Naslovnica Premium Analize i intervjui

'Tito nije ni čovjek ni komunist, da je realan, išao bi raditi u Njemačku'

Bećar Branimir Čolaković na kraju se branio da ipak nije policajki uputio šaljive stihove
06. siječnja 2019. u 20:29 19 komentara 4530 prikaza
Josip Broz Tito
Foto: Duško Marušić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/11

Proteklih je tjedana javnost bila zaokupljena slučajem raspjevanog člana valpovačkog kulturno-umjetničkog društva i njegovih (navodno) lascivnih stihova upućenih jednoj uniformiranoj osobi, tj. policajki koja je nadgledala održavanje priredbe. Elem, zaigrani bećar dobacio je u jednom trenutku stihove koji glase: "Mala moja, ti u plavoj bluzi, skini gaće/dođi bliže, pa mi se naguzi". 

Marija Iličić Sporni stihovi Ispovijest policajke: Ako je pravi bećar, neka onda prizna i javno mi se ispriča

Premda je navedeni stih na ovim prostorima ispjevan bezbroj puta, ovog puta sve je završilo pravosudnim epilogom. Valpovački bećar najprije je 2015. oslobođen optužbe da je stihom "omalovažavao i diskriminirao policijsku službenicu", da bi nekoliko godina kasnije jedan drugi sud odlučio drugačije. U studenom 2018. dosuđeno mu je 2000 kuna kazne i plaćanje sudskih troškova jer je inkriminirane riječi izgovorio "u cilju stvaranja ponižavajućeg i uvredljivog okruženja (te) pjevajući bećarac na temelju razlike u spolu povrijedio osobno dostojanstvo policijske službenice".

Dakle, za razliku od prve presude, drugom je utvrđena zla namjera raspjevanog bećara. Kako smatram da se radi o (potencijalno) opasnom presedanu, napose jer otvara mogućnost poplave pravosudnih progona zbog sličnih verbalnih istupa, potrebno se ukratko osvrnuti na neke segmente kažnjavanja zbog izgovorenih riječi na ovim prostorima.

Kićo Slabinac SPORNa pjesma Evo što o bećarcu kažu Kićo i Šima: 'Pjevao sam milicajcima pa se nitko nije uvrijedio'

Uvrijeđeni kralj

Tijekom postojanja monarhističke jugoslavenske države (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija), režim se od svake kritike branio nasiljem, uključujući i pravosudno. Tako su "uvrede" kralja Petra I. Karađorđevića, regenta te potom i kralja Aleksandra, drugih članova kraljevske kuće, državnih službenika te same države smatrane kaznenim djelom. Drugim riječima, krimen "uvrede veličanstva" smatrao se težim zločinom.

Takvi su slučajevi po hitnom postupku prosljeđivani nadležnim državnim odvjetništvima, a za njih su izricane teške kazne: od fizičkog zlostavljanja ("batinanja") pa do zatvora u trajanju do godine dana. Tijekom 1919. i 1920. nadležna su tijela razradila proceduralne oblike postupanja za zločine "uvrede veličanstva" koja su uključivala temeljnu prijavu žandara, znanaca ili susjeda, da bi potom uslijedilo pokretanje državne mašinerije. Svaki je pojedinačni slučaj u konačnici prosuđivalo Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu. Kako će se vidjeti, problem nije bio u tome što se kraljevska kuća protiv kleveta ili objeda odlučila zaštititi zakonom, nego u tome što je prosuđivanje zlonamjernosti pojedinog verbalnog istupa prepušteno režimu. Koji je, pak, zakonski okvir odlučio iskoristiti da bi suzbio političku i drugu opoziciju, ali i spriječio iznošenje svakog komentara o režimu. Pogledajmo nekoliko primjera.

>> Kažnjeni 'bećar' Branimir Čolaković

Josip Broz Tito
1 / 17
Branimir Čolaković razočaran presudom

U listopadu 1922. stanovita je Mara H. iz Banske Gorice usred svađe suprugu izjavila "da nije nikakav čovjek budući da za vrijeme Franje Josipa I. nije služio vojsku, a sada, budući da je kumer i grintavac (Mara H. misli na supruga!), mora služiti toga prokletoga srpskoga nekakvoga kralja Aleksandra, koji je opančar i da je baš takav opančar kakav je i njegov gospodar Srbijanac kralj Petar te da kakav je on vojnik (suprug!), takav je i kralj Petar gospodar". Nadležni sud u Varaždinu presudio je početkom 1924. Mari H. godinu zatvora i plaćanje globe jer je "uvrijedila roditelje vladajućega kralja".

Takva presuda izrečena je usprkos tome što je sud raspolagao dokumentacijom koja je nesumnjivo upućivala na to da su Marine riječi izgovorene u iznimno afektivnom stanju te da je, važnije, korijene (a time i ključni motiv koji stoji iza njezine namjere) trebalo tražiti u vrlo složenim obiteljskim i rodbinskim odnosima u njezinu domaćinstvu. Kako je navela u žalbi, u Marinu su kuću - prije negoli je izgovorila riječi zbog kojih je osuđena - nasilno upali njezini rođaci. "Porazbijali su nam sve prozore", navela je dalje, "zatim drugi dan ujutro mene izlemali u mojoj vlastitoj kući zajedno s mojom djecom." 

Policajka Marija Iličić | Autor : Davor Javorović/PIXSELL Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Marin bijes zbog muža

Osim toga, krunski svjedok optužbe (kao i vjerojatno ostali napadači) bio je pijan, tj. "bio je u takvom stanju da nije mogao ni razabirati, a kamoli zapamtiti pojedine uvrede (koje je navodno Mara izgovorila)". Fizički zlostavljana, tj. "izlemana", Mara H. očito je bila bijesna zbog toga što je suprug nije zaštitio od napada bijesnih rođaka te je zbog toga izgovorila inkriminirane riječi. Iza svega se zasigurno krio nekakav pragmatični motiv, poput primjerice neriješenih imovinskopravnih pitanja pa je napadačima zapravo najlakše bilo sebe zaštititi optužujući Maru H. za "uvredu veličanstva". 

I to, tj. činjenicu da je zakon o "uvredi veličanstva" omogućio pojedincima rješavanje osobnih računa (jer su mogli biti sigurni da će žandari, tužiteljstva i sudovi uvijek ići u korist režima te time sačuvati vlastitu poziciju), zapravo je važno istaknuti. Kako je i sam Marin odvjetnik u žalbi naveo: "običaj je da pojedinac, kada se kome htio osvetiti, išao prijavljivati oblastima svog neprijatelja, da je vrijeđao kraljevski dom i slično jer je onda bilo proglašeno da će se sa svom strogošću postupati protiv svakoga koji bi takove uvrede i pogrde izjavljivao". Nedovoljno precizirani objekti zaštite pojedinog zakona poput uvrede veličanstva, časti države, nacionalne sigurnosti i sl. uvijek će, uz arbitrarnu zaštitu režima, u konačnici prerasti i u zaobilazni način rješavanja uobičajenih razmirica između običnih ljudi.

Branimir Čolaković Suđenje zbog bećarca Policajka na sudu poručila 'bećaru': Vi ste svoje otpjevali

Slučajevi "uvrede veličanstva" uglavnom su počivali na izjavama svjedoka. Tu su sudovi bili prisiljeni procjenjivati istinitost iskaza koji su počivali na sjećanjima i koji su, u pravilu, bili u odnosu međusobnog potiranja. Suočena s nedovoljno čvrstim dokazima i, važnije, ovisnošću o volji režima, većina sudaca se u takvim slučajevima, sasvim predvidljivo, odlučivala na najjednostavnije rješenje.

Kažnjavanje nekog brbljavog seljaka, pijanog bećara, opozicijskog političara ili tek dobronamjernog kritičara udovoljavalo je nedemokratskim zahtjevima režima te potvrđivalo vlastitu pravovjernost. Slučaj koji se dogodio početkom lipnja 1924. u Vinici iznimno je indikativan u tom smislu. Tada je, nakon mise u lokalnoj crkvi, omanje društvo kretalo kućama. Kako se očekivao prolazak njegova veličanstva kralja Aleksandra Karađorđevića kroz obližnji Petrijanec, mogućnost pogleda na monarha očekivano je okupirala pažnju seljana. Jedan iz društva, Mijo M., kako se navodi u kasnijoj optužbi, tada je rekao "da će kralj proći kroz Petrijanec, vozeći se iz Varaždina u Opeku", dok je drugi, misleći da je on u pravu, izjavio da se Aleksandar "neće provesti iz Varaždina u Opeku, nego iz Opeke u Varaždin". Tada se u sasvim bezazlenu raspravu uključio treći mještanin, stanoviti Josip R.

Branimir Čolaković Ponovljeno suđenje Kažnjen s 2000 kuna: 'Razočaran sam presudom, nastavit ću pjevati bećarce'

On je malo zaostao za dvojicom diskutanata te je, prema jednom svjedoku, iz daljine dobacio: "Jebi ga vrag...". Navedene su riječi čuli i drugi seljaci te je jedan odlučio prijaviti Josipa R. žandarima. Ali, za razliku od onoga što su kasnije istražiteljima izjavili Mijo M. i njegov sudrug, svjedok Rudolf B. naveo je kako je "on čuo" da je Josip R. zapravo uzviknuo "Jebi ga vrag opančarski, naj se vozi kud se hoće." 

Uvrijeđeni maršal

Pred istražitelje je pozvan i stanoviti Stjepan H., koji je "u zapisnik" izjavio "da je čuo", tj. "da je njemu jedna žena rekla da je (Josip R.) još rekao riječi "svinja, prasac". Premda je sud raspolagao stručnim mišljenjem da je Josip R. "duševno neuračunljiv", svejedno mu je, "zbog uvrede veličanstva", izrekao presudu od jedne godine zatvora. Zašto nadležni sudac nije iskaz Mije H. uzeo kao istinit te oslobodio Josipa R. optužbe, odnosno zašto je riječi Rudolfa B. uzeo kao nesumnjivo istinite? Zbog toga što režim nije uživao posebnu podršku u redovima hrvatskog seljaštva pa je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu naložilo sudovima da ovakvim slučajevima, kako nam i predmet Mare H. svjedoči, pristupi "sa svom strogošću". Zbog toga što je Josip R. bio u ulozi nemoćne žrtve, tj. osobe bez "snažne političke pozadine", pa ga je bilo posve neopasno proglasiti krivim. Zbog toga što je nadležni sudac osuđujućom presudom pokazao vlastima da je "na liniji", tj. da je, umjesto neovisnog provoditelja pravde, u biti običan instrument u rukama karađorđevićevskog režima.

Branimir Čolaković | Autor : Davor Javorovic/PIXSELL Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

U vrijeme komunističke Jugoslavije režim je također politikom pravosudno-političkog nasilja gušio slobodu izražavanja. Primjerice, cjelokupna je XV. glava Krivičnog zakona SFRJ iz 1977. bila posvećena zaštiti sljedećih grupnih objekata pravne zaštite: "socijalističko samoupravno društveno uređenje" te "bezbjednost Jugoslavije". Stvar je bila u tome što je navedeno pokrivalo najšire moguće polje djelovanja, od političkog života, ekonomskog sustava, ustavnosti i zakonitosti, ljudskih i građanskih prava te unutarnje i vanjske sigurnosti države. Kako je sam režim određivao temeljne principe društveno-političkog sustava, čak su i najbezazlenije kritike te obične opaske mogle postati dovoljnom osnovicom za pokretanje kaznenog progona.

Nama je posebno važna prva alineja čl. 133 navedenog kaznenog zakona, u kojoj je, uz ostalo, navedeno da će se pojedinac koji "zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kazniti zatvorom od jedne do deset godina". Ovo kazneno djelo u biti je značilo da svako "prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji" koje je ili kritički intonirano ili samo drugačije od onog koje je režim propisao (dakle, ne nužno opozicijsko ili stvarno neprijateljsko), moglo biti predmetom kaznenog progona. Drugim riječima, u slučaju pravomoćne presude neprijateljem države moglo se postati pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadom pod utjecajem alkohola ili običnim kimanjem glavom.

Policajka Marija Iličić Policajka Sindikat upozorio na neprimjeren tretman žrtve bećarca: 'To je seksualno nasilje'

U skladu s načelom "quod licet Iovi, non licet bovi" sudska je praksa pokazala da inkriminacija neprijateljske propagande služi ili za ušutkavanje potencijalnih kritičara ili zaštitu nositelja režima. Jer, aparat je režima (policija, tajna politička policija, tužiteljstva te sama partija) birao koga će progoniti ili pak zaštititi od progona. Usporedivo s primjerima iz monarhističke jugoslavenske države, ali s dosta težom dozom represije, i komunisti su inkriminaciju neprijateljske propagande rabili kako bi očuvali monopol vlasti. Jednako usporedivo, sudski postupci zbog neprijateljske propagande također su doveli do prave poplave prijava motiviranih osobnim motivima, rješavanja osobnih računa preko pravosudnog sustava i sl. Opet, pogledajmo neke primjere.

Koliko god neki danas voljeli isticati navodne važne razlike, jugoslavenski komunizam u odnosu na sovjetski ipak nije u temeljnim odrednicama bio tako različit. Tako su osobe vladara (poput Lenjina i Staljina u SSSR-u te Tita u Jugoslaviji) često bile sasvim izjednačene s državom i njezinim sustavom te nasljeđem. Drugim riječima, kritika diktatora bila je tumačena kao napad na neku od gore spomenutih grupnih objekata pravne zaštite. Kako će se vidjeti, kritika Tita bila je istoznačnica s napadom na "socijalističko samoupravno društveno uređenje" ili "zlonamjerno ili neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji".

Josip Broz Tito | Autor : Duško Marušić/PIXSELL Foto: Duško Marušić/PIXSELL

U kolovozu 1971. osječki se zamjenik okružnog javnog tužitelja suočio s dva policijska prijedloga kaznenih prijava. Sekretarijat unutrašnjih poslova u Podravskoj Slatini tako je optužio Zoru Š. koja je u lokalnoj gostionici te pod utjecajem alkohola pogodila bocom Titovu fotografiju. Kada ju je netko upozorio "da se ne radi o običnoj fotografiji", Šnjarićeva je izjavila: "Maršal Tito nije čovjek ni komunista jer, da je realan, išao bi raditi u Njemačku, a ne bi slao sirotinju, ovdje je sve banda." Policija je prijavila i Todora K., koji je također u pripitom stanju rekao: "Kakvi su to komunisti kao Tito koji ima jednu vilu u Zagrebu, a drugu u Splitu, ja takovim komunistima jebem mater!"

Nadležni je sudac u oba slučaja, očito shvaćajući da se izjave dane pod utjecajem alkohola, ne mogu uzimati kao dokaz antidržavnog djelovanja, naložio provedbu prekršajnog postupka, tj. daleko lakšeg oblika pravosudnog progona. Dobar je dio drugih u sličnim izjavama vidio upravo napade na režim i državu te, kako svjedoči sudska praksa, često dosuđivao dugotrajne zatvorske kazne. Ali jednako je važno uočiti da su i Zora Š. i Todor K., pa makar u pripitom stanju, u biti izrekli istinite sudove o jugoslavenskoj realnosti. Da su bili podvrgnuti kaznenom postupku i vjerojatnoj osuđujućoj presudi, kako se u najvećem broju slučajeva događalo, pravosuđe bi, naravno, potvrdilo da je običan instrument u rukama komunističkog režima.

Galerija: “Titov stan” u New Yorku

Josip Broz Tito
1 / 7
“Titov stan” u New Yorku

Monolog za šankom

I optužbe za verbalno "antidržavno djelovanje" u komunizmu temeljile su se u pravilu na iskazima svjedoka. U drugoj polovini veljače 1980. Okružno tužiteljstvo Zagreb podignulo je optužnicu protiv Stjepana K., tada na radu u Zagrebu. On je, navodno, "pred prisutnim građanima" u gostionici "Kod Vlade" rekao: "Gospodo, ja se osjećam potlačenim. Nas Hrvata ima oko 2,100.000 (sic!), a što je utvrđeno prilikom prebrojavanja. U Hrvatskoj je glavna žitnica i mi od toga možemo živjeti bez ičije pomoći, ali se ja sa svima njima smatram potlačenim od Srba. Godine 1971. ni jednog Srbina nisi mogao vidjeti, ali, gospodo, ubuduće će gosti sami likvidirati Srbe. Ja sam Hrvat i, ako treba da mi se sudi, neka mi se sudi u Hrvatskoj."

Prema svjedocima optužbe, Stjepan K. je potom, pokazujući rukom na "sliku predsjednika SFRJ koja se nalazila na zidu", još dodao: "Nemojte ga previše uveličavati, nemoj da ti ga sada čašom pogodim na zidu, da ga stresem dolje jer sada bez lijeve noge neće moći pobjeći. Ja psujem njegovu lijevu nogu, ali njegove lijeve noge više nema. Da nema njega, mi bi bili u evropskoj zajednici. Gospodo, Joža (Tito) je u Hrvatskoj izgubljen i gotov." Stjepan K. optužen je za poticanje "na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti" te jer je "izložio poruzi predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije".

Kićo Slabinac i Vera Svodoba Čolaković odahnuo Reakcije poznatih na presudu: 'Bećarci su poput viceva', 'Kazna bi mu bila ženidba', 'Slavonci su džentlmeni"

Ključni svjedok optužbe (tj. izjave dane policiji temeljem koje je nadležno Okružno tužiteljstvo naložilo provođenje istrage te kasnije podignulo optužnicu) bio je konobar gostionice. Njegove riječi doslovce su prenesene u gore spomenutoj optužnici, pri čemu treba primijetiti da je okružni tužitelj u potpunosti odlučio zanemariti iskaz samog Stjepana K. U njemu nailazimo na sljedeće rečenice: "Tokom 22. 1. 1980. ja sam s kolegom bio kod bivšeg stanodavca te smo tako i popili pa smo nastavili da bi došli u gostionu (...)

Tamo je bilo dosta ljudi, neki su igrali flipere, neki su pili za šankom, a jedna grupa je pjevala pjesmu čije riječi idu 'Tamo daleko, kraj mora'. To je mene uvrijedilo jer je ličilo na provociranje. Oni su poslije otišli, a mi smo se zadržali. Djelovao je tu i alkohol pa sam se ja upustio u supijano filozofiranje. Tako sam govorio da je tokom historije hrvatski narod bio najviše potlačen, a i sam je sebe tlačio. Time nisam mislio da je on sada potlačen. Osim toga, ono jedno ranije društvo upotrebljavalo je, da ga tako nazovem, 'crni humor' gdje su stalno jedan drugog pitali 'kako ti je lijeva noga'.

tamburaši S PJESMOM U KLAONICU Što se sve o Prvom svjetskom ratu može doznati iz bećarca

Bez sumnje, spomenutog dana u gostionici 'Kod Vlade' popilo se iznimno mnogo, govorilo se (vjerojatnije, prepiralo) o 'narodnim nepravdama', a pomalo i (svašta) pjevalo." Potom je konobar Stjepana K. prijavio policiji, možda i sam uplašen. Iste noći je Stjepan K., po izlasku iz gostionice, uhićen. Naravno, najmudrije je bilo sve zaustaviti, ali okružni tužitelj ipak je u navodnim riječima Stjepana K. prepoznao "bitne elemente krivičnih djela neprijateljske propagande i povrede ugleda SFRJ" te predložio pokretanje postupka.

Jer, danas dostupan zapisnik glavne rasprave pokazuje svu besmislenost sudskih postupaka zbog "antidržavnog djelovanja", temeljnih na sjećanjima o neartikuliranim izjavama danima pod utjecajem alkohola. Pokazalo se, naime, da su spomenuta sjećanja (što zbog razumljivih razloga obrane ili odbacivanja eventualne sumnje sa sebe, što su činili svi svjedoci), u odnosu na početak slučaja, narasla do neslućenih razmjera. Sam Stjepan K., uz ostalo, naveo je sljedeće:

Branimir Čolaković i policajka Marija Iličić MARIJA ILIČIĆ Uz bećarce naša policajka lijepo se znala provesti

"Ja se sjećam da sam ja govorio o tome da su Hrvati kroz povijest ugnjetavani od tuđinaca, ali da sada u socijalizmu imaju sva prava. Ja se sjećam da sam i o bolesti predsjednika Republike rekao da je predimenzionirana i da se njegovo zdravstveno stanje preuveličava (sic!) jer sam vjerovao da je njegovo zdravstveno stanje bolje nego što stvarno je." Stjepanov je "kolega" negirao sve optužbe protiv optuženika. Ali u jednom je trenutku dodao: "Ja znam da je jedino optuženi spomenuo, s obzirom na to da je u to vrijeme predsjedniku Titu amputirana lijeva noga, tj. rekao je još prilikom toga razgovora o Afganistanu da nam predsjednik Tito vrijedi i bez lijeve noge, a kako je razgovor vođen o Rusima, da i bez lijeve noge može Ruse potjerati."

I konobar je presudno reterirao u odnosu na izjavu danu policiji. Sada je izjavio: "Ja sam čuo da je optuženi nešto spomenuo u tom smislu da je potlačen, ali od svih ostalih inkriminacija ja nisam čuo da bi to izgovorio bilo on ili netko drugi." Te, naročito: "Na posebno pitanje odgovaram da sam ja čuo da je netko rekao (izgovorio navode iz optužnice), međutim nisam siguran da bi to bio okrivljeni, da kao da se uz gemište može prebrojiti koliko ima Hrvata." Možda je kakav svežanj novčanica utjecao na konobarovu promjenu mišljenja. U svakom slučaju, nakon što je sve bila prisiljena slušati, predsjednica sudskog vijeća u pisanoj varijanti presude ni riječju nije obrazložila zašto oslobađa Stjepana K. Zasigurno je samo htjela što brže završiti čitavu lakrdiju.

Branimir Čolaković | Autor : Davor Javorovic/PIXSELL Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Nedemokratski režimi

Nije, naravno, sporno da se pojavnosti poput ugleda i časti države te ključnih državnih dužnosnika moraju pravno zaštititi. Posebno u slučajevima iznošenja kleveta, objeda, krivokletstva i sličnih laži te posebno u slučajevima kada su unutarnja stabilnost države te njezina sigurnost ugroženi. Ali jednako je legitimno upitati se koji je način zaštite ispravan. Primjerice, aktualni Kazneni zakon Hrvatske definira tri kaznena djela protiv časti i ugleda, tj. uvredu, sramoćenje i klevetu. Neovisno o tome, recentna sudska praksa ima podosta problema s donošenjem presuda. Napose poteškoću predstavlja definiranje novouvedenog kaznenog djela sramoćenja pa su neki suci odlučili jednostavno ignorirati zakonski tekst i presuđivati temeljem vlastitog "pravnog osjećaja".

Iz navedenog je jasno vidljivo da pred sudovima, neovisno o tome što su definicije kaznenih djela uvrede i klevete doživjele brojne promjene te dorade, stoje brojni problemi. Jednako važno, oni se dodatno usložnjavaju kad se radi o zaštiti ugleda i časti pravnih osoba, dakle institucija, država i sl. Najbolje što se može zaključiti vjerojatno je da se izjave izrečene u šaljivom ili karikiranom tonu (poput, primjerice, stihova razigranog valpovačkog bećara), ili pak one izrečene u nesuvislom ili nesvjesnom stanju ne bi trebale definirati kao uvrede ili klevete. A onda ni prekršajno ili kazneno goniti.

Branimir Čolaković i policajka Marija Iličić "Mala moja..." Valpovački 'bećar' mora ponovno na sud zbog pjevanja bećarca pred policajkom

Primjeri izneseni ranije u ovom tekstu pokazuju da su nedemokratski režimi pojavnosti "ugleda i časti" države rabili kao sredstvo gušenja slobode izražavanja, tj. očuvanja monopola vlasti. Lako predvidivo, politička instrumentalizacija pravosuđa otvorila je Pandorinu kutiju vječno prisutnih zlih strasti običnih pojedinaca poput zavisti, zlobe, osvete. Kako nas primjer Mare H. poučava, ako se jedan pojedinac želi osvetiti drugome, obećavajuća mogućnost koju ima na raspolaganju prijava je vlastima zbog uvrede predsjednika ili države.

Zašto bi se, u slučaju nove političke ili gospodarske krize koja bi dovela do narušavanja neovisnosti institucija, demokratski političar ponašao drugačije? Iskušenje "ušutkavanja" protivnika vjerojatno bi bilo preveliko. Treba ovdje stoga upozoriti da se u nekim državama EU, tj. onima u kojima su na vlasti, kako si vole tepati, suverenističke stranke, javljaju inicijative za postroženje postojećih ili uvođenje novih zakona koji štite ugled i čast države. Jednako tako treba onda upozoriti da to nužno vodi u politizaciju pravosuđa, arbitrarnost s pozicije moći te trovanje društvene klime. 

>> Pogledajte izjavu Branimira Čolakovića, osuđenog zbog 'bećarca'

 

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Deleted user:

    Postoje već dvije punoljetne generacije od smrti Franje Tuđmana, a vi još o Brozu drobite OMG

  • Avatar M O L O T O V
    M O L O T O V:

    Zamislite bi li i danas trebalo procesuirati nekoga koji bi spominjao Pupavcu ili Anemičnom familiju ? Bi li danas jedan administrator promptno pobrisao takav komentar ?

  • bercut77:

    ..a jeste jadni više..