Krhkost svjetskog sustava pred pandemijom koronavirusa pokazala je da se ne može sve riješiti slobodnim tržištem, napisao je papa Franjo u najnovijoj enciklici “Svi smo braća” i naglasio kako financijske špekulacije i laka zarada kao temeljni cilj nastavljaju činiti pokolje.
Mnogi ekonomisti smatraju da pandemija koja je ugrozila ekonomiju u cijelom svijetu neminovno dovodi do promjena. I do sada su velike krize pridonosile ekonomskim promjenama. Velika kriza početkom 1930-ih godina proizvela je keynesijanizam i državnu intervenciju. Drugi svjetski rat otvorio je put socijalnoj državi (welfare), a naftna kriza 1970-ih dovela je do politike neoliberalizma. Kakve nas promjene očekuju poslije koronavirusa?
Međunarodni monetarni fond (MMF), koji je u proteklih 40 godina bio čuvar strogosti prema državnom dugu, u svom Fiscal Monitoru 2020., prvome u eri COVID-19, iznosi kako državna ulaganja u iznosu od jedan posto BDP-a mogu dovesti do sedam milijuna izravno i još 20 milijuna neizravno novozaposlenih te do povećanja privatnog ulaganja više od 10 posto. Nadalje kažu treba preispitati kontrapoziciju između državnog zdravstva i ekonomije. Pojednostavnjeno, to znači preinačiti histerično upozorenje da ćemo, budemo li previše pazili na zdravlje, umrijeti od gladi. Takvo tumačenje nije točno jer, ako se ljudi budu plašili bolesti, neće raditi.
MMF i o pitanju zaštite okoliša, o čemu ne žele ni čuti tzv. desničarski ekonomisti, kaže da se može i mora doći do nulte emisije ugljika do 2050. Kao što nema kontrapozicije između zdravlja i ekonomije, tako nema kontrapozicije između dekarbonizacije i razvitka. Analiza MMF-a razbija tabu da državna intervencija u ekonomiji smanjuje njezinu učinkovitost, da je ekonomski interes ispred zaštite zdravlja i da je zaštita okoliša stvar ljevičarskog elitizma i protiv razvitka.
Možda je najpravednije da država pomogne privatnom sektoru u postizanju boljih rezultata, što ne znači odmah intervencionističku državu. Jer tržište samo ne može sve riješiti.
