Činilo se kako su te povorke pred začuđenim turistima izišle iz kinotečnih arhiva, da su pronađene u ostacima vrpci „Uzavrelog grada”, da su sišle s nekih davnih plakata i novčanica. Siromašni, prevareni, ispravni ljudi koji traže svoja prava. Preplanuli i mršavi dok ih obasjava svjetlost vatrenih iskri u čeličnim utrobama. Bili su pristoji i pitomi. A što bi bilo da nisu?
Na jednome je transparentu pisalo kako će poći u neku lijepu uvalu. Nisu mislili na krležijanski „blagdan u plavom snu”, ni na svoje ljetovanje i radničko odmaralište. Mislili su na znak. A što da su se doista držali obećanja, da su se zbili prizori kad bijesni puk pustoši simbole pljačke i raskoši? Hoćemo li to ikada vidjeti? Nećemo. Ni na filmu. Jer produkcijski je skupo i viđeno mnogo puta.
– Koja je uloga slavenskoga življa u stvaranju srednjovjekovnoga fresko-slikarstva? – pitao bi na Akademiji dramskih umjetnosti profesor povijesti umjetnosti Jakov Bratanić svoje đake. – Miješali su vapno! – odgovarao bi reskim ribarskim načinom i glasom svojega hvarskoga sela Vrbanj koje se prvi put spominje davne 1331. Grci!
To su slikali Grci! Šjor Jakov, kako su ga od milja zvali njegovi kolege i mi studenti, čudesni slikar drevnih hrvatskih crkvica, javno je tada volio Tita, kad ga se u našoj Školi, na trgu pod maršalovim imenom, mrzilo više nego danas. A osim Tita, volio je i apstraktno slikarstvo. A onda njegov Tito, u jednome od svojih znamenitih govora, onako usput, ali ubitačno, razvali apstraktno slikarstvo.
Kolege mu i studenti jedva su to dočekali, pa ga u zboru sastave već u auli: – A, šjor Jakove, oderao tvoj Tito po tvojem apstraktnom slikarstvu! – Ovo je slobodna zemlja! – zakričao je u prolazu kao s barke. U njoj i Tito može reći što misli!
Ta zgoda iz Gavelline bjelokosne kule muze Talije ima u sebi više optužbi spram bivšega sustava od gomile neklasificiranih dokumenata državnoga arhiva. Toga dana u polupraznom autobusu za moj rodni Karlovac, prekoputa mene sjedila je mlada žena u izlizanim trapericama, jeftinoj jaknici, s torbicom od umjetne kože, bez šminke, moglo bi se reći nepočešljana.
Doista, ni po čemu, u dobronamjernom smislu te riječi, vrijedna pozornosti, sve dok se među nama nije našao kondukter. Ona posegne u torbicu i namjesto karte izvadi jedan pogolemi, impresivni predmet. Sav u koži, niklu, pozlaćen i posrebren, nakićen grbom i pleterom.
Zaklatio se pred kondukterovim očima, s krasopisnim slovima imena jedne od naših tajnih službi. Doista je bio lijep i moćan, nimalo nalik onim plastificiranim tramvaj-pokazima koje isuču američki savezni agenti. Za razliku od mene koji sam pasao po ljepoti i raskoši izrade, kondukter je samo treptao, ne od iskaznice nego zato što mu je to bio tik.
– Je, gospodična – ovo „je“ s preglasom, lociralo ga je točnije od GPS-a, – se je to vredu, al’ ovo vam moja firma nemre priznati. –
Za razliku od službenika, gospodična nije ni trepnula, već je pospremila iskaznicu i uredno platila kartu. Možete li zamisli da na autobusnoj liniji Montpellier – Marseille, agentica francuske tajne službe pokaže iskaznicu i da joj kondukter na provansalskom dijalektu objasni kako to njegova tvrtka ne priznaje?
Možete li zamisliti jedan od onih ružnih američkih buseva čiji se dizajn nije izmijenio od ranih pedesetih, i da negdje na “highwayu” između Tombstonea i neke teksaške vukojebine agentica pokaže iskaznicu Domovinske sigurnosti, a džonvejnovska teksaška kondukterska seljačina naplati joj kartu?
Možete li zamisliti bilo koju europsku državu u kojoj divljak nožem rani četvoricu policajaca, i da ga tek potom ustrijele u noge?! U Parizu i Teksasu, u Rimu i Münchenu, bio bi izrešetan nakon prvoga upozorenja i zamaha, a policijski bi službenik bio promaknut.
Bilo je mirisno, svibanjsko pariško jutro. Sjedio sam pokraj glazbenoga teatra Chatelet, preko puta Notre-Damea, pio kavu i jeo croissant. Pokraj, rutinska kontrola prometa. Veliki lijepi auto, uredno zaustavljen na policijski znak. U njemu pristojan gospodin, pariške srednje klase, pokraj njega dječačić u propisanoj sjedalici. Dok je jedan policajac provjeravao dokumente, drugi je stajao ispred, raskrečenih i napetih nogu, cjevanicama oslonjen na prednji branik s rukom na dršci revolvera, zureći u vjetrobransko staklo, spreman i odlučan na svaki sumnjivi pokret raznijeti i „šajbu” i šofera.
Očigledno je sve bilo ništa do li procedura, ali je izgledalo zastrašujuće. I opet, Pariz. Tamo gdje je nekada bio njegov slavni trbuh, gdje su se nalazile „les halles“, pokraj centra Pompidou s njegovim plavim cijevima i zdanjem koje sliči kruzeru, mnoštvo mladeži.
Kad odjednom, sa svih strana, oklopljeni i golemi poput transformera, nasrnuli policajci blokirajući u raciji sve izlaze i prilaze.
Tumarajući istoga dana uza Senu, učinilo mi se da u žućkastom kamenu ima nešto uklesano. Petnaestak imena, različite godine rođenja te isti datum i godina smrti; 25. kolovoza 1944. Dan oslobođenja Pariza od njemačke okupacije. Najstariji je imao devetnaest, a najmlađi petnaest godina. Doslovno goloruki, napali su Wehrmacht pri povlačenju i svi su pobijeni.
Uzaludna i besmislena smrt, jer sve je već bilo gotovo, Saveznici u predgrađima, ali oni su ipak... Francuzi su jedna od najborbenijih nacija. Od francuske revolucije do pariške komune pa šezdeset osme i ove 2018. kada je prvosvibanjska pobuna završila mnoštvom razbijenih glava i uhićenih.
Usput, jer to je posve druga pripovijest, kako je ta nacija hrabrih olako i učas pala pred Hitlerom, kako se nacija mudrih gradeći Maginot-liniju spremala za prošli rat, a ne budući, i ne znajući da gradi najskuplje uzgajalište šampinjona na globusu?! Uglavnom, u cijeloj EU jedini štrajkovi, jedini ulični prosvjedi od kojih se trese cijela država zbivaju se u Francuskoj.
I stoga, to je zemlja snažne, vidljive i očigledno nužne represije, koju novim zakonima hoće pojačati, baš kao i u Njemačkoj, što opet izaziva uličnu pobunu. Kao uostalom i u gotovo svim drugim zemljama EU. Osim u jednoj, u kojoj državne represije i straha od represivnog aparata uopće nema. A zove se Hrvatska. U čemu je tajna toga fenomena?
Zašto moj taksist kuka meni što im radi Uber, a na sam spomen Ubera pariški taksisti zapale Pariz? Odgovor je u tom DNK uzorku, a on glasi; represije nema jer nema pobune.
>> Pogledajte video o prosvjedu A-HSP-a ispred sjedišta Srpskog nacionalnog vijeća
