Migrantske krize ne događaju se samo u Europi.
U svim zemljama u kojima je stanje takvo da je temeljna egzistencija stanovništva ozbiljno ugrožena, javlja se neki duh koji ljude tjera da za koricom kruha i za sigurnošću krenu preko granice. Do prije koju godinu Venezuela je bila utočište za političke i ekonomske migrante iz Južne Amerike. Iako njima nitko nije obećavao veliko bogatstvo i raskošan život, oni koji su u toj zemlji zatražili utočište imali su neku vrstu temeljene sigurnosti i znali su da ih nitko neće progoniti, da neće biti gladni i da će im biti dostupno liječenje ako se razbole. No od smrti predsjednika Huga Chaveza sve se preokrenulo naglavačke, a Venezuela je postala zemlja u kojoj nema apsolutno ničega, ni posla, ni lijekova, ni hrane, ni bolnica, ni liječnika... Doslovno ničega!
A ljudi bježe od toga velikog ništa. Ono što se trenutačno događa u Venezueli i u zemljama koje s njom graniče može se komotno nazvati velikim migrantskim valom. Procjenjuje se da se samo u susjednoj Kolumbiji nalazi oko 1,2 milijuna gladnih susjeda koji su došli raditi za nešto hrane i smještaj. Prosječna nadnica od desetak dolara zadovoljava sve njihove potrebe. Oni nisu imali apsolutno nikakvog izbora jer su u svojoj zemlji bili gladni i bez novca, ali što je još gore, i bez perspektive da dođu do novca i da u nekom od kilometarskih redova jednom u deset dana dočekaju sreću da mogu kupiti pola kilograma riže ili brašna.
Sve je otišlo toliko daleko da su kolumbijske vlasti poslale izaslanstvo u Tursku kako bi skupili tamošnja iskustva u “baratanju” sa sirijskim izbjeglicama. Iako Kolumbija ima 45 milijuna stanovnika, 1,2 milijuna izbjeglih Venezuelanaca (Zagreb i Split zajedno) za tu zemlju veliko je opterećenje.
Drugi izbjeglički val kreće prema Brazilu, gdje u svakom pograničnom gradiću ima barem po nekoliko tisuća izbjeglih iz Venezuele. Izbjeglica već ima u Panami, Trinidadu i Tobagu, Peruu, Dominikanskoj Republici, Argentini... Zanimljiva je i činjenica da sve te zemlje u osnovi granice drže otvorenima jer je upravo Venezuela, u nekim teškim i gotovo bezizlaznim povijesnim trenucima, objeručke prihvaćala izbjeglice iz tih zemalja.
Kada se sve zbroji i analizira, postaje potpuno jasno da Venezuela postaje neka vrsta latinoameričke Sirije u kojoj pravi rat samo što nije izbio. Za sada prosvjednici na ulicama ratuju protiv vojske kojoj naređuje predsjednik Nicolas Maduro. No vjerojatno je pitanje trenutka kada će se iskristalizirati neka ozbiljna naoružana paravojska koja će početi ozbiljno ratovati. Tada će se cijeli taj kontinent vjerojatno morati suočiti s milijunima gladnih, bolesnih i teško pothranjenih izbjeglica. Tako će Venezuela i njeni ljudi postati samo još jedan narod na popisu onih koji zbog ne znam kakvog političkog apsurda gube budućnost.
Mogu li pothranjena i bolesna djeca koja nemaju ni priliku ići normalno u školu biti jamstvo za budućnost? Ne mogu! Ali čini se da za to opet nikoga nije briga.
To im je Chavez priskrbio. No postavlja se pitanje zasto ne idu na sjever, u USA? Odgovor je jednostavan, jer je na granici Guatemale i Mexica zicani zid stalno pod naponom, cuvan tesko naoruzanim meksickim vojnicima. Dakle meksikanci se protiv useljenika s juga bore zidovima, dok se bune kad se USA zeli na isti nacin od njih obraniti.