Milana Vuković Runjić plodna je književnica, kolumnistica, suvlasnica nakladničke kuće Vuković & Runjić koja ima knjižaru u najstrožem središtu Zagreba, zastupnica Skupštine grada Zagreba, i to kao članica stranke Milana Bandića, ali i predsjednica skupštinskog Odbora za izbor i imenovanja te članica Odbora za kulturu. Ukratko, upućena i stručna sugovornica.
Kako to da ste se odlučili pisati purgerske krimiće o međuratnom Zagrebu u kojima je glavna junakinja detektivka amaterka, a pozitivan lik beogradski detektiv Lapčević koji je sudjelovao u ubojstvu kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage? I zašto su vam među likovima u krimićima i neke stvarne povijesne osobe?
Napisala sam dvadeset i pet knjiga, žanrovski raznolikih. Posljednjih godina nadahnuće mi je povijest, i to “meka povijest”, koja pripada pripovjedačima. Na tom tragu nastao je moj roman-esej o Matošu i Proustu, potom roman “Hotel u oblacima 1914.” u kojem iz mrtvih dižem Matoša, zatim knjiga eseja “Proklete Hrvatice” te dva krimića s kraja dvadesetih i s početka tridesetih. Zagreb tog doba prijestolnica je jazz-ere, iz kavana se čuju šlageri, djevojke prate modu, svi čitaju Antoninijev “Svijet”. No, tada počinje i diktatura, na vodeća mjesta postavljaju se “podobni”, u policiju dolazi kadar iz Beograda. Tako i moj fikcionalni Dimitrije Lapčević stiže u Zagreb. U Petrinjskoj šefuje zloglasni turopoljski plemić Janko Bedeković, kojeg pamtimo po tome da su ga u zajedničkoj akciji smrtno ranili ustaše i komunisti koje je nemilosrdno proganjao. No, nije Bedeković jedina stvarna osoba koja se šeće mojim krimićem: tu su, uz Antoninija, i Oktavijan Miletić, Ksaver Šandor Gjalski i mnogi drugi. Takav je Zagreb na kraju dvadesetih, politički buran, ali i glamurozan grad klubova, restorana, plesnjaka i kavana, za onu šačicu, poput moje imaginarne heroine Edvine pl. Podolsky koja si je takav život mogla priuštiti. Ali i oni se nađu uronjeni u surovu stvarnost sasvim drukčijeg grada, kojeg je sam Krleža prozvao “Zagrebom iza Esplanade”. Planiram i treći nastavak, koji će se odvijati četrdesetih, a bit će vezan uz stvarni događaj u obitelji Jelačić.
Čitajući krimiće “Faraon iz Ilice je mrtav” i “Orašar Misterij” stječe se dojam da se Zagreb i nije jako promijenio u proteklih gotovo stotinu godina?
Zagreb je možda izgubio poneku iluziju koju je “ludih dvadesetih” još imao. Ne vjerujem da bi ljudi svih uzrasta danas tako veselo odlazili na plesove i zabave kao što su to činili onda. Kao da su vremena ozbiljnija i mnogo se više brine. Pa ipak, kada je Krešo Dolenčić u suradnji sa svojom suprugom Anom na scenu “Komedije” izvukao vrckastu i rasplesanu esenciju onog vremena, postavljajući na scenu mojeg “Faraona”, primijetila sam da se publika zabavlja baš koliko i glumci. Dakle, i dalje se možemo opustiti, samo nam to nije sasvim jednostavno.
Krimiće ste objavili u vlastitoj izdavačkoj kući. Jeste li si isplatili autorski honorar i jeste li zadovoljni iznosom?
Kao nakladnica ne moram si isplaćivati honorar, već mogu zaraditi od prodaje svoje knjige. Ili ne moram, ako se knjiga slabo proda. Honorar mi isplaćuju drugi nakladnici kada objave moju knjigu. Objavljivala sam knjige u Profilu, u Nakladi Ljevak, kao i za izdanja 24sata. Bez obzira na to što je lijepo dobiti honorar, uvijek sam voljela način na koji moj suprug dizajnira knjige pa su mi tako najdraže moje knjige objavljene u našoj nakladi, “složene” njegovom rukom.
Već dugi niz godina sa suprugom vodite izdavačku kuću. Kako ste prebrodili slom knjižarskog lanca Algoritam MK?
Slom Algoritma MK bio je svojevrsni biblijski potop za većinu hrvatskih nakladnika. No, mi nakladnici prilično smo žilavi ljudi, navikli na potrese i katastrofe. Svjedočili smo tako dramatičnom padu prodaje po knjižarama, revoluciji kiosk-izdavaštva, slomu raznih knjižarskih mreža, pa tako i – Algoritma. No, i kad je bilo najbolje i kad su se knjige prodavale barem deset puta više nego danas, nije se razvio neki normalan lanac distribucije pa ni neki normalan knjižarski lanac koji, osim vlastitih, uspješno prodaje i knjige drugih nakladnika. Bilo je “velikih igrača” koji bi se pojavili na sceni i nestali. Bilo je trgovaca knjigama koji su se pretvarali da su ljubitelji pisane riječi i ljubitelja pisane riječi koje bi trgovci na svaki način pokušavali pojesti za doručak. Ali sve su to, rekla bi Ivana Brlić Mažuranić, priče iz davnine. Činjenica jest da se knjige više ne prodaju kao nekad, da knjižari i nakladnici žive poput bolesnika na aparatima, vezani uz svaku pomoć koju mogu dobiti. Slične stvari ne događaju se samo u nas, nego i u svijetu, gdje pada naklada knjiga i propadaju knjižarski lanci. Primjerice, frankfurtski sajam knjiga već dvije godine zaredom manji je gotovo za trećinu. Jedan je književni agent lani to lijepo objasnio: “Knjiga više ne pripada svima, nego samo onima koji je stvarno vole!”
Mislite li da će Nacionalna strategija o poticanju čitanja doista potaknuti čitanje u Hrvatskoj? U vašoj je organizaciji čak i predsjednica Republike odlazila u gradove diljem Hrvatske i djeci čitala tekstove Ivane Brlić Mažuranić. Koliko političari mogu pomoći u širenju kulture čitanja?
Čitanje nije samo hrvatski problem, baš kao ni kriza izdavaštva i knjižarstva. Niti je to problem za koji postoji jednostavno rješenje. Ljudi danas imaju razne načine na koje provode slobodno vrijeme, a knjiga je tek jedna od opcija. Drukčije je bilo u devetnaestom stoljeću kada vam je čitanje uz kamin bilo jedina zabava (ako ste znali čitati). Svijet kojim brzo promiču nove informacije nije više najsretnije mjesto za prašnjave, staromodne i zahtjevne knjige. Za čitanje i više od strategije treba imati vremena. Kao što znate, ljudi se stalno žale da ne stignu čitati. Djeca tih ljudi također neće imati vremena. Kad čitam knjige Matka Peića, vidim da su strast čitanja i pisanja jedna te ista strast. Kako to podariti drugima? Jedan je od načina i taj da predsjednica države u prepunoj školskoj dvorani čita priče Ivane Brlić Mažuranić. Bila sam sudionica više takvih događaja koje smo zvali “Hrvatska čita” i odgovor djece na predsjedničino čitanje uvijek je bio izuzetno pozitivan. Medijski eksponirani ljudi poput političara sigurno mogu pomoći afirmaciji knjige i čitanja. U Americi je to svesrdno radio Bill Clinton.
Vi ste aktivni u stranci Milana Bandića, zastupnica ste u zagrebačkoj Skupštini i predsjednica Odbora za izbor i imenovanja te članica Odbora za kulturu. Kako surađujete s gradonačelnikom i koje je vaše sugestije do sada uvažio?
Otkad sam u politici, dogodila se gradonačelnikova odluka da knjižare u gradskim prostorima plaćaju simboličan zakup od jedne kune. Došlo je to u pravo vrijeme, kada su Algoritam MK knjižare propale. Isto tako, prvi put nakladnici na Interliberu nisu plaćali inače skup zakup štandova. Ništa od toga nije moja odluka, nego njegova, ali volim vjerovati da sam svojim sugestijama i sama pripomogla. Gradonačelnik zna koliko mi je stalo da Zagreb bude obogaćen pravom secesijskom kavanom, “Corsom” kakav je bio početkom dvadesetog stoljeća kada je niknuo na mjestu dućana Ferdinanda Budickog na uglu Gundulićeve i Ilice. Sigurna sam da će se i to dogoditi, premda nije riječ o brzom i jednostavnom procesu.
Mislite li da je povjesničar i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović prava osoba za članstvo u Kazališnom vijeću HNK?
Zlatko Hasanbegović u međuvremenu je postao i kazališni junak, a ne samo antijunak Kazališnog vijeća. Što se tog vijeća tiče, riječ je o proceduri koja je poštovana. Imamo političare koje je izabrala većina. Ako nekima od njih nismo zadovoljni ili nas plaše, trebamo to pokazati na idućim izborima.
Je li i vama sporna u posljednje vrijeme toliko često spominjana Istanbulska konvencija?
Bilo kakav dokument koji se bavi zaštitom žena i djevojčica i kao ženi i kao majci ne može mi biti upitan. No, sporna mi je agresija koju Konvencija podiže u javnom govoru, kako kod njezinih pristaša tako i kod njezinih oponenata. Agresijom se ništa ne rješava, pogotovo ne problem nasilja. Ako su nekome sporne neke točke Istanbulske konvencije, o tome se može razgovarati, kao što se može uvažiti činjenica da nekome nisu sporne. Nas ne ugrožava ratifikacija Istanbulske konvencije, već činjenica da nestajemo. Što nas je manje, to se glasnije svađamo.
Blisko ste surađivali s Danielom Rafaelićem kad još nije bio ravnatelj HAVC-a. Kako gledate na stalne pritiske nekih braniteljskih udruga na HAVC i na hrvatske filmske uratke?
Daniel Rafaelić moj je blizak prijatelj i još uvijek surađujemo na raznim projektima, osim što mi ne pada na pamet uputiti neki svoj rukopis u HAVC. Pritiske ne odobravam, pogotovo juriše na zgradu HRT-a ili prijetnje iz Vlade upućene vodstvu televizije. Bilo je u to vrijeme zabrinjavajućih prizora koji su podsjećali na gubitak kontrole, no svaka vijest ipak traje samo jedan dan. Preostaje nam drugi veliki problem, a to je da se ne treba svaki istup protiv svjetonazorskih neistomišljenika zvati “umjetnošću”. Koliko god je zadatak umjetnosti da polemizira, da kritizira, da udara društvo ondje gdje najviše boli, toliko postoji još jedan važan njezin element, a to je – talent. Loš film, loš roman, loše kazalište nisu umjetnost, ma koliko bili ispolitizirani. A kod nas kao da je zabranjeno o tome govoriti. Čim kritizirate društvo, ma koliko to loše činili, vi ste umjetnik i u tome ste nedodirljivi. No, ni to nije samo naš problem. Događa se posvuda.
Mislite li da će Hrvatska jednom izaći iz ideoloških i svjetonazorskih polarizacija koje su sve snažnije? Bi li trebalo zakonom regulirati govor mržnje na internetu?
Posljednjih nekoliko godina doista postoje glasni lijevi i glasni desni sudionici političke scene koji kao da se zrcale jedni u drugima. Kamo nas to vodi? U ulične tučnjave? Ljudima je njihovo “ljevičarenje” i “desničarenje” glavni životni sadržaj, u kojem kao da se gubi čovjekoljublje, djelovanje za opće dobro i slično. Desnima se prigovara da prebrojavaju krvna zrnca, a lijevima da uzimaju novac. Važno je samo u kojem ste taboru. Koliko god bili agresivni, i krajnje lijevi i krajnje desni rado se proglašavaju žrtvama. I jedni i drugi smatraju se posjednicima Istine. Svi se osjećaju marginaliziranim, premda ih je medijski prostor pun. Ako niste ni u jednom taboru, jadni vi. Nisam sklona rafalnoj paljbi i agresivnoj retorici naših tabora. Više me zanima demografija, činjenica da će nas uskoro biti manje od četiri milijuna. Isto tako, oduvijek sam bila protiv odvratnih komentara po portalima, ne vidim u njima nikakvu slobodu govora, nego čisto nasilje. Relativizirati govor mržnje čini mi se apsurdnim. Ako se već kao društvo borimo protiv nasilja, trebamo se boriti i protiv nasilnika na internetu, pogotovo društvenim mrežama, gdje vas skriveni u svoju bezimenost kamenuju riječima. Nedavno se u Australiji ubila mlada djevojka koja se proslavila kao djevojčica snimajući reklame, no toliko su je zlostavljali i vrijeđali na internetu da to nije izdržala. Njezin je otac pozvao mrzitelje na sprovod i pokrenuo raspravu o govoru mržnje i njegovoj ubojitosti.
Da je poživio, bi li Roberto Bolano, kojeg sustavno objavljuje vaša kuća, dobio Nobelovu nagradu za književnost?
Zaslužio ju je, no to i ne znači da bi je dobio. Vladimir Nabokov je poživio pa je nije dobio. Uvijek je zanimljivo promatrati koji su odlučujući faktori da neki književnik dobije Nobelovu nagradu. Često to ne budu “samo” književni razlozi, ali Nobelovu nagradu ipak treba dobiti da bi je se moglo kritizirati...
A ja sam mislio da je zadaća umjetnosti izgrađivati bolje i plemenitije ljude te otvarati prozore i širiti horizonte. Čini se da sam cijelo vrijeme bio u krivu. Ili možda nisam? Tko zna.