Bilo bi dobro da Dan državnosti svake godine pada u vrijeme kada se igraju ključne nogometne utakmice, stvar svjetskog porestiža, pa da nam zemlja bude okićena zastavama, da se vijore na automobilima, da cure nose kockaste suknje i da momci bojaju lice u crven-bijel-plavi. Ništa nas više ne ujedinjuje poput državne nogometne reprezentacije.
Kad se igra nogomet svi volimo domovinu, a kad nogometaši pobjeđuju, svi su ponosni na Hrvatsku. Dok dajemo golove nitko ni ne pomišlja na 1941. ni 1991.
Bacaju se ljudi jedni drugima u zagrljaj, zajedno navijaju, pjevaju, svi se vole iako nemaju pojma tko je lijevo, a tko desno, tko glasa za HDZ, a tko za SDP, Živi zid ili Most, a još manje je li potpisao zahtjev za referendum i podržava li Istanbulsku konvenciju. Nepoznati ljudi zajedno skaču od sreće i nitko nikoga ne pita onu legendarnu “gdje si bio ‘91.” i je li ti djed bio ustaša ili partizan”. Tu smo, gdje jesmo u 2018. godini i ne postoji ništa drugo osim sreće i zajedništva u pobjedi.
Ne znam bismo li tako razgaljeni bili i u porazu pa bismo poput Islanđana pozvali svoju izabarnu vrstu da ih pljeskom ispratimo sa svjetskog prvenstva ili bismo poput Argentinaca doslovno pljuvali po njima dok idu prema svlačionici. Srećom, to nam iskustvo poraza ili čak ispadanja iz skupine naši prvotimci nisu priuštili pa možemo vjerovati u što hoćemo. Čak i da ćemo biti svjetski prvaci.
I tko sad može reći da smo mi po prirodi pesimističan narod, kojem ništa ne valja, koji ne zna koliko dobro živi, bolje nego u Africi, a nezahvalno gunđamo, ne volimo svoju domovinu i iseljavamo se, dok oni koji ostaju, trvu se kao u rogovi u vreći, kakav se stječe dojam kada se gledaju sjednice hrvatskog Sabora ili slušaju presice čelnika političkih stranaka, onih od kojih očekujemo da nam omoguće bolji život. Sada i ovdje. A oni su još uvijek u 1991. godini ili, još gore, nisu izašli iz Drugog svjetskog rata pa još uvijek tupe s fašizmom i komunizmom.
Mora se priznati, izbornik Zlatko Dalić je s hrvatskom nogometnom reprezentacijom uspio ono što premijeru Andreju Plenkoviću nikako ne polazi za rukom. Ljudi šire optimizam, za razliku od HDZ-ovaca kojima je predsjednik stranke uzalud još početkom svibnja u Šibeniku naložio da rade baš to: ukazuju na uspjehe njegove Vlade i šire optimizam.
Da je izbornik Zlatko Dalić igračima rekao da šire optimizam, a da Luka Modrić, Ante Rebić, Dejan Lovren i ekipa ne zabijaju golove, teško da bi izazvali ovakvu euforiju. Uspjeh se ne da lažirati. Kada nam oni koji nas vode omoguće bolji život, kada plaće budu veće, kada bake ne budu kopale po smeću i tražile boce, kada sudovi budu pravedniji, kada se ne bude mjesecima, čak i godinama, čekalo na medicinske pretrage, bit ćemo zadovoljniji. I nitko nam neće trebati širiti optimizam i govoriti da dobro živimo, znat ćemo to i sami.
Premijer se ne treba brinuti. Uspjeh se ne da ni sakriti. Ni u nogometu, ni u politici, ni u životu.
Dobra usporedba, da ova vlada radi nešto dobro, svi bi bili sretni. Da zabija golove poput reprezentacije, bilo bi nam bolje i ne bi ljudi bježali... No ova vlada si voli zabijati autogolove, toliko njih da više ne stanu lopte u vlastitoj mreži. Zadnje je uništavanje 2. stupa i pokretanje protutržišnih reformi...