Znali smo da će doći taj dan, samo je bilo pitanje vremena – zabijaju se posljednji čavli na križ hrvatskog parlamentarizma. Hrvatska se zaljubila u mladog, naočitog i nekorumpiranog tribuna iz Metkovića Božu Petrova. Riječ je, dakle, o zločinu iz ljubavi. Zgađeni starim korumpiranim elitama, građani Hrvatske odlučili su s prljavom vodom klijentelizma i političkog makijavelizma izbaciti i zdravi plod parlamentarne demokracije. U noći sa 8. na 9. studenoga nestao je bipartijski sustav u Hrvatskoj koji je, kakav god bio, predstavljao zdravlje stabilnog demokratskog poretka. Trijumfirao je politički amaterizam u liku apolitičnog moralnog stava gađenja nad politikom uopće.
Hrvatska je, tako, konačno zakoračila već dobro utabanim stazama politike “trećeg puta”. Dogodilo se to u Mađarskoj s Orbanom, dogodilo se u Sloveniji s Cerarom, dogodilo se u Grčkoj s Tsiprasom, događa se, evo, i kod nas s Božom Petrovim. Bez obzira na to hoće li izgledni raspad Mosta i formiranje nove lijevo-desne Vlade uz pomoć Prgometovih solista na neko vrijeme odgoditi taj događaj, on je neizbježan. I bez obzira na to hoće li će na kraju uzeti lik lijevog ili desnog populizma ili pak tehničke vlade, ono što nam slijedi jest raspad tradicionalnih parlamentarnih stranaka i bipolarnog političkog sustava, stubova na kojima počiva svaki stabilni demokratski poredak. Istina, malo je tko očekivao da će se to dogoditi baš na ovim izborima. Svima je “ispod radara” prošao uspon male, ad hoc sklepane stranke – ako je uopće stranka – Mosta nezavisnih lista, čiji je izborni uspjeh iznenadio i njih same. Činilo se da tradicionalne stranke, unatoč njihovoj korumpiranosti i nesposobnosti, za ove izbore stoje sasvim dobro.
Predizbornom kampanjom dominirale su klasične ideološke teme, natjecalo se u domoljublju, igralo se ustaša i partizana, vraćalo se tuđmanovskim i antifašističkim korijenima – sve je nalikovalo na standardni ritual pridobivanja glasova hrvatskih birača. Ne može se reći ni da je bilo dosadno. Dapače! Mogli smo vidjeti nekoliko marketinških bravura PR-ovskog maga Alexa Brauna u izvedbi premijera Milanovića, kojima je, u samo nekoliko mjeseci dostignuta, činilo se, nenadoknadiva prednost Karamarkova HDZ-a. Pa, što se to onda dogodilo? Kako su, sasvim nevini i bez vlastite krivnje, čelnici Mosta došli u priliku da budu grobarima hrvatskog parlamentarizma?
Kako su svi ozbiljni promatrači previdjeli ovog tihog tata koji se ušunjao u hrvatski politički Panteon? Nismo previdjeli njihovu snagu, jer te snage i nema, nismo previdjeli široki narodni pokret, jer ga nije ni bilo, nismo previdjeli karizmu novog narodnog ljubimca, jer je i nema. Ono što smo previdjeli jest banalni fakt da smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju. Očarani šarenilom i živopisnim detaljima hrvatske politike, previdjeli smo novi horizont u kojem su se dogodili ovi izbori. Kao što smo vidjeli iz trenda koji je zahvatio i druge europske zemlje, prenošenje nacionalnog suvereniteta na nadnacionalne institucije Europske unije direktno vodi u rastakanje svih institucija nacionalne države, od vladavine prava do parlamentarne demokracije. Izborni uspjeh ad hoc formiranih političkih pokreta, od Podemosa, Syrize, cerarovaca do Mosta, i raspad tradicionalnih političkih partija, nisu nikakav simptom razvoja političke demokracije i bujanja političkog pluralizma, već simptomi krize u temeljima nacionalnih država.
Poluge političke moći prelaze iz ruku profesionalnih političara u ruke političkih amatera. Institucije političke demokracije tada postaju poligonom političkog amaterizma i demokratskog malodobništva, formiranje i lansiranje ad hoc stranaka pravi politički zanat, dok prava moć postaje netransparentna. Bilo bi sasvim naivno kada bismo takav razvoj, zaneseni lijepim prividom, uz fanfare pozdravili kao zoru rađanja istinske demokracije u Hrvatskoj. Ono što ispraćamo sustav je parlamentarne demokracije i njegov toliko prokazivani bipartizam, koji je, kakavtakav, garantirao političku stabilnost. Istina, malo toga možemo učiniti da bismo preokrenuli ovaj trend, jer je njegov uzrok u nedemokratskom i netransparentnom sustavu vladavine unutar EU. Jedino čemu se možemo nadati jest da se sam EU uskoro reformira i svojim članicama ponudi vraćanje većeg dijela izgubljenog političkog suvereniteta natrag. Tada bismo mogli očekivati i jačanje demokratskih institucija u Hrvatskoj, pa i ozbiljne reforme, koje su nam nasušno potrebne, izvan lova u mutnom političke nestabilnosti i populističkih ad hoc pokreta.
>> 'Nerealan je i neprihvatljiv pritisak javnosti na donošenje odluka o novoj Vladi'
Lako za parlamentarnu demokraciju - mi pokapamo Hrvatsku, iz dana u dan, iz godine u godinu. Nekada mi se gadila uzrečica "Hrvati su oduvijek bili dobre sluge, ali loši gospodari", a sada mi se čini da u njoj ima dosta istine.