Kada je nema, budućnost nije teško predvidjeti. Kada smo pak opterećeni neizvjesnošću njena nepostojanja dolazi do inflacije proroka. Ovo je upravo to; vrijeme lažnih proroka. Opasnih. Zaluđenost nesigurnošću, stigmatizacija traumatičnošću, ranjivost u egzistencijalizmu, koncentracija u iščekivanju budućnost su svele na ovaj trenutak u kojem jesmo i kako se svaki sljedeći zdravo za gotovo veže jedan na drugoga stječemo pogrešan dojam da oni suvereno označavaju budućnost. Futur se ne mjeri sekundama, čak ni danima, on mora imati puno izoštreniju fizionomiju, a sadržajno ne smije biti sveden na preživljavanje. Moju su generaciju najprije naučili iščekivati.
Čekali smo bolja vremena, ujedinjeni svijet bez prijetnje, da nam unutrašnji neprijatelji postanu unutrašnji prijatelji, stabilizacija počne djelovati, da se drugovi izredaju na vlasti, da pravda napokon pobijedi. Spremni smo bili na sve to čekati generacijama, što u stvari i jesmo, barem kroz njih dvije, a pod stijegom kako živimo "da će tisuću godina vladati mir, ali i da će već sutra izbiti rat". Svejedno, rat nas je iznenadio. Svi ratovi u povijesti uglavnom su iznenađivali ljude ma koliko očito bilo da su neizbježni i dok su uvelike trajali još uvijek se moglo čuti „pa neće, valjda!" Kad je rat izbio, mislim na ovaj kronološki, ne i epiloški zadnji, e od tada smo učili i osluškivati. Let granata ili raketa, prepoznavanje kalibara, šum opasnosti čija se prethodnica širi uzburkanim zrakom, intonaciju straha i panike u ljudskim glasovima koji se udaljavaju ili prilaze, probijanja zvučnih zidova strpljenja pri svakom neodmjerenijem zatvaranju vrata, od svakog propuha, od daha koji je duše otpuštao u vječnost.
Vještine koje smo stjecali u formativnim i od toga malo kasnijim godinama pokazale su se djelomično korisnima, gotovo hobistički, ali bez stvarnog utjecaja na kvalitetu bivanja. Pandemiju nismo ni vidjeli ni čuli, potres smo pak i čuli pa onda i vidjeli, ali smo u oba slučaja ostali nepripremljeni, nemoćni pred dvostrukom razornošću koja je pokazala kako svijest ljudi nadvladava savjest vlasti u posljedičnom svladavanju neminovnog. Ljudi vraćaju vjeru u ljude i to je lijepo, ali nedostatno u sustavima u kojima je humanost povjerovala sustavu da ga je osnovala zato da joj služi i da je, ako želite, i štiti. Svojim smislom, svojim radom i svojom pripremljenošću na to da od takve povjerene im zadaće ne smiju očekivati lukrativnost koja će ih pretvoriti u glembajevštinu, u „Mörder und Falschspieler", u one koji će vlasništvo nad nekretninama i tajnim računima pretpostaviti pruženom im povjerenju. Svoje će opačine sakriti iza Hrvatske, kada se samo posumnja u ispravnost onoga što čine proklet će nas domovinom i u toj velikoj igri nacionalnog skrivača ispada da stvarno tko se nije skrio, magarac je bio. Negdje sam čuo ili pročitao kako institucije nisu ništa drugo nego produžene sjenke pojedinca. Bože, koliko nas je zastrašujućih demona zasjenilo posljednjih desetljeća i koliko su nam strave priuštili samo da bi pokazali svoju infantilnu moć i zadovoljili divovsku glad.
U tom kazalištu sjena jedva da su nam dozvolili da budemo publika, i to isključivo ako im budemo pljeskali kada im to odgovara i ako ih za loše, reprizne izvedbe ne bismo ništa pitali. Kada se ipak usudimo, zarežat će zbog vlastita straha i ugrist će preventivno, potpalit će vatre razdora da bi se mogli sakriti iza dimne zavjese koja će se podići i zbog znoja koji će se liti i suza koje će pljuštati izazvani nepravdom nasilja i nasiljem nepravde. A onda će vam pokušati objasniti kako oni znaju bolje, vide više i dalje i svoju će kratkovidnost poturiti kao vašu istinu. To će biti najviše što trebate znati. Tako nastaju religije, tako se rađaju proroci, tako istina biva ono što vjerujemo, a ne vjerujemo u ono što je istina. Lažni proroci nahrupit će u trenutku kada sve postane relativno i moguće/nemoguće istovremeno, kada krivo i pravo, dobro i zlo ne budu pitanje egzaktnog mjerila nego arbitrarnog presuđivanja. U tim vremenima čovjek „najbolje biva kažnjen za svoje vrline". Lažni proroci nudit će vam prečice do objašnjenja svijeta, krive recepte za sumnje i boli koji vas razdiru, licemjerje kao imperativni model ophođenja s bližnjima, krivicu u drugima i strah u vama za lakšu manipulaciju i mržnju prema različitostima samo zato što ne mogu ili jednostavno odbijaju biti isti. Svi nismo isti. I dobro da nismo. Odlično, u stvari. Da je čovječanstvo ikada bilo isto, danas vjerojatno ne bi ni postojalo. Različitosti su nas učinile najboljima, samo smo, historijski gledano, većinu vremena protratili u odbijanju da priznamo ovu presudnu istinu. Nje je već bio svjestan engleski kralj s početka 11. stoljeća kad je kazao da „gosti koji dolaze iz raznih regija i pokrajina donose sa sobom razne jezike i običaje, razna znanja i oružja. Sve to resi kraljevski dvor, uvećava njegov sjaj i prepada oholost stranih sila...
Jer zemlja s jedinstvenim jezikom i običajima, slaba je i krhka." Milenij kasnije još se nismo pomirili s time da nas onaj drugačiji do nas čini boljim, da nas ne ugrožava nego oplemenjuje, da se bratstvo među ljudima, na žalost, ne mjeri oltarima i političkim rezidencijama, nego susjedima s kojima slavite Bajram, a oni s vama božiće ili možda ništa od toga, nego samo da jednostavno slavite što ste skupa. Ne smatram porazom što vjerujem u ovo što će netko smatrati utopijom, nego porazom smatram što se bratstvo i jednakost među nama moraju smatrati utopijom. Ne vidim ni jednog logičnog razloga zašto tako ne bi moglo biti, a vidim milijune iracionalnih fiksacija koje vam ne daju da bude.
Podjele ne postoje zato što smo različiti, nego da bi moć lažnih proroka nad nama bila trajna. Nacija nije osmišljena kao temelj državotvornosti nego kao ograničenje univerzalnih sloboda. Skutrena na tlu izborenom krvlju drhti u stalnom strahu opstanka od onih koji također svoje prirodno pravo vide u krvavim stopama predaka.
„Čovjek je istovremeno i mučitelj i mučenik. Mučitelj se vara ako misli da ne dijeli patnju mučenika, a mučenik se vara ako misli da ne dijeli krivicu", napisao je Schopenhauer stavljajući nas sve tako na dvovisinski civilizacijski razboj na kojem se tisućljećima prevrćemo dokazujući uludo tko su heroji a tko zločinci, ne shvaćajući da je to sve stvar interesne percepcije. Odgovornost za budućnost je na nama i u nama. U miru i istinoljubivosti nas samih, ne u proročkim instant-istinama koje već sljedećeg trenutka zamijeni nova velebna objava. Zapitajte se koga slijedite, kome se molite i pred kime klečite i onda ćete shvatiti da je Nietzsche imao pravo kad je napisao „državom nazivam ono stanje kada se sporo samoubojstvo naziva životom".
