Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Uredne financije jedine su od strateškog značaja, sve je ostalo politikantsko obmanjivanje

Tipičan primjer obmanjivanja lažnim strateškim značajem je zdravstvo. Nakaradan pristup je i doveo do slabog funkcioniranja
02. travnja 2017. u 18:58 0 komentara 349 prikaza
bolnica
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Svakodnevno slušamo kako nam se pokušava nametnuti zaključak da je nešto od „strateškog značaja“, a sve drugo manje važno. Za to „strateško“ trebala bi stoga vrijediti neka druga pravila, neki drugi prioriteti, neka druga mjerila. Ovakvo razmišljanje u pozadini je većine zahtjeva da se donesu i neke sektorske strategije razvitka – cilj je ubaciti se u strategiju i steći povoljniji položaj u odnosu na one koji nisu u njoj. Naivno, ali uspijeva često. Tipičan primjer konstantnog obmanjivanja lažnim strateškim značajem je sektor zdravstva. Polazi se od najobičnijeg banaliziranja tautologijom odnosa pojmova života, smrti i zdravlja. U takvom kontekstu „ljudsko zdravlje nema cijene“. Kada nema cijene, bilo koja je moguća. Upravo takav nakaradan pristup nužno vodi u našu desetljećima toleriranu situaciju u kojoj zdravstvo zbog neurednih financija funkcionira daleko slabije od objektivno mogućeg uz isti utrošak novca. Isti iznos novca! Pokazuje se da ekonomika zdravstva po sistemu „nema cijene“ proizvodi lošije i nepravednije učinke od sistema u kojem sve ima cijenu, pa tako i zdravlje.

Da je tome tako gledamo i ovih dana kada se govori o nekoj valjda već, koliko pamtim, sedamnaestoj „sanaciji zdravstva“. Ili „ozdravljenju zdravstva“. Sve dosadašnje bile su neuspješne. Jer su polazile od lažnih dijagnoza i pretpostavki, držeći se temeljne zablude da postoji nešto što „nema cijene“. Sve ima cijenu, pa tako i svako liječenje. Sve. I lijek, i bolnička zgrada, i krevet, i radni sat liječnika, i kruh koji jedu pacijenti, a pogotovo CT uređaji, umjetni kukovi… baš sve. Ako sve ima cijenu, a ima, kako je onda moguće svima omogućiti svekoliku zdravstvenu zaštitu, i to – besplatno? Nikako! Radi se o najobičnijoj političkoj obmani. I nastavit će se tako unedogled sve dok se konačno jednom ne krene od notorne istine da je proizvodnja zdravstvenih usluga jedan proces, a redistribucijski mehanizam zdravstvenog osiguranja potpuno različit proces.

Opća zdravstvena zaštita se najbolje ostvaruje kroz socijalno pravedan državni sustav općeg osiguranja s jedne strane i odvojen, uglavnom privatiziran, sustav „proizvodnje“ zdravstvenih usluga s druge strane. Brkanje toga dvojstva proizvodi trajni financijski nered koji rezultira lošijim zdravljem stanovništva, većim troškovima i silnom korupcijom kao logičnim mehanizmom usklađivanja nerealnih političkih obećanja i objektivnih (ekonomskih) ograničenja. Opisanim odnosima najlakše je objasniti i svojevrsnu sagu o Imunološkom zavodu. Danas je on čardak ni na nebu ni na zemlji. Ne radi, ne proizvodi, ali zaposlenici primaju „plaću“. Ne zna mu se ni pravni status, ni budućnost. A bio je „strateški“, tobože nezamjenjiv, otimale su se o njega, prijetvorno, političke stranke i različite političke razine, samo zbog toga što je ono „imunološki“ imalo marketinški potencijal u političkim kampanjama. Bahato se odbijalo ozbiljne strateške partnere, dijelilo se svisoka gotovo rasističke packe tipa „samo hrvatska krv u hrvatskim venama“… a zavod ne radi. Na teret je svih nas poreznih obveznika. Zašto? Pa upravo zato što smo progutali udicu „strateškog“ i napustili ekonomska načela koja vrijede za sve ostale obične smrtnike. Stoga vrijedi zaključak – jedino su uredne financije i poštovanje ekonomskih zakona od strateškog značaja, u bilo kojem sektoru i bilo kojoj aktivnosti.

Identična logika vrijedi i za drugu interpretaciju „strateškog“, ona koja polazi od veličine ekonomskog subjekta.

Pa se tako govori da država mora specifično intervenirati zato što poduzeće X zapošljava tolike tisuće ljudi, ili posluje s tisućama dobavljača, ili predstavlja ogroman dio ekonomske aktivnosti u nekom gradu, županiji ili regiji. Da, država ponekad mora reagirati po kriteriju veličine, ali samo s jednim ciljem – da opći pravni okvir i ekonomski sustav učini prohodnim i za subjekte ogromne veličine. Ne zato što je netko „prevelik da bi smio propasti“. Ne, takvih nema i ne smije biti. Neki su preveliki jedino da bi ušli u radionicu za popravak. Država ima obvezu nefinancijski intervenirati i omogućiti proces popravka „divu“, po istoj proceduri i po istim pravilima kao i onima koji bez problema prolaze kroz vrata radionice.

Kao i u sektoru zdravstva, i drugdje se pokazuje da je jedino važno imati kontrolabilne i uredne financije. Nije bitna ni veličina, niti sektor, niti tip vlasništva. Bitno je poštivati elementarne ekonomske i financijske zakonitosti i ne pokušavati suprotstaviti se logici tržišta. Logika tržišta ne priznaje boljševičke koncepte „od vitalnog značaja“, „besplatno“, „strateško“, „najveće“ … Logika tržišta polazi od ekonomske opravdanosti ulaganja, kojoj se pokoravaju i sektor i veličina projekta i financiranje.

> > Zdravko Marić: Dug u zdravstvu premašuje 7 milijardi kuna, uskoro reforma

> > Kujundžić objašnjava svoju izjavu: 'Jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika'

krađa
Uhvaćen na djelu
Postavio kameru kako bi otkrio tko mu krade stvari iz ulaza, ali ovog lopova nije očekivao
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.