentara 610 prikaza
Afrički migranti
Foto: Reuters/PIXSELL

Krajem 2019. godine mladi zagrebački profesor zemljopisa Dejan Nemčić u ostakljenoj bi kapsuli trebao otići do ruba svemira, ostati ondje 48 sati, iz daleka gledati Zemljinu kuglu, njezinu ljepotu i malenkost u beskraju prostora, i omogućiti svojim učenicima, ali i svima drugima koji budu zainteresirani, da uz pomoć tehnologije uživaju u onome što on vidi, i to upravo u trenutku u kojemu to gleda. Zbog njegova inovativnog pristupa nastavi i humanitarnog rada u Africi, prof. Nemčića pozvala je američka organizacija Google Prize da bude dio tima od samo osam ljudi iz cijelog svijeta koji će se uključiti u projekt Synergy Moon, koji je, pak, dio većeg projekta Space for Humanity, kojemu je, pak, cilj pokazati kako će put u svemir jednom, i nećemo na to čekati predugo, biti dostupan i „malim“ ljudima. Ova sličica samo je izdvojena ilustracija napretka koji se događa u današnjem svijetu, u kojem znanstvena fantastika postaje stvarnost.

Migranti na graničnom prijelazu Maljevac reakcija MUP o snimkama s migrantima: Sve je zakonito, ne radi se o protjerivanju u BiH

Vrijeme u kojemu živimo obilježava tehnološki razvoj koji ruši sve barijere, nezamisliv znanstveni napredak nosi nas u svijet neslućenih spoznaja. Umjetna inteligencija ušla je u znanstvena istraživanja, rješavajući probleme koji su čovjekovu umu do kraja neshvatljivi, premda je taj isti um izmislio tu umjetnu inteligenciju. O njezinu potencijalu govori primjer umjetne inteligencije AlphaZero koja je, laički rečeno, kompjutor koji je sam sebe naučio igrati šah i još neke zahtjevne igre. Jednostavno rečeno, čovjek mu je dao zadatak da igra šah sam sa sobom i on je u roku od 24 sata to činio bolje od najboljih šahovskih velemajstora i kompjutora koji su programirani za igranje šaha... Iz te male, naizgled banalne pričice, potpuno je jasno da su mogućnosti umjetne inteligencije nesagledive... Još jednu ilustrativnu sličicu prenosimo iz 2018. godine, u kojoj je zabilježeno da su rođene prve bebe kojima je laboratorijski promijenjena genetička mapa. Kineski znanstvenik „molekularnim škarama“ uklonio im je gen koji omogućava infekciju virusom HIV-a, učinivši ih otpornima na AIDS. Taj postupak, prvi put napravljen na ljudskim zamecima, ima golem potencijal za liječenje teških genetičkih bolesti, ali je, s druge strane, gurnuo svijet u nedefinirano etičko područje... Mogli bismo tako nizati tisuće priča o manjim i većim istraživačkim projektima koji se odigravaju širom svijeta, ali i ovo je dovoljno da naslutimo kako čovjek stvara svijet koji neće nimalo nalikovati današnjem.

Paradoks dvojnosti

Istodobno s tehnološkim razvojem, širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, postoje snažni trendovi koji u ideji iz koje su začeti imaju misao o čovjekovoj svrsi, koji propituju granicu do koje je prihvatljivo da čovjek dira prirodni poredak, da se miješa... Pozivanjem na povratak tradicionalnim kršćanskim vrijednostima, primjerice, o čemu se ponekad može čuti kako govore i u političkim tijelima EU, otkrivaju da ih muči strah da se nešto ozbiljno poljuljalo u čovjekovu poimanju svijeta, prirode, sebe... Pokušavaju zaštititi tradicionalni oblik obitelji iako već postoje raznovrsne obiteljske zajednice. Nastoje očuvati ili vratiti tradicionalne društvene obrasce, iako se svijet mijenja svakim danom sve više... S jedne strane, osvajamo svemir, u potrazi za novom adresom na koju ćemo se preseliti kad ovo mjesto do kraja dotučemo, a s druge, sporimo se oko elementarnih pitanja poput onoga u kojem trenutku počinje život i koje je pravo čovjeka da o tome odlučuje, je li to pitanje prava žene na izbor ili prava ljudskog zametka na život... S jedne strane, imamo istraživački bum koji svladava neke složene, nepoznate teške bolesti, s druge strane imamo organizacije bliske crkvama koje se protive umjetnoj oplodnji... S jedne strane, današnja civilizacija neustrašivo gleda u budućnost, a s druge, svijet strahuje od izbjeglica i društvenih promjena koje bi mogle doći s njima... Kako objasniti taj paradoks, tu kontradikciju suvremenog svijeta, u kojemu se novo i staro tuku, pokušavajući isključiti jedno drugo? I može li se to dvoje uopće uravnotežiti ili se samo možemo nadati suživotu različitosti u čovjeku?  

Pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić u svojoj se pjesmi „Kako razumjeti čovjeka koji opkoračuje dva svijeta“, ukoričenoj u zbirci pjesama „Afrika“, bavio pitanjem suprotnosti u čovjeku i svijetu oko njega. Paradoks dvojnosti, kaže, vlada svijetom. Dijelimo se na prijatelje i neprijatelje, a tamo gdje neprijatelja nema, Umberto Eco bi kazao da ga sami konstruiramo.

Davor Božinović Marakeška deklaracija Božinović: I dalje ćemo samostalno i suvereno odlučivati o migrantima

– U Iraku se tražilo oružje za masovno uništenje, a masovno je pokradeno zlato u mezopotamskim muzejima i zauzeta su naftna crpilišta. Na svim stranama, zagovarajući različitost po semantici jednog jezika, sije se strah i proizvodi globalno jednoumlje GM kulture tijela i duha. Svijet postaje sveopćim tulumom, ni rock, ni kazačok... Nema više takve budale koja poznaje abecedu a da ne misli da nije u stanju napisati Tolstojev „Rat i mir“. Mediji su postali pokretači opće kontradikcije. Božić pretvaraju u klizališta i robne kuće, umjetnost u trivijalne revije... Izgubljen je odnos sa Stvoriteljem, bez obzira kako ga tko na ovome svijetu zvao. A vjera je kroz povijest oblikovala čovjeka, i on se danas bez nje osjeća poput ptice bez krila. Kada se vrati temeljima vjere, čovjek se osjeća potpunim, sposobnim i slobodnim – govori pjesnik Bilosnić. Posebno podcrtava da su humanističke znanosti danas pred većim izazovom nego ikad. Tehnologija je, kaže, potpuno promijenila uvjete života čovjeka na Zemlji, ali čovjekovu bit, njegovo biće, nije ni dotaknula.

– Svijet živi u dvojnosti već time što postoje istinske kontradikcije između tehnološkog i humanog, čovjeka znanja i čovjeka osjećanja, istine i virtualnih informacija o njoj. Uzor ovog stoljeća nije slučajno papa Franjo, čovjek koji prolazi svijetom bez predrasuda, slobodan kao danas malotko. Slobodu suvremenoga svijeta on pokušava ostvariti promjenom odnosa svakog pojedinca prema Stvoritelju, a da time nimalo ne zadire u temelje Crkve, dapače, on ih konzervira. Ne mijenjaju se temelji jer u njima je „dubinska svrha čovjekova bića“, sloboda i dostojanstvo svakog čovjeka. Čini mi se, to je tajna za opstanak humanizma u 21. stoljeću – promišlja pjesnik Bilosnić. 
Jacqueline Bat, defektologinja, slikarica, likovna terapeutkinja, ali i laikinja, odnosno svjetovna redovnica benediktinka, kaže da gledamo li svijet oko nas, političke i povijesne procese koji se zbivaju, i reakcije društava na njih, čini se da je napredak znanosti i tehnologije u raskoraku s napretkom ljudskog duha, prije svega odgovornosti i etičnosti.

– Nada se gleda u kontekstu konzervansa koji će učiniti da naše tradicije, razmišljanja i vjerovanja ostanu netaknuti... Prevladava strah od promjene, od različitog, pa i bijeg od odgovornosti, osobne, društvene, političke i civilizacijske, za procese koji se zbivaju u našim životima, društvima i u našoj civilizaciji. U duboko podijeljenom hrvatskom društvu vrlo je vidljivo zatvaranje u tabore istomišljenika, pozicioniranje u antagonizmu prema drukčije mislećem i vjerujućem. Vjera i znanost koriste se kao oruđa za nametanje vlastita svjetonazora drugima. No, dokle god svoj strah zaogrćemo religijskom doktrinom, znanošću, politikom i koristimo se njima da bismo se očuvali u sigurnoj i poznatoj zoni, širina naše čovječnosti kopni i ne može biti stvarne nade. Nada se primarno oživotvoruje kroz odgovorno djelovanje i ljudskost oslobođenu straha – razmišlja. – Nade, ni eshatološke, kakva je za kršćane, ni čisto svjetovne, nema bez isplovljavanja iz zone sigurnosti, bez susreta s onim različitim od mene na obzorju ljudskosti, s iskrenom željom i nastojanjem da ovaj svijet učinimo boljim mjestom za sve nas – kaže J. Bat.

Težnje za boljom prošlošću

Znanstvenik Instituta „Ruđer Bošković“, osnivač i voditelj Centra za nuklearnu magnetsku rezonanciju, kemičar Dražen Vikić Topić smatra da je golemi i ubrzani napredak znanosti kojemu svjedočimo posljednjih desetljeća preoblikovao način života i ljudskog djelovanja pretvorivši svijet u „globalno selo“, kako je 60-ih prošlog stoljeća predviđao veliki vizionar McLuhan. Danas, kaže, posjedujemo više znanja i vještina nego što su ljudi imali u svojoj pisanoj povijesti, a velika otkrića u prirodnim znanostima te njihova primjena u farmaceutskoj industriji i medicini, znatno su umanjila pojavnost mnogih bolesti i potpuno izbrisala neke stare bolesti, što je zajedno s ekonomskim prosperitetom znatno poboljšalo životne uvjete i produljilo životni vijek.

– No, svaki razvoj u sebi nosi klicu propadanja, pogotovo ako nije postupan i kontroliran. Tako danas s jedne strane, znanost grabi golemim koracima u budućnost, a s druge strane, čovjek je svojim neodgovornim djelovanjem, poput neobuzdanog krčenja prašuma i šuma, pretjeranim izlovom, enormnim korištenjem fosilnih goriva, kemikalijama u poljoprivredi i prehrambenoj industriji… poremetio prirodnu ravnotežu, ugrozio život na Zemlji mnogim vrstama, a i vlastiti opstanak dovodi u pitanje. Sve to kod mnogih ljudi izaziva strahove, odbojnost prema znanosti i tehnologijama, zatvaraju se u sebe i svoje male sredine, raste ksenofobija…, što, naravno, nije dobro – razmišlja Vikić Topić, ističući misao znamenitog Eckharda Tollea koji je rekao: „Pamet u kojoj nema mudrosti iznimno je opasna i destruktivna“.

– Ljudi moraju vladati tehnologijama, a ne dopustiti da one vode njih i ovladaju njima. Ako se dostignuća moderne znanosti i tehnologije razumno koriste moguće je usporiti uništavanje prirode i iscrpljivanje prirodnih resursa, moguće je čak i preokrenuti trendove... Dakle treba više razmišljati dugoročno i zdravorazumski, a manje profitno. Općenito govoreći, ljudi danas žive bolje, ali je pitanje koliko njih živi zadovoljnije i sretnije, jer u današnjem svijetu dominira podvojenost između imati ili biti, i to je ta kontradikcija vremena u kojem živimo – zaključuje znanstvenik Vikić Topić.

Jadranka Brnčić, spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica koja predaje biblijsku hermeneutiku na Teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik”, kaže da u svijetu paradoksa živimo otkad je ljudske povijesti, ali u ovom vremenu to osjećamo intenzivnije jer su promjene brže, a binarne su podjele – na prirodu i kulturu, politiku i ekonomiju, čovjeka i kapital, pa posljedično na bogate i siromašne te na tehniku i tehnologiju – očitije.

– Od prirodnog preko kulturalnog i legalističkog postajemo umjetnim bićem. Preispitujemo strukture društvenih institucija, odvajamo fizičke od pravnih osoba, granice među prirodnim i proizvoljnim bićima činimo poroznima. Nije teško zamisliti budućnost u kakvoj ćemo, zahvaljujući biotehnologiji, nanotehnologiji, robotici i umjetnoj inteligenciji, postati algoritmi ili informacijske matrice. No, moć će, ako nešto ne učinimo, i dalje biti na raspolaganju najbogatijima, onima koji kontroliraju resurse i proizvodnju kapitala što ga brani ponajjači kapital – oružje. Svi drugi možemo biti samo kolateralne žrtve, kao i dosad, istodobno pristajući na ulogu žrtve i shvaćajući ratove kao nužnu nuspojavu povijesti – razmišlja J. Brnčić. Pojedini ljudi ili skupine teže za boljom prošlošću, brane vlastite identitete, rasne, rodne, nacionalne, vjerske, ali time proizvode nove podjele i sukobe. No, koliko god se opirali, promjena je nepovratna. Od budućnosti, ni od nas samih, neće nas sačuvati ni jedan identitet, svjetonazor ili religija, ističe naša sugovornica.
– Obje ove tendencije – prepuštanje tehnološkom napretku nad kojim nemamo kontrolu ili opiranje globalizacijskim društvenim promjenama – nisu zapravo suprotstavljene, nego proizlaze iz iste logičke strukture. Obje, naime, pokazuju da su moralne norme, bilo da ih se ignorira, bilo da ih se nastoji nametnuti svima, u konačnici arbitrarne i relativne. Međutim, i manipulacijom granica i utvrdama pamćenja dovodimo u opasnost etiku u korijenu svakoga morala koja se temelji na pitanju: tko smo zapravo? Čini mi se da se ne bojimo toliko gubitka vrijednosti koje su nas oblikovale, ni drugih i drukčijih, neizvjesne budućnosti, gubitaka različitih identiteta, koliko se bojimo preuzeti odgovornost za to da smo ljudi i da nam je Zemlja, sa svim ljudskim i neljudskim bićima, povjerena na brigu. Situacija u kojoj se ljudski svijet nalazi nije razlog za strah, nego prigoda da napokon, ne bez rizika, preuzmemo punu odgovornost. A dok smo takvi kakvi jesmo, neodgovorni, boriti se s iluzornim nemanima budućnosti posve je beskorisno. Prije ma kakva razgovora o ekonomskim, političkim i društvenim dogovorima, valjalo bi radikalno promijeniti način na koji prepoznajemo sebe i druge. U našoj je moći sposobnost da mislimo vlastitom glavom, osjećamo vlastitim srcem i predamo se našoj evoluciji okrenutoj k etici duhovnoga kretanja i ravnoteže. Želimo li drukčiji svijet, moramo postati drukčiji ljudi, ljudi koji će se preobražavati u putnike u dubine našega bića. Vjerujem da smo kadri zaogrnuti Zemlju ogrtačem suosjećajne ljubavi i mira – zaključuje Jadranka Brnčić.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.