Mali narodi ne mogu imati vlastiti novac u punom smislu te riječi, ne mogu ni iz čega stvarati novac koji čuva “vrijednost”, novac koji ljudi žele štedjeti i u kojem pristaju imati potraživanja na dulji rok, pa su prisiljeni koristiti se nekom tuđom “čvrstom” valutom.
Tako da su rasprave o tome hoće li s preuzimanjem eura kruh i mlijeko poskupiti ili neće, hoće li plaćanja preko granice biti jeftinija, a kamata niža, uvijek dobrodošle, ali su nebitne. Zaista je važno samo to kako će Hrvatska izvesti realnu prilagodbu eurozoni da bi joj eurozona dozvolila da emitira hrvatski euro. Odnosno, uvođenje eura da, ali ne na način koji će hrvatsko gospodarstvo baciti u sekularnu (stogodišnju) ekonomsku stagnaciju. A to se već događa! Vlada premijera Plenkovića hvali se stabilnošću (proračuna, tečaja, javnog duga, plaćanja s inozemstvom...), a zapravo ima stabilnost groblja.
Uz slajdove koji pokazuju stabilnost, Vlada u utorak na pompoznoj prezentaciji Eurostrategije u Zagrebu nije mogla izbjeći i graf koji otkriva hrvatsku ekonomsku katastrofu, ili hrvatsko izgubljeno desetljeće: od 2008. do danas, naime, hrvatski BDP po stanovniku po paritetu kupovne moći u odnosu na BDP 28 zemalja članica EU nije se pomaknuo s mrtve točke! A u odnosu na BDP ostalih bivših europskih komunističkih država – srozao se za golemih 15 postotnih poena! Hrvatska, dakle, već sedam godina uopće nema realne konvergencije prema EU, a prema drugim zemljama s kojima se uspoređuje ozbiljno nazaduje, divergira. To je direktni rezultat odabranih i vođenih politika, fiskalne i monetarne, koje zemlju tjeraju da makroekonomske neravnoteže ispravlja tzv. internom devalvacijom, odnosno snižavanjem (deflacijom) realnih plaća.
Da to ne vodi ničemu dobrom hrvatski nezavisni stručnjaci upozoravaju već dugo, ali političari ušančeni u svoje sinekure za to ne žele ni čuti. Tako je, samo par tjedana uoči glamurozne propagandne prezentacije Eurostrategije Plenkovićeve Vlade i Vujčićeve Narodne banke, na portalu Social Europe briljantnu kolumnu objavio dr. Dubravko Radošević iz Ekonomskog instituta Zagreb, bez sumnje naš vodeći znanstvenik u području monetarne ekonomije i centralnog bankarstva. Radoševića, međutim, na “konferenciji” o euru u hotelu Westin nije bilo. “Postoje bolje alternative politici odricanja (eng. austerity) i interne devalvacije u gospodarstvima izvan eurozone”, napisao je Radošević, “koje raspolažu primjerenim mehanizmima prilagodbe, i koje se mogu uhvatiti u koštac sa sekularnom stagnacijom i deflacijskom krizom”. EU i ECB bi, piše Dubravko Radošević, “trebali razmisliti o novom prijelaznom monetarnom aranžmanu koji bi kreatore politika izvan eurozone, uz novčanu pomoć i bez teških uvjeta, ohrabrio na provedbu nužnih reformi, ali koristeći se ekspanzivnim kejnzijanskim politikama, umjesto onim deflatornima”. Radošević novi aranžman vidi više kao zadaću Unije i eurozone, ali jasno je da on neće nastati ako i hrvatska Vlada ne postane svjesna potrebe za njim i ako ga ne zatraži.
Zasto nasa vlada nezna razliku izmedu suficita i deficita