U ionako pretrpano polje demokratskih predsjedničkih kandidata ušao je nedavno još jedan – Michael Bloomberg. Biznismen i političar deveti je najbogatiji čovjek u Sjedinjenim Državama i 14. najbogatiji u svijetu. U ovome trenutku njegovo se bogatstvo procjenjuje na 58 milijardi dolara, a dio toga novca uložit će u svoju kampanju. To je već napravio i šokirao sve predsjedničke kandidate demokrata. Platio je najskuplju televizijsku i medijsku kampanju za predizbore u američkoj povijesti. U redove demokratskih kandidata unio je pomutnju, a oni su ga optužili da želi novcem kupiti predsjedničku nominaciju. Iako američki birači vole kada dvije stranke surađuju oko nekih izuzetno važnih problema američkog društva, Bloombergovo političko „prestrojavanje“ vjerojatno neće dobro prihvatiti. Iako je cijeloga života bio demokrat, 2001. godine napustio je Demokratsku stranku i pridružio se republikancima kako bi imao što bolje startne pozicije za izbore za gradonačelnika New Yorka. Godinu kasnije pobijedio je. Sredinom drugoga mandata zbog nekih nesuglasica izašao je iz stranke i postao nezavisni političar. U tom statusu osvojio je treći mandat za gradonačelnika. Sada je ponovno demokrat i to je mnoge iznenadilo i pomalo šokiralo.
Svoj relativno kasni ulazak u utrku za demokratsku nominaciju objasnio je time da je shvatio da među postojećim kandidatima Demokratske stranke zapravo nema nikoga tko bi na izborima u studenom iduće godine mogao pobijediti Donalda Trumpa, što je svojevrsna uvreda postojećim kandidatima, osobito onima koji su na vrhu ljestvice popularnosti i koji već mjesecima vode poprilično naporne kampanje. Stoga nije nimalo čudno što je jedna od vodećih senatorica Elizabeth Warren vrlo otvoreno Bloomberga optužila da svojim kasnim ulaskom u utrku praktički želi kupiti predsjedničku nominaciju, i to vlastitim novcem, a ne prikupljanjem donacija što su činili svi ostali kandidati. Slično misli i senator Bernie Sanders. Neku vrstu problema predstavlja i to što se Bloomberg u utrku uključio manje od tri mjeseca prije početka stranačkih predizbora. I tu on kani napraviti nešto što se nimalo ne sviđa nekim demokratima.
Njegova je strategija da preskoči prve četiri države u kojima se održavaju predizbori, a to su Iowa, New Hampshire, Nevada i Južna Karolina. Demokratski čelnici u tim državama ne podržavaju takav potez, a tradicionalno oni kandidati koji poluče dobre rezultate u Iowi i New Hampshireu stječu neku psihološku prednost pred svojim protivnicima koji su lošije prošli. Bloombergova je strategija da se u predizbore uključi početkom ožujka, na takozvani super utorak za kada su zakazani predizbori u većem broju država od kojih su neke ključne za daljnji tijek sezone predizbora. Bilo je slučajeva da su oni koji su za „super utorak“ skupili pobjede u svim državama već tada osigurali nominaciju.
Michael Bloomberg potiče iz židovske obitelji iz savezne države Massachusetts. Njegov djed imigrant je iz Rusije, a po majčinoj strani potječe iz Bjelorusije. Otac mu je bio računovođa u jednoj mljekari. No njemu nije bilo uskraćeno ništa, osobito ne školovanje. Diplomirao je elektrotehniku na Sveučilištu John Hopkins, tome je dodao magisterij iz poslovne administracije na Harvardu. Godine 1973. postao je partner u investicijskoj banci Salomon Brothers. Osam godina kasnije tu je banku kupila jedna druga kompanija. Bloomberg je dobio otkaz, i to bez ikakve otpremnine, no posjedovao je deset milijuna dolara vrijedne dionice kojima je započeo svoj vlastiti posao.
Od 1981. godine počinje uspon Michaela Bloomberga kao biznismena koji je radeći u investicijskoj banci shvatio što takvim institucijama, ali i burzama nedostaje. Shvatio je da oni koji posluju na Wall Streetu žele platiti pouzdane i kvalitetne informacije koje će biti isporučene što je brže moguće i u oblicima koji bi olakšali što brže očitavanje i upotrebu tih informacija. Prvi klijent bila je banka Merrill Lynch koja je instalirala tridesetak njegovih terminala putem kojih su primali informacije, a usput je u Bloombergovu kompaniju investirala 30 milijuna dolara. Posao je napredovao velikim koracima, a Bloombergovo bogatstvo raslo je iz godine u godinu. Osnovao je nekoliko sestrinskih kompanija, a broj pretplatnika do 2015. godine narastao je na više od 325 tisuća. Nakon 20 godina na čelu kompanije predao je upravljanje svom čovjeku od povjerenja, a on je krenuo u politiku.
Gradonačelnik New Yorka
Na dužnost gradonačelnika New Yorka stupio je 1. siječnja 2002. godine naslijedivši na tom mjestu Rudyja Giulianija i to samo nekoliko mjeseci nakon terorističkih napada 11. rujna. Giuliani je svojom brzom reakcijom i požrtvovnošću tada pokazao kako treba djelovati gradonačelnik u trenucima velikih tragedija i kriza. Isprva je Bloombergova popularnost bila na niskim granama, no vrlo brzo počeo je pridobivati Njujorčane. Za glavni cilj prvoga mandata uzeo je poboljšanje sustava javnog školstva u New Yorku, što je bio veliki pothvat zbog toga što su škole bile u izuzetno lošem stanju, a uspjeh učenika bio je duboko ispod američkog prosjeka. Bloomberg je u ovaj projekt uložio popriličan novac i bio je zadovoljan kada su testiranja znanja pokazala da su polaznici newyorških javnih škola napredovali u stjecanju znanja. No nešto kasnije testove znanja obavile su neke nezavisne institucije koje nisu dobile ni izdaleka tako pozitivne rezultate.
Drugi gradonačelnički mandat Bloomberg je namijenio suzbijanju siromaštva, no to je ipak palo u drugi plan. Zajedno s gradonačelnikom Bostona pokrenuo je inicijativu protiv ilegalnog oružja na gradskim ulicama. Vrlo brzo pridružilo im se više od tisuću gradova, ali i neke organizacije koje su se već borile protiv ilegalnog oružja, osobito onog u kojem se nalazi streljivo. Bloomberg je znatno postrožio kazne za dilere ilegalnog oružja, ali i za one koji ilegalno oružje posjeduju. Newyorška policija dobila je neke ovlasti koje su bile protuustavne, ali sve u svemu ova kampanja bila je uspješna. I inače je borba protiv posjedovanja oružja jedna od izuzetno važnih tema politike Michaela Bloomberga i jedan od aduta kojim kani pridobiti birače u predsjedničkoj kampanji. Njegove mjere dale su rezultate – razina kriminala na newyorškim ulicama drastično je smanjena.
Drugi gradonačelnički mandat bio je obilježen i razlazom s republikancima. Koplja su se slomila u trenutku kada je Bloomberg odbio potvrditi Johna Robertsa za glavnog suca Vrhovnog suda SAD-a. Bloomberg je bio siguran da će Roberts raditi na tome da pobačaj postane ilegalan. On je žestoki protivnik zakonske zabrane pobačaja, što također više spada u progresivnu demokratsku političku agendu nego u onu republikansku, pa i najliberalniju. Razlaz je bio potpun – Bloomberg je izašao iz stranke i postao nezavisni političar, što mu je uvelike proširilo polje djelovanja i lišilo ga stranačkih stega koje su ga politički sputavale.
Da je ostao u stranci, zasigurno mu ne bi uspjelo preokrenuti političku odluku da se jedna osoba za gradonačelnika New Yorka može kandidirati samo dva puta na dva četverogodišnja mandata. No Bloomberg je dobro lobirao i uložio pristojnu sumu novaca i na kraju mu je uspjelo srušiti to ograničenje, što mu je omogućilo da se natječe i za treći mandat iako je to izazvalo negodovanje brojnih newyorških političara. Bloomberg je u mnogim svojim pogledima na neka izuzetno važna društvena pitanja pravi demokrat, i to liberalnog opredjeljenja. Izrazito se protivi zakonskoj zabrani pobačaja, zalaže se za vrlo strogu kontrolu držanja oružja, a sprečavanje klimatskih promjena bilo mu je visoko u političkoj agendi u sva tri gradonačelnička mandata. No na planu gospodarstva i fiskalne politike Bloomberg naginje na konzervativniju stranu i u tom segmentu bliži je republikancima. Upravo tu kombinaciju vidi kao svoju prednost u utrci za stranačku predsjedničku nominaciju. On smatra da biračko tijelo demokrata za predsjedničkog kandidata ne želi izabrati izrazito liberalne kandidate poput Elizabeth Warren ili Bernieja Sandersa. No on ima je jedan veliki problem, a to je njegova popularnost među biračima koja je u ovom trenutku manja od one koju uživa predsjednik Donald Trump. Čak i među kandidatima demokrata on je po popularnosti na samom dnu.
Financiranje kampanje
Drugi problem je financiranje kampanje. On to želi učiniti vlastitim novcem, a stranačka pravila odredila su da mora imati donacije najmanje 200 tisuća osoba kako bi mogao pristupiti televizijskim debatama demokratskih kandidata. No njega to, izgleda, ne brine jer to kani nadoknaditi agresivnom medijskom reklamnom kampanjom za koju će potrošiti novac koji ni jedan kandidata u ovoj izbornoj fazi u političkoj povijesti Sjedinjenih Država nije potrošio. Bloomberg je u neku ruku zadužio Demokratsku stranku u koju se vratio 2018. godine uloživši stotinjak milijuna dolara u kampanje kandidata koji su imali najbolje šanse da u svojim izbornim okruzima poraze svoje republikanke protivnike i uzmu njihova zastupnička mjesta. Bloomberg je želio da demokrati preuzmu barem Zastupnički dom, što mu je pošlo za rukom. Jedna od njegovih prednosti je i to što se pridružio klubu milijardera, kojemu pripadaju Bill Gates i Warren Buffet, koji veliki dio svoga bogatstva žele dati u humanitarne svrhe.
Bloomberg je već izdvojio više od osam milijardi dolara, a svome sveučilištu donirao je oko dvije milijarde dolara za razne programe za studente, što je najveća suma koju je neki pojedinac dao nekoj visokoškolskoj ustanovi. Ostaje otvoreno pitanje hoće li novac presuditi i u predsjedničkoj utrci. On najvjerojatnije neće ići na skupljanje sredstava od malih donatora, što mogao biti potez koji će ga diskreditirati. U prilog mu ne ide ni njegova dob. Kada bi pobijedio na predsjedničkim izborima, sa 78 godina bio bi najstariji predsjednik u povijesti. Toliko je godina imao predsjednik Ronald Reagan kada je okončao svoj drugi predsjednički mandat. Michael Bloomberg svojim ulaskom u utrku unio je pomutnju u izuzetno brojnu i raznovrsnu grupu predsjedničkih kandidata. Ipak, analitičari tvrde da su njegove šanse da dobije predsjedničku nominaciju vrlo skromne.
VIDEO 5 mitova i kontroverzi koje se vežu uz Tuđmana:
