Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Hrvati ne trebaju slaviti pobjedu nad Srbima, nego nad politikom velike Srbije

Haaški sud nije osudio Gotovinu, Čermaka i Markača, niti je hrvatsku obranu od agresije proglasio udruženim zločinačkim pothvatom. I pravno i moralno hrvatska je borba čista. Mladića je osudio za najteže zločine jer je i počinio najteže zločine
25. studenoga 2017. u 15:04 57 komentara 3587 prikaza
Ratko Mladić
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Mišljenje Haaškoga tribunala da Ratko Mladić za zločine počinjene u BIH zaslužuje najtežu moguću kaznu neće kod njegovih suvremenika srušiti sud koji su prije toga formirali o njemu: za pristaše njegova lika i djela, i dalje će biti heroj nacije, oni u njega nisu (po)sumnjali ni kad je u Srebrenici otkrio do kraja zvjerski karakter kakav nije viđen u Europi od nacističkih zločinaca. Za njegove osvjedočene neprijatelje, uvjerene protivnike i za potomstvo Mladićevih žrtava, ostat će kažnjeni zapovjednik vojske bosanskih Srba ono što je i do sada bio: masovni i serijski ubojica, vojnik bez vojničke etike i časnik bez časti, bezosjećajni i surovi tip vojnog starješine koji je u stanju mučiti i ubijati ljude kao da mu je to obična radna obveza.

Izbacivanje Ratka Mladića iz sudnice ometao postupak VIDEO Trenutak izbacivanja Ratka Mladića iz sudnice

Egzekutor, hladan i bez emocija, kao svi veliki zločinci, uplašio se, jedino, kad je stao sebe spašavati: ljudi bez srca, obično na kraju ostaju i bez razuma. S te strane, sudska poruka u njegovu slučaju ima posebnu vrijednost, prije svega za (Mladićeve) žrtve: kazna je napokon pogodila zločinca, pravda je sustigla zločin. Nesavršeno pravosuđe uspjelo je, ipak, dići s poda potomke žrtava: pravednost je prešla na njihovu stranu, da im barem dade nadu da pravda posljednja umire, ako ih ne može uvjeriti da konačno pobjeđuje. Haaška presuda nosi u sebi i na sebi posebnu težinu, moralnu ako ne i političku, za buduće generacije: Povijest je rekla svoje o zvjerstvima na prostorima Balkana, gdje se miješaju tragovi čovjeka i zvijeri; zato se s objašnjenjem kazne, koliko s kaznom samom, stvari iz povijesne perspektive ipak kreću, ili točnije, dolaze na svoje mjesto, da se može napraviti potrebna razlika između plemena i naroda, između čovjeka i pojedinca. Nije sigurno da će biti katalizator pomirenja na balkanskim prostorima, gdje svatko i dalje kampira na svome tlu; ni suci se nisu previše trudili da razumiju političke okolnosti zločina i zločinaca da odvrate užarene duhove od nove borbe, samo s drugim sredstvima.

Filozofija palanke

Ako su društva, koja ne raskrinkavaju svoje zločine, a ne samo države, koje slave svoje zločince, ostale dužne odgovora na sve četiri kategorije Jaspersove ljestvice odgovornosti – moralne, političke, kaznene i metafizičke, s presudom Mladiću oživljava nada da će i u društvu i u državi početi dubinsko preispitivanje savjesti i da će pravda konačno stati na stranu žrtava. Mit o junaku Mladiću je, u najmanju ruku, okrnjen i uzdrman; neće pasti sve dok u „palanki“, koja ga održava i obožava, ne zavlada filozofija „druge Srbije“ koja se stidljivo, ali ohrabrujuće javlja iza tvrdih i neprobojnih zidova zaostaloga velikosrpstva. Uz krivnju generala Mladića, Sud je prilijepio najtežu moguću kvalifikaciju genocida; istina, samo u Srebrenici: dragocjeno za budućnost, kad je već (pre)kasno za prošlost. Ipak, ako je genocid počinjen, netko ga je morao počiniti; zločini ne mogu biti bezgrešno začeti. Nije zanemariva okolnost da je Haaški tribunal pri kraju svoga mandata pretekao i sama sebe, i u težini presude i u oštrini kvalifikacije. Od Nürnberga nije bilo težih (dis)kvalifikacija; šteta je da Mladić nije (o)suđen za sva nedjela i zločine. Za ono što je počinio po Hrvatskoj, dok je vedrio i oblačio sa svojim Kninskim korpusom, u svakoj pravnoj borbi dobio bi također kaznu doživotnoga zatvora. Mogu suci reći da su se žurili, da nisu imali vremena ili da su imali dovoljno dokaza da i bez Škabrnje i drugih hrvatskih stratišta izreknu Mladiću kapitalnu kaznu. Možda je pravda formalno zadovoljena; moral je izigran, iz posve legitimnog ugla hrvatskih žrtava.

Patrijarh Irinej 'Sasvim očekivano' Srpski patrijarh Irinej: Presuda Mladiću 'vražja djela svjetskih moćnika'

Nešto se novoga, ipak, dogodilo: vojni zapovjednik bosanskih Srba je, poslije Miloševića, najviše rangirani guru velikosrpske politike kome je međunarodno pravosuđe sudilo za najteže moguće zločine. Ako je Vožd predstavljao žezlo zajedničkog političkoga pothvata, Mladić je bio njegov mač. Povijest je nepovratno oštećena time što Milošević nije dočekao njenu presudu. Slika Balkana izgledala bi drukčije, pravednije i perspektivnije, da je Milošević pokopan kao zločinac. Ni Mladićevi zločini nisu imali granica: ako je trebalo nekoliko godina držati u opsadi grad s više stotina tisuća žitelja, ili u nekoliko dana u jednom gradiću smaknuti više od 8000 ljudi, samo zato što su muslimani, to je bio u stanju izvesti samo monstrum, izgrađen na uzorcima nepokopane mržnje iz Velikoga rata. Tko je na slici vidio onemoćalog krvnika kako se hvali svojom nestvarnom nevinošću i razbacuje nepostojećom dušom, mogao se utješiti Camusovom parabolom kako se „pod istim maskama vraća isto unakaženo lice“. Na starcu Mladiću nije bilo nikakvoga kajanja, kao što ga nije mučila savjest dok je u naponu snage davao ubijati tolike ljude. U zločinima generala Mladića, kao i u drugim zločinima takvoga porijekla, postojali su inspiratori, idejni projektanti, koji se vežu uz glavne duhovne institucije srpske nacije, Akademiju i Crkvu, prije svih; postojali su i izvođači radovi, njih su predvodili Milošević i njegova partija, izabrani da „spašavaju“ Jugoslaviju, gradeći na njezinim ruševinama veliku Srbiju.

Ratko Mladić
1 / 10
Ratko Mladić

Ako je i bilo nekih neizvjesnosti o tome kako će se u preustroju Jugoslavije postaviti Titova vojska, ona je otklonjena na famoznoj 8. sjednici CK SK Srbije; u izboru između prosvijećenog nacionalizma, koji je zastupao Ivan Stambolić, i surovog i agresivnog nacionalizma Slobodana Miloševića, baš su generali JNA odlučivali o pobjedniku kad su sitne duše titoizma, Nikola Ljubičić i Petar Gračanin, skinuli uniformu jugoslavenstva i obukli šinjel velikosrpstva. Ratko Mladić je u to vrijeme – 1987.– anonimni časnik te vojske kome, očito, ratne trube s Gazimestana i karavane s moštima cara Lazara dižu nacionalistički adrenalin, s kojim će samo koju godinu poslije toga postati strah i trepet za nesrpske narode, prvo za Hrvate u Hrvatskoj, a potom za muslimane i katolike (jer je, u međuvremenu, otkrio i pravoslavni identitet) u BiH. Na njemu se provjeravao, i potvrđivao, Camusov poučak da je „mržnja uvijek mržnja protiv sebe“! Kao i s pravim mačem, i od mržnje stradava onaj tko se mržnje laća.

Partizan 'MAJCI NEK JE HVALA' Partizanu i Zvezdi prijeti kazna zbog veličanja ratnog zločinca Mladića

Mladić je posljednji veliki dokaz da mržnja ubija mrzitelja, da je ona, kako je Max Scheler dokazivao, „samotrovanje“ i „izlučivanje nemoći“. Polusvijet sirove politike i surove sile lako na površinu izbacuje ološ i sumnjive tipove koji preko noći postaju junaci i(li) bogataši. Tako je izgrađen i Mladić, kao vojnički surogat jedne provincijalne politike, koju i svijet ima na duši, jer je s njome (pre)dugo paktirao. Ne moraju suci znati, i ne mora im biti ni važno, da je i on nastajao kao instant-proizvod „antibirokratske revolucije“ i u sklopu „događanja naroda“, kako je Miloševićeva propaganda pravdala svoju agresivnu i agresorsku politiku prekrajanja Jugoslavije. Za munjeviti uspon u vojnoj hijerarhiji presudna je bila okrutnost kojom je po Hrvatskoj lovio „ustaše“, a „balije“ po Bosni. Njegovi su prijatelji u Mladićev ratnički mit ubacili i (neprovjereni) podatak da je bio ratno siroče; čak i da je u vrtlogu rata izgubio roditelje, to ga ne bi opravdavalo da na zlo odgovara zlom. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti ljudi koji su se u nevremenu miloševićevske borbe za što veću veliku Srbiju u njegovoj iskrivljenoj slici našli na krivome mjestu; bio je sluga jedne fanatične i fanatizirane politike kojoj je bilo lako ubiti, protjerati, prognati, druge i drukčije narode i ljude. Koliko je s njime osuđen i režim kojem je pripadao, vojska kojom je zapovijedao i politika koja ga je opsjedala? Teško je reći da su do kraja zbrisani, ni da nisu i dalje opasni. Svi su oni bili sekta, s lošom međunarodnom reputacijom, ali i s visokom cijenom na diplomatskom tržištu.

Uostalom, tko nije hodočastio na Pale, ili prije toga u Knin, iako je svima moglo, pa i moralo biti jasno da se ondje više gubi nego što se dobiva. Tko s djecom u krevet liježe, zna se odavno kakav ustaje!

Loše bi bilo za sutra

Presuda Mladiću je i osuda politike kojoj je služio; koliko uopće može služiti stvari mira kad jedan od njegovih učenika maše i dalje kartom velike Srbije, u koju bi bila uklopljena i srpska polovica Bosne. Kako, uostalom, kazniti Mladića, a nagraditi njegovu politiku „države u državi“ koja uključuje sve ono što sud osuđuje – i protjerivanje nesrpskoga stanovništva, i etničko čišćenje, i prisilnu deportaciju, i masovna ubojstva? Da bi se oslobodio tereta loše prošlosti, svaki narod mora proći kroz fazu provjere i ispita savjesti; za Hrvate koji su pobjednički izašli iz rata, bez obzira na velike žrtve i pojedinačne zločine koje su u ratu počinili, to pretpostavlja da se nauče suočiti sa svojom pobjedom i nositi se s njome: ne slaviti pobjedu nad Srbima, nego nad jednim tipom velikosrpske politike koja se htjela realizirati nauštrb Hrvata i hrvatskoga teritorija; ne prenaglašavati vlastitu nevinost, nego imati razumijevanja za druge žrtve. Poraženi su oni Srbi, ne svi Srbi, ni svaki Srbin, koji su slijedili Miloševića, koji nisu osuđivali Mladićeve zločine, čak i kad su frapantno podsjećali na najteža zvjerstva koje je Europa ikad doživjela poslije nacizma. U njegovoj vojničkoj igri za pobjedu srpstva, Hrvatska je bila samo predigra; dok je on s Kninskim korpusom operirao po rubovima tragične tvorevine zvane „Krajinom“, Hrvatima je svijet teško priznavao status žrtve, među ostalim i zbog agresivne propagandne o obnovi ustaštva, s kojom je marširao Mladić. Agresija na Hrvatsku prikazivana je kao legitimna obrana hrvatskih Srba!

Ratko Mladić Ratni zločinac Evo što znače simboli na Mladićevu reveru i kravati

Na tome je Mladić izgradio prvi dio svoje (zločinačke) karijere; u BiH je svoj ratni put razvio do paroksizma, ali na zločinima koje mora platiti skupo, a zasluženo. Ostat će hrvatska sjena nad kaznom Ratku Mladiću: zašto u nju nisu uključeni i zločini koje je sa svojim snagama počinio u Hrvatskoj? Ali, prije nego što se (po)žale Haagu, hrvatske bi vlasti morale objasniti vlastitome narodu; je li se Hrvatska previše oslonila na svoju nevinost? Nije lako „razumjeti krivnju“, kako se u svome etičkome manifestu „njemačkim prijateljima“ zauzimao Albert Camus. Tragedija Vukovara je u tom smislu tragedija za sve: za Hrvate, jer su najteže stradali, za Srbe, jer su za nju najviše odgovorni, za ostale, jer je nisu spriječili. Isto je sa Škabrnjom: zločin do neba nije na zemlji dobio očekivanu kaznu, da se može uspostaviti mir groblja. Dalmatinsko je mjesto obnovljeno, ali na duhu nepravde, ili nedovršene pravde, tinjat će vatra vječnoga nezadovoljstva mještana, i zbog hrvatskoga, a osobito međunarodnoga pravosuđa. Isto je sa Srebrenicom, koja je na duši Mladića; tragediju tamošnjih muslimana Srbi bi trebali doživjeti kao vlastitu tragediju, jer opterećuje srpsku memoriju Mladićevom zasluženom kaznom za genocid. Mogu u Beogradu vraćati neotvorena pisma na sve druge adrese, zbog tobožnje nepravde prema Srbima.

Ali, rat nije iz Hrvatske i iz BiH prešao u Srbiju; bilo je obrnuto, da bi postojala ravnoteža krivnje. Haaški sud nije osudio Gotovinu, Čermaka i Markača, niti je hrvatsku obranu od agresije, i pored zločina koji su u obrani počinjeni, proglasio udruženim zločinačkim pothvatom. I pravno i moralno, hrvatske je borba čista, legitimna. Mladića je osudio za najteže zločine, ne zato što bi sud manje volio Srbe, nego zato što su Srbi počinili najteže zločine. Loše bi bilo kad bi sutra, na temelju takve presude (još uvijek nepravomoćne) Hrvatska i BiH mislile da je Srbija na koljenima, ili da se Srbija plaši (vlastite) prošlosti, kad se toliko hvata (zajedničke) budućnosti. Prihvate li sve države iskreno presudu Mladiću, sutra i hrvatskim vojno-političkim zapovjednicima iz BiH, pod uvjetom da i ona bude pravedna i uvjerljiva, mogu se (iz)graditi potrebni uvjeti da ne mora puno vode teći našim rijekama prije nego što se uspostave prijateljski odnosi među državama.

Pogledajte i kako su presudu Mladiću dočekale žene u Srebrenici:

Ratko Mladić
1 / 15
Bivši vojni zapovjednik bosanskih Srba Ratko Mladić danas je u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora
Darko i Ratko Mladić Darko Mladić Sin ratnog zločinca novinaru Večernjeg: 'Vi ste pješadija NATO-a, radili ste što su tražili' Ratko Mladić 'Borit ću se dok sam živ' Prva poruka zločinca Mladića nakon što je osuđen za genocid Aleksandar Vučić Nino Raspudić Je li ovaj Mladić bio i u Hrvatskoj?
Skupili smo chefove Fuliranja
ADVENTSKA ČAROLIJA
Skupili smo chefove Fuliranja: Ovo su majstori adventskih delicija koji za vas spremaju street food čuda
  • Deleted user:

    Zar pobjeda 1995 nad srbima nije pobjeda nad idejom velike srbije?

  • Sirmen80:

    Kad pobjedi Hrvatska nogometna reprezentacija bilo koju reprezentaciju mi slavimo pobjedu i ne zanima nas ta reprezentacija i njihova igra jel vam jasno da svijet voli pobjednike.

  • Avatar Becarina
    Becarina:

    Slaviti pobjedu nad zlocincima je sasvim normalno.