Proteklih tjedana hrvatski su mediji zapljusnuti odlascima kulturnih velikana. Ostali smo tako bez prvorazredne i omiljene glumice Vere Zime koja je briljirala i glumom i pjevanjem i kao sasvim mlada umjetnica u predstavi Ivana Kušana “Čaruga” Teatra u gostima, bez znamenitog novinara, urednika i književnika Mladena Kušeca, bez književnice Anđelke Martić čiji je “Pirgo” senzibilizirao čitave generacije mališana, bez jednog od najboljih vokala hrvatske glazbe, nenadmašnog zabavljača i intuitivnog skladatelja Krunoslava Kiće Slabinca... Njihovi odlasci su uglavnom dostojanstveno i u znatnoj mjeri obilježeni i u novinama i na televizijama i na radijskom programu, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji. Svatko tko iole prati javno dostupne informacije, mogao je biti informiran o njihovoj smrti, djelu, reakcijama kolega i prijatelja, posljednjim ispraćajima... HRT je, kao javni servis, nekima u čast prikazao i reprize filmova, serija ili emisija u kojima su sudjelovali i koje su stvarali. I sve je to za pohvalu. I tako treba i biti u civiliziranom društvu koje vodi računa o svojim velikanima i važnim osobama, u društvu koje ima kriterije kvalitete i značaja pa i na području kulture.
Ali, ima tu i jedna pukotina. Nedavno sam, na društvenim mrežama sasvim slučajno vidio da je negdje krajem listopada umro poznati i glasoviti hrvatski tenor Viktor Bušljeta. Rođen u Rijeci 1932. godine, prvo je postao član tamošnjeg opernog zbora, a onda i solist Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. I to kakav solist. Bogomdani. Prvorazredni. Dovoljno je reći da je u svojoj bogatoj karijeri pjevao uloge kao što su to Radames, Manrico, Riccardo, Vojvoda od Mantove, Turiddu, Pollione, Andrea Chenier, Rodolfo, Calaf... Nastupao je često i redovito i na zagrebačkoj i splitskoj opernoj sceni, na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama i u opernim kućama diljem Jugoslavije. Jedan dulji period bio je upravo nezamjenjivi tenor u fahu koji je, što se opernoga svijeta tiče, itekako deficitaran. I stoga posebno cijenjen i njegovan. Pjevao je i u onoj čuvenoj zagrebačkoj “Normi” iz 1980. godine koju su uz njega proslavile i Ljiljana Molnar Talajić i Dunja Vejzović, a sve pod dirigentskim vodstom Mire Belamarića. Bio je jedan od najzaposlenijih Radamesa svog doba i jedan od pjevača koji je tu zahtjevnu ulogu najčešće pjevao u zagrebačkoj Operi. Nastupao je uspješno i na koncertima. Ponešto je od svega toga i snimio. Ako me sjećanje ne vara, kada je riječka Opera u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća izvodila spektakularnu Puccinijevu operu “Turandot”, tada već vremešni Viktor Bušljeta (imao je više od šezdeset godina) uskočio je hrabro i herojski u ulogu Calafa jer je kolega tenor morao iznenada otkazati nastup, a na te je predstave publika hrlila i iz cijele Hrvatske i iz inozemstva. I bila je to odlična predstava, još jedan pothvat izuzetnog riječkog opernog umjetnika o čijem fizičkom odlasku šira javnost, na žalost, nije bila informirana.
Istina, matični HNK Ivana pl. Zajca na svojim je stranicama 2. studenoga objavio vijest o smrti jednog od najboljih hrvatskih tenora druge polovice 20. stoljeća. Nekrolog je objavljen i u riječkom Novom listu baš kao i na portalima specijaliziranim za kulturu i umjetnost, a možda i još ponegdje. Ali, za umjetnika Bušljetinog ranga, to je doista premalo, čak i za otužne hrvatske medijske prilike koje polako gube bitku s društvenim mrežama, a gube i kriterije bez kojih medijske kulture ne može biti. Viktor Bušljeta je bio nacionalna operna veličina, tenor europske i svjetske kvalitete, jedan od onih čije se interpretacije i glasovne mogućnosti zauvijek pamte. Da je rođen u nekoj većoj i osvještenijoj državi koja više skrbi za opernu umjetnost, tko zna gdje bi mu bio kraj. Isto tako, šteta je da umjetnik tog dometa nije nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Ili da nije dobio najvišu državnu nagradu za životno djelo koja nosi ime Vladimira Nazora. Ali, tako je to u zemlji Hrvatskoj. Pa ni netom preminuli Krunoslav Kićo Slabinac nije dobio Porina za životno djelo. Ni med cvetjem ni pravice.
Štovani gospon Derk, vi bi ste od polupismenog puka kaj se odvaljiva na cajke očekivali naklon jenom tenoru....dajte-najte !