Petero djece s duševnim bolestima boravi zajedno u sobi veličine 18 kvadrata. To je činjenica hrvatskog zdravstva, to je istina Hrvatske, realnost u bolnici dječje psihijatrije u Kukuljevićevoj ulici u zagrebačkom centru. Par kilometara dalje na bilo koji kraj metropole, ući ćete u bolnice čiji pojedini odjeli opremom i uređenjem mogu posramiti valjda i onu najelitniju bolnicu u Abu Dhabiju.
Milijune kuna vrijedni uređaji, posljednja tehnologija, svaka soba s kupaonicom, pa eto slike radi, čak i automatizirana staklena vrata. Također je činjenica da i u istoj bolnici s jednim takvim odjelom, možete otići kat gore-dolje i vidjeti neki drugi odjel u kojem deseci pacijenata dijele kupaonicu, gdje je monitor (kako se izrazio jedan liječnik) stariji od pacijentice o kojoj se brine, gdje su madraci sklepani iz više dijelova, a čista posteljina nije pravilo, no “štrajka” se zbog – klima-uređaja.
Nije važno što se pregled čeka godinu-dvije… trebamo na TV ekrane jer nemamo klimatiziranu bolničku sobu. Nije li sve to dovoljno da se zapitamo tko je ovdje zapravo lud. Imamo li mi to u ovoj zemlji prioritetne grane medicine, tko ih je odredio, jesu li neki pacijenti važniji od drugih i je li, slijedom toga, neka bolest jednostavno bitnija od druge? Ili je to stvar umijeća, snalažljivosti ravnatelja, voditelja odjela, njihove političke podobnosti i umješnosti? Odgovor zna svaki ministar zdravlja koji je dosad obećavao i obećava gradnju nacionalne dječje bolnice. Tada će se riješiti i Kukuljevićeva, obećano je ponovno. Takva demagogija posebno bode u oči jer je riječ o djeci, oni nisu birači, ovise o svima nama i bit će im kako odrasli odluče i koliko se potrude. Oni ne smiju čekati rast BDP-a, predizborne i poslijeizborne kombinacije, igre prijestolja oko imenovanja ministara koje tek slijede, a nipošto ne smiju čekati staro obećanje novog imena koje će zasjesti u kabinet na Ksaveru i Ministarstvo zdravlja.
>> Magnetom protiv ovisnosti – riješite se kockanja, pušenja, alkohola i prejedanja
Djeca nisu birači - time je sve rečeno. Žalosna je činjenica da su djeca u demokraciji građani drugog reda. Djeca su djeca i jasno je da ne mogu glasovati, ali do njihove punoljetnosti to bi pravo za njih trebali imati njihovi roditelji. Trebalo bi tu ideju razraditi, ali tako bi konačno i glasovi obitelji s maloljetnom djecom koje su kod nas prilično gurnute u stranu (za razliku od vrlo glasnih i brojnih umirovljenika kojima se svi političari dodvoravaju) došli do izražaja.