Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Većina hrvatskih političara, nažalost, nema elementarnu osjećajnu inteligenciju!

Iako današnja hrvatska politička kasta ne obiluje ni knjiškom “pameću”, još joj više nedostaje društvene, političke i emocionalne inteligencije malog naroda
19. prosinca 2013. u 20:59 11 komentara 2343 prikaza
zoran milanović, željko jovanović
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Pišući odavde iz Amerike, sa zdrave daljine, pala su mi na pamet dva tmurna pitanja na koje ću pokušati odgovoriti u današnjoj e-priči. Prvo, pate li hrvatski političari od kroničnog nedostatka osjećajne, društvene i političke inteligencije? Drugo, jesmo li mi Hrvati općenito osjećajno dovoljno inteligentni za upravljanje vlastitom državom i sudbinom u ovim teškim hrvatskim i europskim depresijskim i dužničkim vremenima?

Ta pitanja nametnula su mi se zato što se glavnina američkih javnih rasprava tiče ključnih problema s kojim se suočava ova velika nacija: otvaranja radnih mjesta, investicija, stanja na burzama, nezaposlenosti, plaćanja računa i dugova, zdravstvene zaštite, mogućnosti obrazovanja, zdravlja javnih financija, budućnosti mladih i vrlo starih ljudi, razvoja znanosti i tehnologije, ratova koje Amerika vodi i koje će tek voditi itd.

Istodobno, teme o kojima se u Hrvatskoj vode isprazni, bespoštedni, žestoki, “krvavi”, a jalovi stranački, medijski i ini križarski ratovi i stvaraju nacionalne i međunarodne političke i moralne panike su: ćirilica u Vukovaru, definicije braka, navodno divljanje ustaštva i nacizma, slučaj Perković, slučaj dviju vukovarskih kolona, slučaj Šimunić, slučaj Košić, slučaj Sanader, slučaj Vidošević, slučaj Markić, slučaj Raos (živopisni boj pisca Predraga Raosa za zadnju trunku pluralizma u Društvu hrvatskih pisaca), slučaj Matija Babić (nečuvena provokacija indeks.hr-a s hrvatskom kao ustaškom zastavom), slučaj Brkić (plagiranje diplomskog rada glavnog tajnika HDZ-a) itd., itd. Kako, dakle, objasniti taj hrvatsko-američki politički paradoks da hrvatski političari kao besposleni popovi jariće krste i stalno reagiraju “na nervnoj bazi”, a američki to izuzetno rijetko rade? Objašnjenje ću pokušati potražiti u tezi o manjku osjećajne/emocionalne inteligencije hrvatske političke kaste ili kasti.

Revolucionarna teorija

Teško je navesti knjigu koja je u posljednja dva desetljeća imala veći utjecaj od knjige Daniela Jaya Golemana “Osjećajna inteligencija: Zašto je možda važnija od IQ-a (količnika inteligencije)”, objavljene 1995. godine. Hrvatski prijevod naslovljen “Emocionalna inteligencija: Zašto je važnija od kvocijenta inteligencije” objavio je Mozaik knjiga 1997., a nakon toga i brojne nove naklade.

Najprije američki, a zatim i planetarni uspjeh knjiga je doživjela jer je, narodski kazano, otkrila toplu vodu, ono što svatko od nas dobro zna iz vlastitog životnog iskustva: da najbistriji, najučeniji, najmarljiviji ljudi ne uspijevaju uvijek u životu: ljubavi, braku, radu, sportu, ali ni u stjecanju prijatelja, pa ni novca, slave i moći, a da o sreći i ne govorimo. Njih često nadmaše “lijeva spadala”, “šimije”, “frajeri” ili “frajerice” koje su “vragu iz torbe ispale”, pa imaju “ono nešto”, “faktor X” koji ih čini šarmantnima, voljenima, privlačnima. Na toj je tezi Daniel Goleman osmislio i napisao svoju popularno-znanstvenu knjigu, krstivši “faktor X” – osjećajnom/emocionalnom inteligencijom. Američkoj opsesiji s čuvenim količnikom inteligencije IQ dodao je intrigantni količnik osjećaja/emocija EQ. Na tragu jedne u biti tako jednostavne ideje nastao je cijeli svjetski istraživački, kulturni, pa i duhovni pokret čiju je snagu i granice teško izmjeriti. Primjerice, UNESCO-ovi eksperti za obrazovanje bili su toliko oduševljeni idejom da se EQ može naučiti da su preporučili da se programi “društvenog i osjećajnog učenja – DOU” uvedu u nastavne programe osnovnih i srednjih škola, što su do danas učinile 144 zemlje, ne i Hrvatska.

Kako naš ministar obrazovanja, znanosti i sporta dr. Željko Jovanović pripada onoj skupini političara koje ne krasi visoki EQ, štoviše osjećajno je krajnje neinteligentan (izgleda da je na kraju i sam shvatio da njegovi verbalni ispadi i svađe sa svim i svakim nikamo ne vode), bilo bi korisnije da je inovacije u nastavnim programima započeo uvođenjem svima prihvatljiva i poželjna DOU-a, nego građanskog i zdravstvenog odgoja koji su ga posvadili s dobrim dijelom tradicionalne javnosti.

Ideja o osjećajnoj inteligenciji na metaforičkoj je razini naš, ljudski mozak, ali i naš um, duh i svijest, podijelila na dva dijela: na razumni i osjećajni. Osjećajno i društveno, pa i politički inteligentni ljudi uspješno se nose sa stresom, zahtjevima i pritiscima okoline i općenito dobro razumiju vlastite, ali razumiju i poštuju tuđe osjećaje, čak i onda kada su im na racionalnoj razini mrski, pa i odvratni. Tako se osjećajno snalaze i uspješno nose s različitim osobnim, profesionalnim i političkim izazovima, uspijevaju nadzirati vlastite negativne osjećaje, poštujući osjećaje – pozitivne, ali i negativne, pa i destruktivne – drugih ljudi. Iako na različitim područjima života doprinos IQ-a i EQ-a uspjehu jako varira (u znanosti ili medicini odnos može biti 80:20 posto u korist prvoga, a u poduzetništvu, trgovini i politici odnos može biti obrnut), brojna istraživanja pokazuju da je za prosječni profesionalni uspjeh i životno zadovoljstvo odnos 70:30 posto u korist osjećajne inteligencije.

Politika “na nervnoj bazi”

U svojoj memoarskoj knjizi “Jedno putovanje: Moj politički život” bivši britanski premijer Tony Blair ovako je opisao svog nasljednika na tronu izvršne vlasti Gordona Browna: “Politička kalkulacija, da. Politički osjećaji, ne. Analitička inteligencija, apsolutno. Emocionalna inteligencija, nula.” Na drugom mjestu u toj istoj knjizi napisao je da Brown jednostavno nema – politički instinkt. Nažalost, te prigodne ocjene koje je Tony Blair izrekao za svog nasljednika, još uvijek bi bile veliki kompliment za mnoge hrvatske stranačke aparatčike koje izborni sustav pretvara u aktualne ili buduće predsjednike VRH-a, ministre, državne tajnike, saborske zastupnike i političke “delegate” u različitim trgovačkim društvima kojima upravlja politička kasta. Njima, naime, uz nedostatak političke i osjećajne inteligencije, nedostaju i elementarne analitičke i upravljačke sposobnosti. Naime, jedino istodobnim i zajedničkim nedostatkom političkih osjećaja, političke kalkulacije, analitičkih sposobnosti, političkog instinkta i osjećajne inteligencije moguće je objasniti, primjerice, to što se vladajuća politička “garnitura” dala navući na tezu kako je ustavna definiciji braka opće mjerilo prava manjina u Hrvatskoj i opći test naše društvene i državne europske civiliziranosti.Naime, svatko je analitično sposoban i osjećajno inteligentan mogao i morao ZNATI da će većina glasovati onako kako je glasovala. Upravo zbog toga, osjećajno inteligentna vlast ostala bi po strani, zalažući se za priznavanje volje naroda, kojem, ionako, u pune dvije godine nije bila kadra ponuditi ništa biti od obećanoga u Planu 21.Nakon što je pala na ispitu iz elementarne političke i osjećajne inteligencija, vlast je najavila novi moralni križarski rat: organizatorima prikupljanja potpisa za zabranu ćiriličnih natpisa u Vukovaru. Umjesto da pokaže i dokaže suštinsku besmislenost i stilsku uvredljivost – za svakoga pismenoga Hrvata – predloženog referendumskog pitanja, ona “drugoj strani” pokazuje vlastodržačke mišiće. A predloženo je referendumsko pitanje doista egzemplar fiškalske bedastoće i stilske rugobe. Za mene osobno, upravo je tako apsurdno i ružno skrpano pitanje bio razlog zbog kojeg nisam potpisao zahtjev za referendum iako smatram kako je ćirilica za mnoge Vukovarce žrtve rata i ratnih zločina doista simbol zla, kao što su to i drugi zločinačkim režimima zloupotrijebljeni simboli: svastika, slovo U, srp i čekić, crvena komunistička zvijezda, a za Židove, vrlo dugo, to je bila čak i – Wagnerova glazba. Dosljedno tome, vrlo bih rado svoj potpis stavio iza zahtjeva da se Vukovar proglasi gradom posebnog pijeteta i da se uvođenje dvopismenih ploča odgodi na, primjerice, sedam godina.

Sposobnost da se pronikne u tajnu tuđih, ali i vlastitih osjećaja, ali i sposobnost njihova pomirenja i usklađivanja čini bit osjećajne, političke i društvene inteligencije svakog uspješnog političara, posebice državnika. U tom pogledu, često je razumna šutnja sto puta inteligentnija od instinktivnog, nekontroliranog govora.Primjerice, umjesto da mirno kaže kako će odluku o ustavnosti ili neustavnosti tog pitanja donijeti Ustavni sud, Zoran Milanović je u Osijeku još jednom pokazao da ga ne krasi osjećajna inteligencija: “U organizacijskom smislu ovaj je referendum (o ustavnoj definiciji braka, op. autora) na neki način bio topnička priprema za ovaj drugi, o pravima nacionalnih manjina. A taj, dok sam ja predsjednik Vlade, neka to dobro čuju, neće nikada proći!”I kao što su gotovo svi vladajući političari manjak osjećajne inteligencije, i višak destruktivnih političkih strasti, pokazali na referendumskim pitanjima, oporba ih pokazuje na bitnim pitanjima. Kao klasični primjer navest ću način reakcije glavnog tajnika HDZ-a na odluku posebnog stručnog Povjerenstva Visoke policijske škole u Zagrebu da je njegov diplomski rad iz 2010. plagiran (prepisan) i da zato mora napisati novi. Umjesto da se, u najmanju ruku, “pokrije ušima” ili, što bi bilo logično za čovjeka kojem je nošenje s kriminalom zanat, da podnese ostavku, on se u javnosti počeo razmetati bizarnim cinizmom. Na pitanje novinara Slobodne Dalmacije kani li o čemu napisati novi diplomski rad, odgovorio je: “Uistinu je poticajna tema – kriminal u Riječkim tržnicama. S posebnim poglavljem o utjecaju lokalnih moćnika na tu aferu...” U istom je intervju kazao: “Inače, smatram da nisam počinio nikakvu nepravilnost. Koristio sam materijale koji su mi stavljeni na raspolaganje, a siguran sam da se ova istraga nikada ne bi ni pokrenula da nije riječ o meni.” Iako je Brkić vjerojatno u pravu kad tvrdi da “istraga” plagijata ne bi bila pokrenuta da nije riječ o njemu, ono što dokazuje da – kao političar – nema osjećajnu inteligenciju jest činjenica da on u plagiranju, a to, da mu objasnim, znači da u KRAĐI nema ničeg pravno ili ćudoredno dvojbenog. Posebice ne nečeg što bi trebao biti razlog srama ili, ne daj Bože, podnošenja ostavke na tajnički položaj. Što je još gore, punu je potporu dobio od svog šefa, kako sada stvari stoje, budućeg predsjednika VRH-a Tomislava Karamarka.

Što kazati na kraju?

Prvo i možda najvažnije: osjećajna inteligencija može se naučiti, vježbati, usvojiti, čak i u poodmakloj dobi. Možda je to zalog nade. Možda bi ministar dr. Željko Jovanović mogao za članove VRH-a organizirati vikend tečajeve “društvenog i osjećajnog učenja – DOU”. Bilo bi dobro da tečaj bude otvoren za sve jer se tuđi osjećaji (u ovom slučaju oporbenog HDZ-a i vladajućih SDP-a i HNS-a) mogu najbolje razumjeti u interakciji. Drugo: zbog težine problema naše zemlje i njenih ljudi, svaka osjećajno inteligentna vlast morala bi uložiti svaki mogući napor da ne dolijeva ulje na vatru svih silnih CRO-slučajeva i da ne stvara i ne radikalizira moralne panike. Da od političkih muha (primjerice slučaja Šimunić) ne stvara emocionalno samorazarajuće nacionalne slonove. Treće: nerazumna moralna panika koja se u Hrvatskoj digla zbog definicije braka, ćirilice i Za dom, sremni, doprinosi nezasluženom (!) pribijanju nas Hrvata na međunarodni zid srama različitih zemalja u kojima su nacionalizmi, ksenofobije i rasizmi višestruko veći i opasniji nego kod nas. Četvrto: Političke i moralne panike i paranoje, posebice one koje stvaraju i visokorangirani političari mogu biti društveno samodestruktivne. Naime, ljudski su osjećaji – zarazni. Za to danas postoje ozbiljni znanstveni dokazi! Skupina znanstvenika pod vodstvom mog kolege, sociologa Nicholasa A. Christakisa, sa Sveučilišta Harvard, 20 je godina istraživala ponašanje više od 4700 ljudi kako bi provjerila tezu mogu li sretni ljudi svojom srećom zaraziti ljude s kojima dolaze u kontakt. Njihov je zaključak krajnje poticajan: SREĆA JEST ZARAZNA!

Ako prihvatimo taj zaključak kao istinit, onda moramo pretpostaviti da su i druga ljudska raspoloženja i ponašanja ZARAZNA.Spontane, osjećajno često nezrele, politički inicirane političke paranoje i nesnošljivosti završavaju raspravama na internetskim forumima iz kojih isijava gorljiva mržnja, pa i otvoreni pozivi na linč i nasilje. Sve to oživljava stare demonske mitove nama Hrvatima kao nepovijesnom, zločinačkom narodu koje je nekad kod nas posvećeni Karl Marx ovako opisao: “U Beču su Hrvati, Panduri, Česi, Serešanci i slično smeće ugušili germansku slobodu.” Još prije toga, osporio nam je pravo ne samo na samostalnost,već i na budućnost: “Izuzevši Poljaka, Rusa i u najboljem slučaju Slavena u Turskoj, nijedan slavenski narod nema budućnosti jer svim ostalim Slavenima nedostaju primarni povijesni, zemljopisni, politički i industrijski uvjeti samostalnosti i životne sposobnosti.”     

Ilustracija
Mjesečna plaća
Bolovanje za koronavirus: Koliku naknadu možete dobiti za mjesec u karanteni ili izolaciji
Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
  • Avatar popišulja
    popišulja:

    oh, kako preblag komentar. ovi nemaju niti jednu mjerljivu inteligenciju. ukoliko je nešto mjerljivo, onda je to samo količina otpada koju proizvedu za života !

  • ćaćaća:

    mislim da se obraćaš krivim hrvatima..

  • AAA-999:

    Ta su dvojica srpski, a ne hrvatski političari. Imaju vrhunsku šumsku inteligenciju i razvijenu kroatofobiju. Klasična im je inteligencija negdje na razini stotinke broja postola.