Naslovnica Premium Život i stil

Uzeli smo kartu svijeta i tražili: Pa di je ta Kroejša?

Ostali smo u Zagrebu jer je idealan za odgoj djece i imamo više vremena za obitelj...
29. travnja 2018. u 15:44 1 komentara 7158 prikaza
Korejci u Zagrebu
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Pješice je ušetao u zemlju u kojoj je do prije dva dana bio nepoželjan. Njegove korake promatrali su milijuni s obje strane granice. Točnije, njih više od 75 milijuna. Jer on je prvi sjevernokorejski vođa koji je stao na tlo južnih susjeda nakon 65 godina hladnog rata koji se nastavio nakon oružanog sukoba koji je trajao od 1950. do 1953. godine. Službeni kraj dogovoren je tek prekjučer kad su se Kim Jong-un i južnokorejski predsjednik Moon Jae-in sastali u selu Panmunjom, jednom od rijetkih mjesta na granici bez bodljikave žice i minskih polja. Nakon zagrljaja vođa poluotoka ideološki podijeljenog između komunističkog sjevera i kapitalističkog juga odahnule su najviše starije generacije Korejaca, čiji pripadnici žele doživjeti da se barijere uklone kako bi pred kraj života konačno vidjeli onakvu Koreju kakvom ju pamte kad su bili još djeca. Konačno će onda moći posjetiti svoju rodbinu i obitelj iz Sjeverne Koreje koju nisu vidjeli desetljećima. A nekima će u tome pomoći sami vođe koji su već za kolovoz dogovorili veliko spajanje obitelji.

Kim Jong Un i Moon Jae-in Povijesni susret Kim i Moon postavili su temelje za jednu Koreju

No, mladi u tridesetim godinama, pogotovo oni koji žive daleko od rodne zemlje, nisu toliko emocionalno vezani za ponovno ujedinjenje. Oni koji žive u Zagrebu podržavaju ga, no smatraju da je ono najvećim dijelom stvar politike te da će dvije zemlje najviše prosperirati u odnosima s drugim svjetskim silama, nastupajući ne više kao dvije manje, već kao jedna, jedinstvena Koreja. Značajno će se promijeniti i ekonomska slika obiju država, što će posebno utjecati na “obične” ljude – čak 1,8 milijuna stanovništva, koliko ih je angažirano u vojsci s obje strane moći će se zaposliti u nekom drugom sektoru.

– Velik broj može raditi u sjevernokorejskoj industriji koja je u strašno lošem stanju. Južnokorejci, pak, mogu pomoći sa svojim znanjem kako bi gospodarstvo sjevera digli na noge – smatra Lee Geonsang koji sa svojom obitelji u glavnom gradu Hrvatske živi posljednje tri godine. Ovdje vodi svoj apartman u Tkalčićevoj, jednoj od turistički “najprometnijih” zagrebačkih ulica, u koju će zaći gotovo svaki turist, s obzirom na to da je poznata kao ulica kafića. U “Mojem domu”, kako je nazvao stan u centru grada, odsjedaju isključivo Južnokorejci, najbrojniji zagrebački turisti, a sve unutar njega prilagođeno je toj naciji.

Došao kao turist i ostao

Uz to što je interijer opremio sitnicama koje potječu iz Koreje, poput korejskog piva ili plišanca s nedavnih Olimpijskih igara, i svi su natpisi na korejskom. No uz njihov jezik, Korejce koji dođu kao turisti uči i hrvatski, stavljajući uz korejske riječi i njihovo hrvatsko značenje. U Zagrebu živi sa suprugom i djecom, a došao je baš s namjerom da tu otvori apartman. U grad se zaljubio kad je došao kao turist i odlučio je tada – ovamo se moram vratiti.

Okidač za navalu Korejaca u Hrvatsku, ali i Zagreb, bio je reality show “The Romantic in Croatia”. Taj je serijal animirao brojne grupe mladih Korejaca da krenu u potragu za ljubavlju u više hrvatskih destinacija. Reality show zakotrljao je čitav niz produkcija koje su se poslije odvijale u Zagrebu. Grad je to, kažu zagrebački Korejci, vrlo sličan njihovu glavnom gradu Seulu, no razlog zbog kojeg su odlučili ipak ostati u hrvatskoj metropoli je jednostavan – ovdje imaju puno više vremena za obitelj i idealan je grad za odgajanje djece. U Južnoj Koreji nema se baš vremena za privatni život.

– U Seulu se putuje na posao jedan do dva sata, radi se već od 8 ujutro i to sve do 8 navečer. Čak i vikendom odlaze na večere i ručkove koji su vezani uz tvrtke u kojima rade. Jako smo radoholičarski narod – kaže Soyeon Won, koja u Zagrebu sa suprugom vodi restoran koji promiče njihovu tradicionalnu hranu i korejsku kulturu. Magistrica talijanske književnosti i certificirana koordinatorica hrane s cijenjene talijanske škole Cordon Blue, Soyeon je na nagovor supruga koji je u SAD-u radio kao kuhar i menadžer mnogih restorana, odlučila otvoriti restoran. U Zagreb su došli 2009. kada je njezin suprug počeo raditi u korejskoj ambasadi, a ona je tada talijanski studirala u Italiji. U restoranu su odlučili predstaviti korejsku umjetnost, pa je tako cijeli interijer osmišljen u suradnji s korejskim umjetnicima. U fokusu je Jogakbo, tradicionalni korejski način obrade tkanine, pa je na taj način izvedena sva dekoracija u interijeru. Jedan je zid posebno posvećen poznatim Korejcima koji su jeli u tom restoranu, poput Chan-wook Parka, južnokorejskog filmskog redatelja, scenarista i producenta, čiji autogram stoji uokviren iznad stolova ili onaj njihova poznatog glumca Jo In-sunga. Svako jelo poslužuju na ručno rađenim posudama s potpisom korejskih umjetnika. Na meniju se nalazi pedesetak tradicionalnih jela, uključujući i ona vegetarijanska, a kao pravo tradicionalno jelo Soyeon Won ističe bibimbap – mješavinu riže, povrća, mesa, prekrivena s jajem na oko i sve to začinjeno čili umakom. SSAM je, pak, wrap od lista salate, u koji se stavlja govedina, puretina i piletina marinirana u soja ili čili umaku, uz rižu, kimchi i povrće. Većina mesnih jela mogu se peći na grilu koji se nalazi u sredini stola, na korejskom roštilju. Gostima se posluži sirovo meso i povrće kao prilog koje sami peku na stolu. Na vrata Cro.K-a, kako su nazvali ovaj korejski restoran, u vrijeme ručka svaki dan nahrupe hrpe korejskih turista, pa se Zagrepčani pitaju – zašto, umjesto da probaju tradicionalnu hrvatsku hranu i na putovanjima traže korejsku hranu?

– To je zato što im na putovanju fali njihova hrana, pa kad god imaju priliku, žele jesti specijalitete korejske kuhinje – kaže Soyeon Won. Oni koji putuju, dodaje, uglavnom su studenti i umirovljenici. Jer oni koji su godinama između te dvije skupine samo – rade, rade i rade.

– Nije stvar u tome da oni moraju raditi, jednostavno to žele. Zna se dogoditi da otac dođe kući i da dijete plače jer ga ne prepoznaje. I to uopće nije rijetka pojava. Moj otac, pak, ima 67 godina i još uvijek radi, iako je dobna granica kad bi se trebalo ići u mirovinu 58 godina – govori Soyeon Won, prepričavajući kako ju je otac nedavno posjetio u Zagrebu te se začudio koliko malo ljudi ima na ulicama, posebice na glavnom zagrebačkom trgu.

– Bilo je ljeto, pa su tada ulice dodatno bile puste. No i u vrijeme kad se svi Zagrepčani vrate s mora, ne mogu reći da sam ovdje iskusila veliku gužvu. Ako se jednom nađete na ulicama Seula, znat ćete o čemu govorim. Tamo imate dojam kao da ste u mravinjaku – kaže Soyeon Won. I tako je oca ispratila, dodaje, prilično zabrinutog. I još uvijek svaki put kad se čuju pita – jesi li sigurna da posao ide dobro, pa tamo nema ljudi?

No restoran ipak prilično dobro posluje, a vidi se to po gužvi koja je prisutna kad god se prođe ulicom Pod zidom, gdje se lokal smjestio. No, dodaje Soyeon Won, puno bi ga lakše otvorila i vodila u rodnoj zemlji. Iz jednog, jedinog razloga – tamo nema toliko papirologije. A i porezi u Hrvatskoj su jako visoki, dodaje.

Unatoč tome što Seul ima 17 milijuna stanovnika, stopa nataliteta iznimno je niska. Štoviše, Južnokorejci slove za naciju s najmanjim natalitetom u Aziji.

– Parovi imaju tek po jedno dijete. Ili niti jedno. Obitelji s, primjerice, troje djece, smatraju se bogatima. S druge strane, rodiljski gotovo da ne postoji. Ako neka žena i odluči otići, dopust nije plaćen – priča Soyeon Won, inače majka dvojice sinova rođenih u KBC-u Sestre milosrdnice, dodajući da se parovi teško odlučuju i na vjenčanje. Tome svjedoči i Hong Seung-ki, trener te-kvon-doa, koji u Zagrebu živi 21 godinu.

Koliko košta ujedinjenje?

– Za djecu u Koreji treba puno novca. Svi idu u privatne škole, pa većina plaće ode na plaćanje školovanja – kaže Hong Seung-ki, koji jedini od njih troje priča tečan hrvatski. Čak je usvojio i zagrebački sleng, pa su izrazi poput “kaj veliš”, “kaj ne” i “bokte” česti u njegovu govoru, i nešto što zvuči sasvim prirodno dok on to izgovara.

– Ma ja još uvijek znam malo. Moja djeca pričaju puno bolje. Oni su čak postali pravi Trnjani – kaže Hong Seung-ki. Ovaj Južnokorejac završio je u Zagrebu tek nakon četverostrukog nagovaranja, ali je na kraju doputovao na poticaj prijatelja Leeja, također majstora u te-kvon-dou, koji je bio povezan s tadašnjim predsjednikom Hrvatskog te-kvon-do saveza Dalibora Krpana i pokojnog glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora Andrije Mijačike. Kada je prvi put čuo za Hrvatsku, nije je niti znao pronaći na mapi.

– Sjećam se, sjedio sam s obitelji u kući, izvadili smo kartu svijeta i krenuli tražiti. Di je to, bokte, nema nigdje. Zvao sam onda Leeja i pitao gdje je ta Kroejša? Onda mi je objasnio da se Jugoslavija u međuvremenu podijelila i da imamo staru kartu – govori Hong Seung-ki. U Zagreb je došao sa ženom i tek rođenom kćeri, a ovdje su mu se rodila još dva sina. On je kao trener te-kvon-do reprezentacije za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine osvojio dvije bronce, a da je imao dvoranu za treninge, kaže da bi možda osvojio i treću. Njegovi roditelji još uvijek žive u Južnoj Koreji, iako nema niti jednog rođaka u Sjevernoj. No zato Lee Geonsang i Soyeon Won imaju rodbinu u sjevernom dijelu zemlje, koji jedva čekaju rezultate ponovnog uspostavljanja mira.

– Moji bake i djedovi, i s očeve i majčine strane, rodili su se u Sjevernoj Koreji. Svi su jako uzbuđeni – kaže Soyeon Won. Svi zagrebački Korejci složili su se u jednoj stvari – ujedinjenje dviju država ipak bi trebalo provesti postupno, u vremenskom periodu od desetak godina.

Na taj način neće doći do prevelikog unazađenja Južne Koreje, kažu, jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta. I stručnjaci, koji su izračunali koliko bi uistinu koštalo ujedinjenje dviju Koreja, jednako razmišljaju. Tijekom godina parlament Južne Koreje objavljivao je studije s prognozama troškova tog procesa. Procjenjuje se da bi ponovno ujedinjenje koštalo na desetke ili čak tisuće milijardi dolara, ovisno o brzini i “dubini” integracije. Toliko bi, naime, bilo potrebno da se podigne izrazito loša sjevernokorejska infrastruktura i digne standard stanovništva, kojih ima upola manje nego u Južnoj Koreji, no žive u puno siromašnijim uvjetima. Relativno brzo ujedinjenje poput njemačkog bilo bi mnogo skuplje u odnosu na postupno približavanje kakvim je Hong Kong vraćen Kini. No, iako bi trošak poravnavanja ekonomskog jaza između sjevera i juga bio nevjerojatno velik, tamošnji ekonomisti tvrde da bi ujedinjena Koreja mogla za trideset do četrdeset godina preteći Francusku, Njemačku, pa čak i Japan. A za početak bi mogli uskladiti jezične različitosti, s obzirom na to da svaki od dva naroda koja dijeli 38. paralela govore pomalo drukčijim jezikom. Na sjeveru su, naime, ostali vjerni staroj verziji, dok su južnjaci prihvatili brojne anglizme. Prebjezi sa sjevera dosad su zbog toga morali pohađati posebne tečajeve kako bi se prilagodili. Osim toga, stanovnici Sjeverne Koreje, živeći u siromaštvu i lošim uvjetima, znatno su niži i lakši. Djeca predškolskog uzrasta u Sjevernoj Koreji do 13 centimetra su niža i do sedam kilograma lakša od svojih vršnjaka s juga, a razlika u težini žena u prosjeku je devet kilograma. Muškarci u Sjevernoj Koreji iznad dvadesete godine, pak, čak su 10,8 centimetara niži od Korejaca s juga i 12,4 kilograma lakši. Pobjeći sa sjevera donedavno se moglo samo preko Kine, a uskoro će se moći i legalno preko granice.

Korejci u Zagrebu
1 / 33
Život u velikom gradu kao što je Zagreb ima svojih prednosti i mana. Mnogima ponekad treba odmor i bijeg od užurbane svakodnevice, a odlično mjesto za to su parkovi i šume kojih u Zagrebu ne nedostaje.
Esad Čolaković i Vilim Matula Imenovanje parka Sin Envera Čolakovića odgovorio Matuli: 'Otkud vam pravo i drskost da lažete?' Iz Rusije s 'ljubavlju' Putinov 'šamar' Vučiću: Srbijanski čelnik nije pozvan na inauguraciju Željka Markić - U ime obitelji Predstavljanje u Splitu Inicijativa 'Narod odlučuje': Otkrivamo sadržaj referendumskog pitanja

VIP izdvaja za Vas

  • lupa:

    Bila sam nekoliko puta i dosla bih rado ponovo kada bi prvo doveli konobare u red jer narudzbu uzimaju sa rukama u staznjim dzepovima, prepiraju se pred gostima i donose pivu sa isteklim rokom trajanja i prljavim casama...da cistoca im ... prikaži još!m je veliki problem vjerujem i za korejske stansarde, tko je bio dobro zna o cemu govorim. Ali hrana, meni je i dalje fantasticna.