Zašto bi država trebala spašavati neko brodogradilište, k tome još i privatno? Nije li onda trebala svim većim industrijskim pogonima jednako nadoknaditi gubitke pa spasiti i sisačku čeličanu, i Dinu na Krku, i tvornicu konca na Črnomercu? Nisu li i to bili “strateški” i “infrastrukturni” pogoni? Pitaju me to ovih dana mnogi sugovornici tonom koji ne ostavlja sumnje u to kakav odgovor žele čuti. I jako se iznenade kad im kažem da država mora spašavati brodogradilišta jer ona nisu pogoni kao i svi drugi. Brodogradilišta su posebna, iznimna vrsta pogona. Ona su sasvim drukčija, ona su dijametralno suprotna svim drugima koje također ponekad nazivamo strateškim ili infrastrukturnim.
Po čemu je brodogradilište posebno i drukčije od, primjerice, tvornice tkanine koja može biti osnova velikog tekstilnog industrijskog sektora, ili tvornice granula plastike na koju će se nadovezati golemi lanac proizvođača finalnih plastičnih proizvoda? Razlika je u tome da tvornica konca ili tvornica polietilena prodaju svoje proizvode prerađivačima. A ako ih “država pusti da propadne”, krojači će konac kupiti od nekog drugog, a proizvođači ambalaže plastične granule od nekog trećeg, vjerojatno jeftinije i kvalitetnije. Brodogradilište, međutim, ne prodaje. Ono kupuje! Brodogradilište je kupac, tržište koje generira potražnju za proizvodima i uslugama nacionalne brodograđevne industrije: za projektima, cijevima i žicama, bojom, brodskim motorima i elektromotorima, propelerima, generatorima, dizalicama, vitlima, ventilima, namještajem, elektroničkim sklopovima...
Nestane li brodogradilište, tvornice svih tih uređaja i dijelova svoje proizvode više nemaju kome prodati! Inozemna ih brodogradilišta neće kupovati, i ona postoje da bi kupovala i u brodove ugrađivala i izvozila proizvode vlastite nacionalne brodograđevne industrije, a ne neke tuđe. A taj kupac uređaja i opreme za velike brodove, to tržište i ta potražnja, ne mogu nastati spontano, “tržišno”, djelovanjem “nevidljive ruke” Adama Smitha. Brodogradilište velikih brodova ne mogu stvoriti dva-tri genijalca u tatinoj garaži ili na bakinom tavanu. Koji bi privatni poduzetnik danas u Hrvatskoj mogao osnovati i pokrenuti brodogradilište velikih brodova od nule? Gdje? Pošto? S kim? Ne mogu ga izgraditi i stvoriti čak ni svi proizvođači brodske opreme i usluga zajedno, čak i kad bi htjeli i svojski se potrudili. Njima tu “koordinacijsku eksternaliju” može razriješiti samo država, a i ona tijekom dugog vremena. Sva brodogradilišta velikih brodova, u Puli, Rijeci, Kraljevici, Splitu i Trogiru, nastala su davno državnom intervencijom. I opstala su do danas državnom intervencijom, jer to drukčije nije ni moguće. I kad su poslovala s gubitkom, zemlji su donosila golemu općedruštvenu korist. Sve to razlog je da država snosi dio njihovih troškova, osobito u krizi, kad privremeno nemaju narudžbi ili ih napadnu štetočine.
Sve bi to bilo lijepo kad bi brodogradilišta kupovala HRVATSKE sirovine. Samo, danas se ugrađuje 90 posto uvezenog repromaterijala, prvenstveno kineskog bofla, željeza, šarafa, stakla, dizalica, motora....... Znači, država, odnosno MI, svojim "intervencijama" pomažemo druge i time stvaramo dvostruke, trostruke gubitke. I tak desecima godina. Prema tome, ono kaj nije profitabilno isplativije je zatvoriti nego bacati, ponavljam NAŠU lovu u bezdan. Ima i drugih djelatnosti, pametan čovjek se na vrijeme preorjentira, kaj ne?