Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Uspomene na tri čudesna koncerta umjesto oproštaja od velikog maestra Jansonsa

Biti dio europske kulture znači i pamtiti njezine prave velikane
08. prosinca 2019. u 17:25 0 komentara 488 prikaza
Mariss Jansons
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

A onda se dogodilo ono čudesno: izvedba Druge suite iz Ravelova baleta Dafnis i Hloja. Kroz naizmjenično nebeski prozračnu i poput uzburkanog mora gustu partituru orkestar se kretao onom prirodnom usklađenošću boja koja nas zadivljuje kod velikih jata ptica i riba. Munjevite reakcije u izmjenama ritma i dinamike zvuka, ljeskanja čas ovih, čas onih raskošnih boja, bila je to umjetnost glazbe i orkestralnog muziciranja u svom punom savršenstvu.

bugarski dirigent Najden Todorov: Pad željezne zavjese presudio je kulturi

Prethodnim riječima pokušao sam što bolje i uvjerljivije dočarati glazbenu i umjetničku čaroliju koja je taj ponedjeljak početkom rujna 2014. godine učinila jednim od trenutaka koji se pamte čitav život. U velikoj dvorani Cankarjeva doma na zatvaranju Ljubljanskog festivala gostovao je Kraljevski orkestar amsterdamskog Concertgebouwa pod ravnanjem Marissa Jansonsa. Publika je nakon posljednjeg takta skočila na noge da bi dugim pljeskom i ovacijama odala počast i zahvalila gostujućim umjetnicima i maestru Jansonsu. Tada sam treći i posljednji put slušao i gledao Jansonsa uživo.

Drugi put tu sam povlasticu imao jednog siječanjskog nedjeljnog jutra 2011. u Beču, na pretplatničkoj matineji Bečkih filharmoničara. Ta je nedjelja bila poseban dan u mom kritičarskom životu. Ujutro Bečka filharmonija i Mariss Jansons u Musikvereinu, navečer Ivo Pogorelić uz Bečke simfoničare u Konzerthausu. Tada sam drugi put na početku novinskog izvještaja uskliknuo “kakav dan!”.

Kopkam po svojoj kritičarskoj arhivi i prisjećam se: Mariss Jansons tog je bečkog jutra dirigirao dvije velike simfonije, Šostakovičevu Šestu i Berliozovu Fantastičnu. Na kraju je dobio priznanje kakvom sam samo nekoliko puta u životu svjedočio, i to samo u Musikvereinu na kraju nastupa dirigentskih titana. Štoviše, zdušno sam sudjelovao u tom iskazivanju oduševljenja, poštovanja i ljubavi s onim prilično velikim dijelom publike koji je uporno stajao i pljeskao i nakon što je već čitav orkestar napustio koncertni podij, sve dok se maestro Jansons nije vratio iz garderobe i stao pred nas sam, kao najzaslužniji za ono što smo čuli i osjetili.

Novi hit Saše Anočića Kad vam gospodin Otkazić uruči otkaz, sjetite se da će biti još gore

A to što smo mi sretnici čuli i osjetili mnogo je više od ugode privilegirane publike ovakvih elitnih glazbenih događanja. To je zlatna nit kojom je protkana, učvršćena i na jedinstven i neponovljiv način ukrašena europska kultura, ta velika baština u kojoj čudo simfonijskih orkestara i za njih napisane glazbe predstavlja osobito dragocjeno blago. Biti svjestan sudionik te kulture i baštinik tog duha i blaga znači i na doličan način zahvaliti i oprostiti se s velikanima te umjetnosti. A Mariss Jansons je bio jedan od najvećih među njima.

S ovog bečkog nastupa Marissa Jansonsa ponio sam još jednu dragocjenu i dragu uspomenu. Bio sam u društvu velikog bečkog i hrvatskog dirigenta Berislava Klobučara kada je svom velikom kolegi, kojeg je izuzetno cijenio, otišao osobno čestitati. A maestro Jansons je maestru Klobučaru tada, srdačno ga zagrlivši, rekao: još uvijek sanjam vašeg Kavalira s ružom.

Eh, da, taj niz harmonija kojima je Richard Strauss u svojoj operi dočarao svjetlucanje i prelijevanje boja latica kavalirove ruže čine jedno od najčudesnijih mjesta sveukupne europske glazbene literature. Bio sam premlad i nisam imao tu povlasticu da u Bečkoj državnoj operi gledam izvedbu Kavalira s ružom, ili neki drugi od više od tisuću nastupa što ih je u toj slavnoj kući u dugoj karijeri imao maestro Klobučar. Ali sam zato ima sreću biti na koncertu ciklusa Lisinski subotom, koji je tog proljeća 2009. godine iznimno održan jedne travanjske srijede. Tada sam prvi put uživo gledao i slušao nastup maestra Marissa Jansonsa koji je gostovao sa Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija iz Münchena, još jednim ansamblom u koji je ugradio dio svog života i genijalnosti. Na programu Brahmsova Druga simfonija, Predigra i Ljubavna smrt iz Wagnerova Tristana te suita iz Straussovog Kavalira s ružom.

Lutka Orašara je Drew Jackson božićna bajka Unatoč manjku baletne akrobatike, Orašar oduzima dah

Ponovo posežem u vlastitu arhivu: “Koja je to bila svečanost orkestralnog zvuka! Od najfinije paučine pianissima do nečuvenih orgija blistavih fortissima... Ali, što još nakon takvog Straussa dati publici na nogama koja ga ne pušta, a da ne bude banalni ustupak? Maestro je i na to imao pravi odgovor: polagani valcer odumiruće i izumiruće ljepote, Sibeliusov Valse triste koji nas je ispravio van, u svijet koji je, barem za kratko, ponovo bio uređen i beskrajno lijep.

Mariss Jansons rođen je 1943. u Rigi pod njemačkom okupacijom, na tajnom mjestu gdje se skrivala njegova majka Iraida Jansons, operna pjevačica, Židovka. U glazbu ga je uveo otac, također veliki dirigent Arvids Jansons. Mjesto odrastanja i školovanja, prije odlaska u Beč i dalje po Europi, bio mu je tadašnji Lenjingrad. Ondje, u Sankt Peterburgu je 1. prosinca 2019. i umro, tamo je, u čuvenoj filharmonijskoj dvorani, uz Mahlerovu Drugu simfoniju, ispraćen kao nacionalni junak, kao državnik, kao Maestro. Počiva uz svog oca.

Već 2009. godine, kada sam uoči zagrebačkog koncerta imao s njim priliku razgovarati telefonom, pitao sam ga kako mu je srce, s obzirom na to da je tada već imao iza sebe jedan infarkt doživljen na dirigentskom podiju, a i otac mu je prerano umro nakon što ga je izdalo srce na pozornici.

Bob Lord Amerikanac koji je Zagrepčane odveo po Grammy i ispunjava tuđe glazbene snove

“Dirigiranje je dobra vježba za srce, ali ono što je loše je stres koji nameće današnji tempo života i rada”, rekao mi je tada veliki dirigent.

Ostaje svjetlucanje Straussove ruže, ostaje velika kultura u kojoj je neizbrisiv trag ostavio Mariss Jansons kao jedan od najvećih. Sjećanje na tu glazbu i ove riječi zahvale i oproštaja neka nam budu vježba za srce. Da ne obamre i ne odumre.

Indira Levak
dodjela MAC nagrade
Srpski mediji raspisali se o Indiri: 'Pojavila se gotovo gola, sve oči su bile na njoj'
HS kožnu bolest
Hidradenitis suppurativa
Bolesnici koji imaju HS kožnu bolest često pate od depresije i anksioznosti, a najbitnije je bolest prepoznati na vrijeme
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.