Velikih brodogradilišta nema bez državne intervencije

Sve bi to bilo lijepo kad bi brodogradilišta kupovala HRVATSKE sirovine. Samo, danas se ugrađuje 90 posto uvezenog repromaterijala, prvenstveno kineskog bofla, željeza, šarafa, stakla, dizalica, motora....... Znači, država, odnosno MI, svojim "intervencijama" pomažemo druge i time stvaramo dvostruke, trostruke gubitke. I tak desecima godina. Prema tome, ono kaj nije profitabilno isplativije je zatvoriti nego bacati, ponavljam NAŠU lovu u bezdan. Ima i drugih djelatnosti, pametan čovjek se na vrijeme preorjentira, kaj ne?

Ili ja nisam dobro razumio članak ili autor stvarno govori o strateškom značaju brodogradnje, s aspekta utjecaja na ostalo gospodarstvo?! Ako je ovo drugo, onda bih ga molio da nas sve obavijesti čiji je proizvodnje čelik, motori i ostala oprema koja se ugrađuje u taj famozni brod? I koliki je udio te domaće pameti u konačnoj vrijednosti broda? Ovako, bez da nam prezentira brojke, ovo je neozbiljan članak.

Izvrstan članak, samo, krivo stoljeće. Imamo li mi čeličane koje valjaju limove i profile, ne da mi se guglati, ali mislim da ne. Imamo li tvornice brodskih pumpi, dizel motora, vitala, dizalica, imamo li ljevaonice brodskih propelera... Imamo li tvornicee brodskih boja, proizvodimo li pijesak za pjeskarenje? Tvornice kablova, elektronike? Fakultete povezane s brodogradilištima prepune njihovih stipendista, brodograđevni institut koji za njih razvija najmodernije tehnologije? Sve je to postojalo sredinom prošlog stoljeća, i svi su oni svoje nekonkurentne i nekvalitetne proizvode mogli izvoziti kroz brodogradnju po svjetskim cijenama za $$, a onda se štampalo dinara koliko treba. Brodogradilišta su nastavila na isti način samo što su sve to uvozili za $$, a kune su štampali, vidimo kako. Morali su propasti, i dobro je da jesu. Razlika je samo što je 3Maj propao zbog nesposobnosti, a Uljanik zbog pljačke.

Nešto suštinski ne štima u sustavu. Model po kojem su radili kreirala je politika i izgrađeni su deseci brodova od raznih naručitelja i svi s gubicima. Istraga se usmjerila samo na jedan ugovor jednog naručitelja čija je uloga očito biti Pedro. S tim da je taj ugovor u to vrijeme značio produžetak života za brodogradilište a da ga nije bilo stečaj bi se dogodio ranije. Pri tome se ignorira velika desetljetna kriza u brodarskoj i brodograđevnoj industriji koja je ostavila strahovite posljedice čak i u najačim brodograđevnim silama kao što su Kina i Koreja gdje je 2/3 brodogradilišta nestalo.

ali nema ni brodogradilišta koje uvozi sve komponente od firmi koje su u vlasništvu sinova i rođaka poznatih političara.

Da bi nešto opstalo na tržištu, mora imati - gazdu. Mora imati nekoga tko će o svemu brinuti. Većinski vlasnici Uljanika su država i radnici. Postoji li gora kombinacija? To bi bilo neodrživo da se radi o lokalnom nogometnom klubu a ne o brodograđevnoj firmi čiji gubici mogu pojesti i velike i male. Inače, Pulom je dugo kolala uzrečica da su najbolji Uljanikovi lakovi. Da je Uljanik imao gazdu, taj bi se zamislio nad tom uzrečicom.