Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Vukovar bi trebao biti grad koji će privući liječnike, inženjere i pisce

Rođena u Bačkoj, s obitelji je otišla u progonstvo jer nije mogla podnijeti da se “preko njezine glave šalje smrt na Hrvate”
18. studenoga 2015. u 23:30 1 komentara 380 prikaza
Julijana Adamović
Foto: Davor Javorović/Pixsell

Bila je u prvim povratničkim valovima koji su stigli u grad, u vrijeme dok je Vukovar bio tek ruševina, pepeo i prah. Stigla je s koferom, nakon sedam godina progonstva, skupa s čistačima i građevinskim radnicima koji su krčili prostor za život svima onima koji su se usudili doći. A takvih nije bilo mnogo.

– Prvih nekoliko dana spavala sam u Osijeku jer nisam imala gdje, potom sam se smjestila u samački hotel i na koncu uselila u zgradu kao jedini povratnik – prisjeća se Julijana Adamović, 46-godišnja književnica i socijalna pedagoginja, majka dvoje djece, jedna od onih što vole grad u kojem živi, premda u njemu nije rođena. Odrasla je u Plavnoj, šest kilometara zračne linije od središta Vukovara, s druge strane Dunava, u Vojvodini. Život je tekao mirno sve dok 1991., kaže, nije otpočela medijska demonizacija Hrvata.

– Kako je rasla nesnošljivost, rasli su i pritisci na moju obitelj, potom je otac dobio poziv za mobilizaciju, koju je, dakako, odbio, a kada su u kolovozu iste godine iz mog mjesta počeli pucati na Vukovar, donijeli smo odluku i otišli. Nisam mogla podnijeti da se preko moje glave šalje smrt na Hrvate – kaže. Put ju je dalje vodio u Zagreb gdje je završila fakultet, poslije i magistrirala, sve dok potkraj 1998. nije stigao poziv za posao u struci – u Vukovaru. Uz posao, međutim, ukrala bi pokoji trenutak za sebe i ponešto pisala. Takvu je sklonost njegovala oduvijek, no intenzivnijem pisanju okrenula se nakon osobne tragedije o kojoj nerado govori: ta ju je nesreća ponukala da svoje misli stavlja na papir redovito.

Biti pisac u Vukovaru

Te bi misli potom objavljivala na blogu, a u to vrijeme nastala je njezina prva zbirka priča "Kako su nas ukrali Ciganima", a onda su zaredale i nagrade: ušla je u finale za Frana Galović, osvojila Josipa Kozarca pa i Kiklop za debitanta godine. Potom stiže i njezina druga knjiga "Konzerviranje", koja je također zaradila odlične kritike. Međutim, Julijanu Adamović nećete često vidjeti na književnim skupovima ili okruglim stolovima u metropoli. Biti pisac u Vukovaru, osjetila je to, znači biti zemljopisno udaljen od središta zbivanja. – Nisam jednom čula onu "što hoće ta baba iz provincije", ali ja se protiv toga ne mogu i ne želim buniti. Ne mogu biti urbani pisac kad sam veći dio svog života provela u manjoj sredini – kaže dodajući da tome ne pridaje nimalo važnosti.

Međutim, na gorčinu je tjera nešto drugo, kada čuje da se čini razlika između rođenih Vukovaraca i onih koji su Vukovar odabrali za svoj grad, poput nje. A taj grad uistinu osjeća svojim, uostalom, tu su rođena njezina oba djeteta. – Puno mladih, fakultetski obrazovanih ljudi došlo je ovamo i dalo svoj doprinos gradu da se izdigne iz ruševina. Ja sam prva mogla ostati u Zagrebu, ondje sam, uostalom, imala posao. Mogli smo otići na zapad, u Kanadu, bilo kamo. Vukovar bi trebao biti grad koji će privući liječnike, inženjere i pisce, stoga se pitam kakvu poruku šaljemo takvim razmišljanjem – kaže Julijana.

Da ju je netko, prije razbijenih ploča i blokiranih kolona, pitao o životu u Vukovaru, ona ne bi skrivala svoje oduševljenje. Živi u gradu koji je odabrala, u kući s pogledom na Dunav, radi posao koji voli, ima obitelj i prijatelje. – Nikad nisam mislila da će se moja vizija grada raspasti kao kula od karata, ali to se dogodilo. Dogodila se ta psihoza. Shvatila sam da neki ljudi misle da zbog žrtve koju su podnijeli imaju apsolutno pravo zaustaviti bilo kakvo veselje i život kakav se ne podudara s njihovom percepcijom. Većina ljudi želi samo pristojan, zapravo normalan život za sebe i svoju djecu, a ne prosvjede i specijalnu policiju na ulicama.

Tko to zaustavlja veselje?

Probleme proizvodi šačica ljudi koja nam ne dopušta da krenemo dalje, manja skupina branitelja koje nismo integrirali u društvo i koji su se uhvatili za trenutak kad su doživjeli veliku traumu, okrenuti prema vremenima kada su dali ono najbolje od sebe. Oni su se u tom vremenu zaustavili, a svako veselje shvaćaju kao napad na sebe, što je pogrešno. Vukovar je zaslužio da bude živi grad, a ne samo grad suza za žrtvama – govori Julijana Adamović, koja ne odriče da postoje provokacije njihovih sugrađana srpske nacionalnosti koje posebno teško pogađaju branitelje, za što odgovornim smatra rukovodstvo Srba koje ne radi dovoljno na dobrobit svoga naroda. Nedopustivim smatra i inzistiranje na odvojenim školama, čime se uskraćuje mogućnost da se djeca upoznaju jer će jedino tako srušiti predrasude. Posljedica je toga osipanje mladih darovitih Srba, baš kao i mladih Hrvata.

– Oni žele normalan život za svoje obitelji kao i mi. Vukovaru ne trebaju sukobi, već ekonomski napredak i egzistencijalna sigurnost. No nacionalisti i huškači u konačnici nisu uspjeli. Vukovarci su ipak razumni ljudi.*

Ilustracija
Mjesečna plaća
Bolovanje za koronavirus: Koliku naknadu možete dobiti za mjesec u karanteni ili izolaciji
Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
  • bakulušić:

    Vukovar privlači samo politikante koji bi stavljali dvojezićne ploče da pokažu svoju ljubav i toleranciju. Preko tuđih rana!