Vladimir Putin uspio je mnogo puta iznenaditi Zapad. I danas je, nakon gotovo dva desetljeća na vlasti, enigma čak i američkim kreatorima politike. Označavati ga tiraninom, silnikom, pogotovo marionetom ruskih obavještajnih, vojnih i policijskih zajednica, bilo je pogrešno. Putin nije ništa od toga. Da bi se razumjeli njegovi postupci potrebna je hladna glava i apsolutno trijezno političko razmišljanje. Koje ne nastupa s pozicije podcjenjivanja. Sasvim se točnima pokazuju procjene da je Zapad počinio ogromnu pogrešku nastojeći svoj arsenal, pogotovo nuklearni, što više približiti granicama Rusije. Slom se dogodio u Ukrajini kada ruski predsjednik više nije mogao stajati po strani gledajući kako mu SAD-om vođeni NATO stoji na pragu.
A nije da Zapad nije mogao naučiti što bi se moglo dogoditi. Intervencija u Gorskom Karabahu, potom Pridnjestrovlje i prije svega Abhazija, sve su to vrlo slični recepti po kojima je Putin postupio i u Ukrajini, no ondje s puno dalekosežnijim posljedicama nego u Azerbajdžanu, Moldaviji ili Gruziji. Za Zapad je najgore to što kod Putina, zapravo, nema tajni. Sve je na stolu, nevjerojatno se puno moglo dokučiti iz njegovih objava, intervjua, govora, svi oni otkrivaju mnogobrojna Putinova lica; ono političara, obavještajnog časnika, majstora borilačkih vještina i diplomata. Kada nabrojimo sve to, je li Zapad uopće smio podcijeniti čovjeka kojega na predstojećim izborima, na kojima bi mogao dobiti 69 posto glasova, očekuje nova uvjerljiva pobjeda? Očito ne. Izvjesni David Pepper u vlastitu je izdanju izdao knjigu “The People’s House” od koje zapravo nije očekivao ništa. Ipak, kada je objavljena recenzija u “The Wall Street Journalu”, Pepper postaje nacionalno poznat pisac, sa svim pozitivnim i negativnim stranama takve slave. Jer, u jeku predsjedničke kampanje 2016. godine napisao je knjigu o ruskom planu da namjesti izbore i postavi za predsjednika republikanskog kandidata rasturajući glasačko tijelo američkog Srednjeg zapada tradicionalno sklono demokratima. Još je bolje što je Pepper knjigu pisao četiri godine.
Ne biraju se metode
Po tome, nije prevelik problem procijeniti što bi Vladimir Putin mogao napraviti sljedeće. Danas je sasvim jasno osnovno obilježje njegove politike, a to je pragmatizam. Takav je njegov stav i to je vjerojatno razlog što je Izrael zemlja kojoj se najviše divi.
– Izgradili su zemlju ni iz čega, iz pustinje, i još uskrsnuli mrtav jezik – rekao je kada mu je novinar postavio takvo pitanje. Upravo na tome je Putin izgradio vlastiti kult u Rusiji. Ta je zemlja 2000. godine imala 30 posto sirotinje, samo osam milijuna ljudi srednje klase, prosječna plaća bila je 80 dolara... Nakon pragmatičnog dogovora s oligarsima prema kojem mu oni pomažu, a on ih ne dira, mogao je pristupiti ekonomskim reformama. U prvih osam godina vladavine Putin je smanjio broj siromašnog stanovništva na 14 posto, prosječnu plaću povećao je na 640 dolara, a srednju klasu sedam puta. Da je zemlja doista izašla iz depresije pokazuje i – potrošnja alkohola. S 21,5 milijuna litara votke 2000. godine, potrošnja se 2015. godine smanjila na 9,7 milijuna litara. Postizanje ekonomskog rasta omogućilo je reformu vojske koja je danas sposobna gotovo potpuno ovladati Bliskim istokom. Rusija ponovo ima status supersile. To su osnove Putinove dugovječne vladavine Rusijom. Ne treba stoga čuditi što je jedna od glavnih točaka Putinove izborne kampanje upravo obračun sa siromaštvom. Zbog keonomske krize i ratnih troškova, u siromaštvu danas živi 20 milijuna Rusa, što je ponovo 14 posto na koliko je tu brojku Putin bio smanjio 2008. Obećava da će tu brojku prepoloviti, nije bolje ni s prosječnim prihodom koji pada četvrtu godinu zaredom.
Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu:
Jasno je, dakle, na osnovnoj, operativnoj razini kojim se mehanizmima Vladimir Putin održava (i održavat će se) na vlasti. Pitanje je, međutim, kakva je to vlast, i u tom odgovoru leži dio razloga zašto je Zapadu tako teško prihvatiti i shvatiti Vladimira Putina. Ako pitanje pojednostavimo i upitamo li se je li to doista autoritaran sustav u kojem se sve pita cara novog doba ili je to stalna borba za pozicije prepuna improvizacija unutar režima premreženog korupcijom, ima ih koji će reći ni jedno ni drugo, odnosno podjednako oboje. I to na jedan sasvim poseban način. Uzmimo da se vlast u Rusiji provodi na dva načina, samostalno kada se Putin u to ne uvlači odnosno u tome nema interesa ni on niti u tome vidi interes za Rusiju. To bi bili obračuni birokratskih frakcija, poslovnih ljudi, elita u nekom dijelu Rusije ili jednostavno vrlo moćnih individualaca.
Druga je stvar kada Putin u nečemu nalazi svoj interes, tada naređenja dolaze odozgo, no bez jasne garancije da će biti i provedena jer nema prethodnog promišljanja ili pripreme. U oba slučaja ključnu ulogu mogu odigrati korupcija i lokalni interesi, no bez obzira na to, mogu se polučiti rezultati. U brojnim tekstovima zapadnih medija o izborima u Rusiji kao i podjednako brojnim analizama načina na koji funkcionira Putinova vlast, definiraju se četiri borilišta. Duma gdje se donose zakoni i amandmani na njih, ali s kojima se može i odugovlačiti tako da se neke stvari puštaju u javnost preko medija. Onda je tu birokracija kroz koju odluke s vrha prolaze u mukotrpnom procesu. Sami mediji također su vrlo oprezni i promućurni, ne treba biti problem objaviti nešto kompromitirajuće o protivniku, pa sve da je takvo što i neistinito. I na kraju, tu je pravosuđe za koje ne treba pogađati na čijoj će strani biti u ključnim procesima.
U svemu tome ne biraju se metode, u ruskoj politici na kraju je sve to “zero-sum game”. Kada se uključuje Putin? Pa kada netko od igrača zaključi da će izgubiti, odnosno da će mu neki drugi igrač odnijeti njegove pozicije u igri gdje je konačni zbroj uvijek isti. Ali, to ne treba činiti javno, preko medija, uopće ne treba sumnjati da će se u tom slučaju ruski predsjednik prikloniti onima koji pobjeđuju umjesto onima koji su svoj poraz namjerili kompenzirati kroz medije. Njegova kontrola doista je potrebna kada treba probiti birokratske blokove na nižim razinama. Sjećamo se svi špotanja nekolicine oligarha kojima Putin pred kamerama govori da su im poduzeća u neredu, da ne mogu svi biti tako loše plaćeni itd. No, barem koliko informacije zapadnih analitičara govore, ima razloga zašto takvih snimki nema više. Zato što to Putinu ne polazi uvijek za rukom.
Umoran od bitaka
A to je i razlog zašto su mu odgovori uvijek prilično diplomatični, bez konkretnog odgovora, kamoli spominjanja imena. Ne jednom će i nakon apela za arbitražu s vrha jednostavno pustiti neke birokrate ili regionalne biznismene da to riješe među sobom. Tako postavljen sustav sa dva lica može imati i kobne posljedice, u nekom se trenutku može izgubiti kontrola. Sasvim je moguće da će Vladimir Putin upravo sljedećih šest godina iskoristiti kako bi taj sustav pretvorio u nešto unificirano, odgovarajuće modernoj državi. Samo je pitanje hoće li u tom slučaju i dalje imati pobornike.
I na ovim je izborima ključno pokazati da on i dalje uživa neprikosnovenu popularnost u narodu. Nije sada toliko riječ o tome hoće li on pobijediti na izborima, to je savršeno jasno, već o tome koliki će biti odaziv. Pobjeda mora biti izborena uz što veći odaziv birača. Samo u tim uvjetima on može nastaviti vladati i držati pod kontrolom krhku vladajuću elitu. I to ne samo u sljedećem mandatu, već do kraja života. Iako to pitanje lebdi nad Moskvom, što je i logično nakon tako duge vladavine, nitko o tome ne razgovara javno niti itko zna što Putin zapravo namjerava. Od tri logične opcije, ostanak na vlasti do kraja života, pronalaženje nasljednika kojim će upravljati iz sjene ili povlačenje iz političkog života, najmanje je vjerojatna ona treća. Teško je trenutačno zamisliti ijednog drugog vođu, a sam Putin i njegov način vladanja toliko su duboko ukorijenjeni u sustavu da je nerealno očekivati da će se nešto promijeniti čak i kada jednom njegov mandat završi.
Sudeći prema povijesti, mogao bi primijeniti prokušani recept, i kao svoj paravan postaviti još jednom Dimitrija Medvedeva, jedinog čovjeka kojeg bi, makar i na takav način, prihvatila elita koja se svih ovih godina posložila oko Vladimira Putina. Kod svih ostalih o kojima se špekulira, poput šefa Rosnjefta Igora Sehina, ministra obrane Sergeja Šojgua, njegova nekadašnjeg tjelohranitelja Igora Djumina koji je sad guverner jedne od ruskih oblasti te moskovskog gradonačelnika Sergeja Sobjanina, lojalnost bi se lako mogla promijeniti. Unatoč izvješćima koja govore da je Putin već umoran od intenzivnih političkih bitaka, navodno ne spava više od četiri ili pet sati dnevno, ipak je još rano govoriti o dobi kao nekom čimbeniku. Njemu je sada 65, s obzirom na formu, lako ga je zamisliti na čelu države još dva mandata. Što je Putin dulje na vlasti, to će je se teže odreći, kao što je teško očekivati da se odrekne sustava koji je, uostalom, sam i stvorio.
Putin je 100 puta veći demokrata od ovih zapadnih diktatora masonskih EU silnika koji nam pod svaku cijenu turaju svoje životinjske zakone nemoralne prirode od istanbulske konvencije ,gay parada ,rodnih ideologija ,skidanja križeva sa spomenika i sličnih maltretiranja večine građanana koji to ne žele .Kod Putina toga nema poštuje se zakon većine .I neka ih je potira kamo sreće da ih i mi potiramo ča iz svoje države jer kakve koristi od njih imamo ??? Izrabljuju male narode a našu zemlju moramo napuštati da bi im na zapadu čistili ulice za šaku jada .Putin ima muda i Neda masoneriji da rade šta hoće i ima pravo . sve mi je draži iz dana u dan .Svaka mu čast ...