Početak školske godine podsjeti me kako bi hrvatskim maturantima u obaveznu lektiru svakako trebalo uvrstiti Tadeusza Borowskog i njegovu knjigu “Kod nas u Auschwitzu” koju je prije par godina u hrvatskom prijevodu objavio VBZ. Čak ne treba niti cijelu knjigu, bila bi dovoljna samo prva priča ili prvo poglavlje, kako hoćete, “Matura u Targowoj”.
Ne mislim da bi hrvatski maturanti danas to trebali čitati zato da shvate bilo što iz povijesti i da ih se na silu, protiv volje njihova odabira, obiteljske indoktrinacije ili obrazovno-religijske agresije, uvjerava u prave vrijednosti. Taman posla. Morali bi je pročitati da svoju aktualnu svakodnevicu prestanu uzimati zdravo za gotovo te da svoje mjesto u njoj počinju shvaćati varijabilno, kao lelujavu mijenu što u trenu ne samo da može promijeniti sadržaj nego i materijalnu formu u kojoj se pojavljuje.
“Cijelu sam zimu učio”, započinje Borowski knjigu najdosadnijom i najpredvidljivijom rečenicom za jednog maturanta. Gotovo neambiciozna uvertira teksta, fragment iza kojeg u koloni stoje poredane misli što odvajaju očekivano i dogođeno. Onda se u otkrivanju vremena i mjesta radnje pomalo smještamo u Varšavu u vrijeme njemačke okupacije i sve to bez ikakvog “preskoka”, bez pretjerane drame i čuđenja. Jednostavno je tako. Borowski nas upoznaje sa svojom vršnjačkom ekipom: “Andrzej, visok, mršav, dječak očaravajućeg pogleda... Dok sam ja zaljubljen u Platona i poljske filozofe romantičarskog razdoblja, on je posezao za Ibsenom i Przybyszewskim, duhovnim vođom Mlade Poljske... Sam je pisao pjesme. Sad pak, u vruće dane okupacije, piše dnevnik. Arkadiusz je bio slikar, izvrsno je znao matematiku. U filozofskim raspravama citirao je nama nepoznata imena, spominjao pokrete o kojima nismo ništa znali. Izdržavao se crtajući prolaznicima karikature. Nacrtao ih je više od deset tisuća...
Juleka su odgajali isusovci. Sustavno je proučavao Tomu Akvinskog, Grke, njemačku filozofiju. Zarađivao je preprodajući devize...” I u tim kratkim dosjeima iz kojih jedino možete nazrijeti ambicije i talente mladosti koja se sprema zakoračiti prema izazovima, uslijedilo je piščevo: “Svi su poginuli pred mojim očima.” Jednostavno, nepretenciozno, nedramatično i savršeno logično zvuči rečenica što vam još u toj etapi knjige može biti veliki preokret. Pisac dodaje da “prije nego što sam ja otišao u Oswiecim, prije nego što je Andrzej pogubljen u uličnoj egzekuciji, pod lažnim prezimenom, prije nego što su Arkadiusza prekrile ruševine varšavskih barikada, kod nas u Varšavi, tamnoj kao u grobu, štektale su salve egzekucijskih plotuna, a u kućama, na kojima su bili prozori zakucani daskama, završavali smo tada drugi razred gimnazije, pripremali se za maturu, iako smo znali da će rat trajati još mnogo godina.” Borowski je ostao dosljedan sebi u cijeloj knjizi, što bi površnom čitatelju moglo značiti da je distanciran, proračunat, čak i bešćutan, ali to bi bila samoubilačka čitateljska simplifikacija zbog toga što je u ruci vjerojatno malo kada držao tako izrazito emotivno djelo. Dojam koji pisac ostavlja posljedica je notornog pristupa životu, onome što je on u tom trenutku bio. Borowski se nad njime ne skanjuje, ne iščuđava, ne moralizira.
On ga jednostavno donosi pred nas i svjedoči ne iz pozicije zaštićenog svjedoka, nego iz srca aktera u svijetu kakvog su ljudi u jednom trenutku htjeli. Za Borowskog fašizam nije incident koji mora izgubiti, nego životna regula koja vrijedi i koja nosi svoje zakonitosti, a jedna od njih su i racije, deportacije, egzekucije i drugi gotovo onomatopejski pleonazmi smrti. Ne zaziva ni preokret jer bi to podrazumijevalo podlijeganje čudu, a čudesnog ozdravljenja od društvenog zla jednostavno nema. „Vidi u kakvom originalnom svijetu živimo: kako je malo ljudi u Europi koji nisu ubili čovjeka!“ konstatira precizno i time svodi europsku civilizaciju, sve njezine sastavne dijelove, tradicije i veličine na pravu razinu notornih rušitelja i ubojica, na trenutak u kojem nema prije i poslije, jer postoji jedino sada kao ekskluzivno otkrivanje onoga što jesmo i determiniranje što ćemo biti.
Ono što je Borowskog s pravom učinilo jednim od najvažnijih ne samo poljskih, nego i pisaca Europe, jest to što obducira činjenicu da antifašizam ne može biti ništa drugo no način života, svakodnevica, jer u točci u kojoj antifašizam postaje pokret, ogleda se isključivo potvrda da je fašizam već pobijedio. Borowski i njegova ekipa maturanata učila je i polagala ispite probijajući se do škola kroz iznenadne ulične nacističke racije i odvođenja u koncentracijske logore. Sloboda je tada reducirana do razine udisaja, ljudi su strepili od vlastitih reakcija u naletu iskonskog nagona za preživljavanjem, ali i nasrtaja iskonske ljudske pokvarenosti. Zbog toga ova knjiga nije prikaz europskog kataklizmičnog ratovanja, nego uvid u stanje ljudske psihe. Pa zato kad bi je hrvatski maturanti uzeli u ruke onda bi to bila prava škola za život, prava čitanka saznanja o tankoj liniji koja nejasno dijeli uobičajeno i strašno u životu. Jer stvari su jednostavne u svakoj situaciji, čak i onda kada pitaš čovjeka kako si, a on ti mirno odgovori: “Ništa posebno. Poslali smo Čehinje u plinsku komoru.”
Ajde Serovac počni pisati malo o kamenom dobu, pa brončanom.... ti se tak kužiš u povijest da je šteta kaj pišeš za nekaj malo mrskih Hrvatskih kuna umjesto da predaješ na fakultetu - v bijelogradu.