Nakon dvije godine stanke Andrea Ivančević (29) vratila se u velikom stilu na atletske staze. Od pet natjecanja ove sezone u dvorani četiri je puta trčala državne rekorde na 60 metara prepone, donosi Max!.
Najnoviji u Pragu – 8,14 sekundi. Zanimljivo je da je Andrea trenutačno vlasnica četiriju rekorda Hrvatske (60 metara, 60 m prepone, 100 m prepone i kao članica štafete 4x100 metara). Zajedno s Blankom Vlašić i Anom Šimić nastupit će na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u poljskom Sopotu, od 8. do 10. ožujka.
Operacija najgora opcija
– Na atletskoj stazi nije me ozbiljno bilo dvije godine. Na početku 2012. još sam nešto i trčala, a onda su krenule ozljede. Imala sam puknuće mišića kvadricepsa, zadnje lože, na lijevoj i desnoj preponi. Čak sam na jednoj preponi imala dva puknuća. Onda su tu još bili problemi s leđima, pa cista na stražnjem križnom ligamentu koljena. I još sam između svih tih ozljeda bila dvaput bolesna. Imala sam gripu, visoku temperaturu pa sam i u tom vremenu morala prisilno ležati u krevetu. Dakle, stalno nešto – počela je priču Andrea Ivančević.
Sve se to događalo u 2012. godini.
– Čak sam na ljeto otrčala tri utrke, a onda sam se na jednoj ozlijedila i to je bio kraj za tu sezonu. Nije imalo smisla. Kada sam već prisilno morala imati stanku, uzela sam malo dulji odmor, otišla na more, riješila neke ispite na fakultetu – rekla je Andrea.
Početkom 2013. godine otišla je na operaciju.
– Da, operacija ciste bila je jednostavno nužna. Operirana sam u siječnju 2013. godine. Oporavak je trebao biti kratak, mjesec, dva, ali se produljio na puno više mjeseci. Ne znam zbog čega, ali znam da me koljeno stalno boljelo, bilo je užasno nestabilno. Išla sam na terapije, dva, tri puta na magnetsku rezonanciju, radila sam vježbe za jačanje mišića. Ali, oporavak je išao jako sporo – istaknula je Andrea.
(Foto:Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL)
Zbog operacije je propala dvoranska sezona, ali i sezona na otvorenome.
– Očekivala sam da ću se uspjeti pripremiti za ljetnu sezonu, ali nije bilo šanse. Sve je to išlo puževim korakom. Cijela ta situacija me deprimirala. Kada mi se dogodila ta cista na koljenu, išla sam k pet različitih liječnika. Tražila sam liječnika koji će mi reći da ne moram ići na operaciju, da će se ta cista sama povući ili da će nestati nekakvim terapijama. Međutim, svih pet liječnika bilo je složno: operacija. Naravno, to mi je bila najgora opcija. To mi je bila prva ozbiljna operacija u karijeri i ne krijem da me bilo malo strah. Pa tko voli ići pod nož? Znam da sam se užasno bojala bez obzira na to što je to bila manja operacija. Operacija je operacija i samo mi je to bilo u glavi. Jer, znala sam da nakon operacije ide oporavak.
Ta nesretna cista zablokirala je Andreji cijelo koljeno.
– Nisam mogla uopće savinuti koljeno – priča naša atletičarka.
Kako je oporavak dugo trajao, Andrea je u jednom trenutku pomislila da je s treniranjem gotovo.
– To su bili takvi bolovi da sam plakala. Nitko me nije pripremio da će to tako boljeti nakon operacije. U početku me čak boljelo i dok sam mirovala. Nisam dugo ležala u krevetu jer mi je liječnik rekao da se moram što više kretati. Ali u tom kretanju javljala se ta neka tupa bol kao da ponovno imam nešto u koljenu. Teško mi je to objasniti. Možda mi je smetao taj ožiljak, ne znam. U početku sam šepala, ali nisam htjela na štake. Dva dana nakon operacije pustili su me doma i rekli da moram hodati. A ja nisam nogu mogla savinuti. Koljeno je bilo jako natečeno. Bilo mi je teško hodati uz i niza stepenice. A baš sam bila optimistična. Imala sam dobre liječnike, fizioterapeute. Bila sam baš pozitivna...
(Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL)
Promijenila klub, trenera...
U tim trenucima imala je veliku podršku svog dečka Roka, bivšeg trenera Žarka Martineka, atletičarke Martine Dadić s kojom je tada najviše trenirala i družila se.
– U ljeto 2013. odlučila sam da neću odustati, da ću zaliječiti to koljeno do kraja i da ću onda krenuti ispočetka. Da budem kao nova. Promijenila sam klub, promijenila sam trenera. Htjela sam sve ove negativne stvari ostaviti iza sebe. Odlučila sam pitati Igora Čordaša bi li me htio trenirati. Pristao je i bila sam baš jako sretna zbog toga. Ključnu ulogu da ne odustanem ipak je odigrao moj dečko. Bio mi je velika podrška, kao i moja obitelj. On je sa mnom trčao, na moru, na savskom nasipu, išao na terapije. Baš mi je bio velika podrška.
Troškove liječenja morala je sama pokrivati.
– Ne želim o tome govoriti, ali liječenje je bilo dosta skupo. Ali, sve sam uspjela sama pokriti. Klub nije imao novca da mi financijski pomogne – napomenula je hrvatska rekorderka.
Krenula je s novim pripremama u jesen prošle godine...
– Počela sam se pripremati, ali tada nisam bila sigurna hoću li nastupati ove sezone u dvorani. Išli smo korak po korak s obzirom na to da dugo nisam trenirala. Nismo htjeli da se ponovno dogodi nova ozljeda – rekla je Andrea.
Ispalo je više nego dobro.
– Da, rušila sam četiri puta rekord Hrvatske na 60 metara prepone, što ni sama nisam očekivala. Znala sam da sam dobra, ali nisam znala koliko. Znam da me bilo strah prvog nastupa u dvorani. Čak sam imala malih problema uoči početka sezone pa sam propustila dvoransko prvenstvo Zagreba. Istegnula sam preponu. Pomislila sam: “Bože, zar opet!”. No, nije bilo tako strašno, bilo je to malo istegnuće i terapijom sam ga se brzo riješila. Puno mi je pomogao fizioterapeut Saša Pešut.
Tek 40. vrijeme u svijetu
Što možemo očekivati na Svjetskom dvoranskom prvenstvu od 8. do 10. ožujka?
– Nadam se da bih mogla rezultat u Sopotu poboljšati barem za stotinku. Kada bih trčala u Sopotu na razini svog rekorda, mogla bih možda ući u polufinale. Bit će jaka konkurencija, a to mi odgovara. Bolje trkačice me motiviraju i povuku u utrci – rekla je Andrea.
Trenutačno najbrže vrijeme u dvorani na 60 metara prepone ima Amerikanka Nia Ali – 7.88 sekundi. Andrea ima tek 40. vrijeme u svijetu.
– Ovo mi je treće veliko natjecanje u dvorani. Bila sam dvaput na europskom dvoranskom prvenstvu, u Birminghamu 2007. i Parizu 2011.
>> Blanka ponovno leti: Prag je melem, u jednoj noći mi se sve promijenilo
"Come-back" ( piše se comeback)? Zar ste zaboravili govoriti i pisati hrvatski?