Naslovnica Premium

Hoćemo li pokrenuti neki novi Feral? Sumanuto je samo vikati: 'Johnny, vrati se!'. Napravi svoju Azru! Bori se!

Uvjerenje da su Feral bile ljevičarsko-komunističko-srbofilske novine zlonamjerna je tlapnja i izmišljotina
06. travnja 2015. u 17:55 102 komentara 7789 prikaza
Feral Tribune
Pogledajte galeriju 1/9

Dragi čitaoci, uvidjevši da u našem i vašem listu nedostaje humora, vica, žaoke i satire odlučili smo da u te svrhe svakog tjedna žrtvujemo jednu stranicu. Obećavamo da nećemo biti žestoki i previše satirični već ćemo se uglavnom baviti konobarima i kondukterima, jer je iz historije poznato da su oni nosioci najvećih negativnih pojava u našem društvu. Ne znamo dokle će ovi Feral svitlit, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će kako bog zapovida...

Riječi iz uvodnika Đermana Ćiće Senjanovića iz listopada 1983. na prvoj stranici novog humorističnog priloga u Nedjeljnoj Dalmaciji danas proročanski zvuče. Zaista, tijekom 25 godina duge povijesti od podlistka do samostalnog tjednika, Feral Tribune zaorao je duboku brazdu: za vjernu feralovsku sljedbu, ta je brazda bila nužna za dobru sjetvu, a njihova bučna i korektivna svjetlost bila je jedina koja je u mračnim, bremenitim vremenima 90-ih “svitlila kako bog zapovida”, hvatajući se ukoštac baš sa svakom kontroverzom. Za one druge, bili su pusta subverzija, sustavna destrukcija hrvatskog nacionalnog bića za kakvu u medijskom prostoru nije smjelo biti mjesta. U konačnici, ovo potonje se i dogodilo, pa su u lipnju 2008. naposljetku sišli s medijske scene. Prošlo je otad osam godina, dovoljno je to vremena za kvalitetan osvrt, za kritički odmak ili moguću valorizaciju, za ocjenu što je to ovome društvu u nasljeđe ostavio Feral Tribune. Međutim, na djelu je poricanje, pokušaj osobne kompromitacije autora pa i poneki primjer otvorena opovrgavanja Feralova testamenta, no ponajviše, za njih i najbolnije, marginalizacija i šutnja.

Ne klepeći mamulaamaa...

Utoliko, knjiga “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” u izdanju riječke izdavačke kuće Adamić, koja na 700 stranica sažima povijest kultnog političko-satiričkog lista, ali i hrvatsku povijest u godinama žestokih turbulencija, pravi je izdavački pothvat. Već proglašena “kulturnim događajem godine”, ova enciklopedija hrabrog novinarstva na mnogo načina nastavlja tamo gdje Feral prestaje “svitlit”. Autor Boris Pavelić, novinar Novog lista, otkriva kako je u nju uložio osam mjeseci svakodnevnog rada, uranjanja u prašnjave uveze pohranjene u Nacionalnoj biblioteci i vođenja dugih razgovora s 20-ak glavnih aktera, što bez sluha njegovih nadređenih i poštede od novinarskih zadaća ne bi bilo moguće. Za njega, Feral je neiscrpno vrelo: novinarsko, satiričko, književno, jezično, likovno, povijesno, etičko, filozofsko. Feral je, kaže, pisao o onome o čemu drugi nisu smjeli, prije svega državni mediji u kakvom je (u to doba u HINI) radio i on. S neskrivenom zavišću danas, kao i nekoć, priča o kreativnosti, izvanrednoj profesionalnosti, spisateljskoj i istraživačkoj sposobnosti i hrabrosti novinara i urednika Ferala, ali i potrebi da se ne izgubi kritički duh kojeg je s tim tjednikom gotovo nestalo.

“S divljenjem sam pratio kako su te novine iz broja u broj u teška vremena, u ratu i autoritarnom sustavu, ustrajale objavljivati opasne priče, pritom uspijevale biti nezavisne, duhovite, analitične i nepopustljive. Istodobno, otkad se Feral ugasio, na političko-medijskoj razini jedva da se spominje, kao da postoji neki prešutni konsenzus u društvu da se te novine gurnu negdje na marginu i da se društvo što manje suočava s tom vrstom moralnog imperativa i promišljanja pred koje Feral stavlja sve nas”, tumači autor svoju motivaciju. “Uvjerenje da su Feral bile ljevičarsko-komunističko-srbofilske novine je zlonamjerna tlapnja i izmišljotina. Bio je to profesionalno uređivan liberalni list kakvog svaka demokracija može samo poželjeti, a ako ga gasi, uništava i zatire, onda samu sebe kompromitira kao demokraciju koja to još nije”.

Uistinu, Feralovi kritičari prešućuju da je splitska medijska ofenziva počela još duboko u socijalizmu. Jedva godinu nakon prvih tekstova u Nedjeljnoj Dalmaciji, ondašnjoj Komisiji za idejno djelovanje CK SKH nisu se svidjela dva Feralova aforizma, ocijenjena “kontrarevolucionarnima”, zbog čega se u zagrebačkoj “Kockici” pišu prvi tajni optužni prijedlozi protiv Viktora Ivančića i Velimira Marinkovića. Drugi su zaradili već dogodine, zbog “vulgarnog vrijeđanja naše društveno-političke stvarnosti” kao reakciju na Feralov psihotest u kojem položaji u snošaju ilustriraju “položaj radničke klase u nas”. Novi u nizu stižu zbog Dnevnika Robija K., gdje je parafrazirano prezime moćnog ministra obrane Branka Mamule: “Ne klepeći mamulaamaa...” Suđenja pod optužbom za rušenje ustavnog poretka nikada nisu okončana, jer je Jugoslavija u međuvremenu propala, no početkom 90-ih Feralu stiže novo streljivo: val pretrčavanja iz Partije u HDZ nakon prvih višestranačkih izbora, zbog čega Drago Krpina Slobodnu Dalmaciju naziva “jugounitarističkim i antihrvatskim glasilom” – epitetom koji će ih pratiti do samoga kraja.

Dio javnosti nikada im nije oprostio novinarske istrage ratnih zločina, otkrića o ubojstvima mlade Siščanke Ljubice Solar, obitelji Zec, pretkazanja ubojstva Milana Levara. Naslovnice poput one s Tuđmanom i Miloševićem zagrljenima u krevetu, uz prigodni natpis “Jesmo li se za to borili”, ni satiru u kojoj se predsjednikova kći Nevenka naziva Sutjeskom, stenograme o podjeli Bosne, tekstove koji razotkrivaju da je 90-ih u Splitu zaposjednuto deset tisuća vojnih stanova. Državni aparat Feralu je uzvratio žestoko: prisilnim mobilizacijama, prijetnjama smrću, provalama i detonacijama u redakciji, nametnutim porezima, pa i paljenjem njihovih novina usred dana u centru Splita. “Važno je osvijetliti i nesatiričke tekstove o ratu autora Ferala jer je hrvatsko novinarstvo devedesetih, uz rjeđe časne iznimke, profesionalizam zamijenilo zagovaranjem ‘nacionalne stvari’ i od te se boljke nikada nije oporavilo, a najvjerojatnije skoro i neće. Feralovci su opisivali ono što su vidjeli, dočaravajući ratnu patnju i kaos riječima kakve zaslužuju. Odbili su uljepšavati, ‘estetizirati zločin’. U tim reportažana, čovjek koji je morao pobjeći iz Aljmaša a u Dalju ostaviti sina policajca, nije ponosni Hrvat koji s dostojanstvom žrtvuje sina za slobodu domovine, nego očajni i uplašeni otac ogorčen na svoj prokleti život, i na taj rat koji mu uzima sina, i na svoju prokletu vladu koja im ne pomaže. Za njih, rat je prokletstvo, ma koliko bio rat za slobodu”, piše Pavelić.

Kada koncem 1993. Feral postaje samostalni tjednik, slavlje će mu pokvariti novi val tužbi koje pokreću Ante Đapić, Željko Olujić, Josip Jović i Tomislav Merčep. Posljednji u nizu tužio je Feral zbog priče Drage Hedla “Polja smrti u Pakračkoj Poljani”, koja predstavlja prvo argumentirano svjedočanstvo o zločinima njegove postrojbe. Govoreći o Feralovu odnosu prema agresivnom velikosrpstvu, autor smatra da stvari stoje upravo obrnuto: mnogi su u Hrvatskoj prozreli agresivnu bit službene srpske politike kraja 20. stoljeća, ali Feral Tribune učinio je to među prvima. Međutim, domoljublje kakvo je nudio HDZ nije bio patriotizam kako su ga razumijevali feralovci. Proporcionalno broju sudskih tužbi i prijetnji smrću, međutim, stizala je i snažna podrška, uglavnom izvan granica. U proljeće 1994. u posjet redakciji stižu novinari i urednici francuskog satiričkog lista Charlie Hebdo, s njima i karikaturist Georges Wolinski, koji je proteklog siječnja skupa sa još 11 kolega smrtno stradao u napadu islamskih terorista. Pljušte i nagrade. Svjetsko udruženje novinara nagradilo ih je Zlatnim perom slobode, a urednicu Heni Erceg prima nizozemska kraljica Beatrix. Pri dodjeli nagrade američkog Odbora za zaštitu novinara, glavni urednik Viktor Ivančić kazao je: “Mi u Feral Tribuneu ne mislimo da je sloboda nacije važnija od slobode pojedinca. Mi ne želimo takvu nacionalnu slobodu gdje će svatko morati misliti isto”.

Sanaderov BMW

Takva retorika, ipak, svaki je tjedan bila glazba za uši i za tisuće Hrvata koji su željeli čitati tekstove, poput onog Ivice Đikića o tome kako je 150 milijuna dolara od prodaje društvenih stanova potrošeno krajnje netransparentno ili pak onog da je pri eksploziji u vojnom skladištu u Dubokom Jarku izgorjelo više od dvije tone smrtonosnih otrova. Kada je Feralu 2002. blokiran račun, građani su organizirali koncert u Tvornici, prodaju knjiga, postavljali izložbe njihovih naslovnica i prikupili 170 tisuća kuna, a u središtu Zagreba osvanuo je grafit “Sloboda tiska – podrška Feralu”. Redakcija im se odužila novim otkrićima poput onog da se Ivo Sanader vozi u skupocjenom BMW-u plaćenom iz državnog proračuna ili pak da se Jadranka Kosor uselila u stan iz kojeg su prethodno istjerani malodobni srpski dječaci. No, blokirani račun zbog nametnutog poreza teškog milijun i pol kuna rasteretiti nisu mogli ni najdobrohotniji građani. Posljednji broj Ferala izašao je 20. lipnja 2008., a redakcija se od čitatelja oprostila s Charliejem Chaplinom na naslovnici “Put pod noge”, dok su s poleđine posljednji put mahnuli porukom “Hrvatska ide dalje, Feral ispao”.

Usprkos najavama da će uskrsnuti u okrilju EPH, pa i Novog lista, to se nije dogodilo. Godinama kasnije, Viktor Ivančić će ovako rastumačiti neumitni kraj: “Korupcija širokih razmjera nije moguća bez potkupljenih medija, u hrvatskom slučaju oni su činili – i još uvijek čine – nervni sustav koji je vitalni dio organizma vlasti i svi koji su remetili tu biološku sljubljenost bivali su odstranjeni kirurškim putem.” Nijedan drugi medij u Hrvatskoj nije bio spreman podnositi takvu vrstu obaviještenoga, bespoštedno kritičkog razumijevanja, kaže Boris Pavelić.

“Hrvatski javni život odvija se u nekoj vrsti uzajamnoga konsenzualnog licemjerja koje svakoga štiti od njegovih vlastitih bestidnosti, i cijela se nacija ljuljuška u tom kolektivnom plesu pod maskama. Na taj karneval Feral Tribune nije htio pristati. Eto, zato je ugušen”. Samo deset dana nakon gašenja Ferala, tjednik Nacional je u srpnju 2008. na naslovnici donio priču o “lažnom moralu boraca za demokraciju” koji su se, držeći novinare na minimalcu, istodobno bogatili. Premda “osnovana sumnja” nikada nije urodila čak ni istragom, optužbe su se čvrsto primile, pa su tvorci Ferala itekako imali problema u traženju novog radnog mjesta. “Problem ovog društva s Feralom jest problem samorefleksije. Kad bismo im danas kolektivno priznali profesionalnost i kvalitetu, morali bismo preispitati i sami sebe, što smo mi novinari radili 90-ih godina. To vrijedi za cijelo društvo, koje bi se trebalo zapitati kako je moguće šutjeti o zločinima, o privatizacijskim pljačkama, o lošoj vlasti. To se ne želi, to nije ugodno i zato je Feral i danas važan, ali zato je i prešućen i zanemaren”, kaže Boris Pavelić, dodajući kako snaga i nepopustljivost društvene kritike kakvu je emitirao, nakon njegova gašenja nigdje više nisu ponovljeni, tek u “malim” medijima, poput Novosti i portala Halter, Lupiga, Forum.tm. A posla za Feral i danas ima napretek, baš kao i 90-ih, no prema ideji povratka njegovi su tvorci melankolično-ironični.

“Dugo sam branio tezu da Feral, kakav je bio, više nema smisla. Danas u to više nisam siguran. Sve više mislim da je potreban, baš kao i 1993. Kao nekadašnja forma, kao crno-bijele tiskane novine, više nije moguć; ali kao ideja, ne samo da je potreban, nego je i nužan. Ali tko će biti neki novi klinci, novi feralovci... to ne znam”, kaže Boris Dežulović. Slično diše i Predrag Lucić. “Kad me ljudi pitaju hoćemo li pokrenuti neki novi Feral, odgovaram: ljudi, on vam može nastati samo iz potrebe. Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Sumanuto je samo vikati: ‘Johnny, vrati se!’ Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!”

>>Feral bi izašao, a Smoje bi već drugo jutro predavao novi tekst

HGSS
Na visini zadatka
Proveo sam jutro s pripadnicima HGSS-a, evo zašto ih još više cijenim

A1 izdvaja za Vas

  • krle:

    E, VL, na dobrom ste putu prema ovom smeću od ferala i njihovim " novinarima". Samo naprijed i završit ćete tamo gdje i oni. Na otpadu novinarstva.

  • Avatar nula
    nula:

    Pa svi mediji su Feral , sto vam je ?

  • Avatar fuk-po
    fuk-po:

    Zanimljivo, u isto vrijeme dok traje ovo poluciranje po smeću od Ferala, na njemačkom sudu je svjedočio Vice Vukojević, te je uzgred spomenuo aferu "silovanje u logoru Vojno" koja je bila udbaška obavještajna izmišljotina s ciljem njegove diskreditacije, upravo zbog ... prikaži još! udbaša. A upravo je Feral bio jedan od glavnih medijskih kanala za plasiranje udbaške montaže, uz Latinicu. Dakle, ne kakajte o "svijetu slobode" kad je tema još jedan medijsko-politički udbaški revival, od Parage do Ferala.