Nakon što je pandemija koronavirusa prouzročila veliku štetu za zdravlje ljudi u praktički svim zemljama i proizvela novu ekonomsku krizu od koje će se svjetsko gospodarstvo oporavljati godinama, neki su ekonomisti osjetili da su konačno došli na svoje. U borbu s rastućom nezaposlenosti i siromaštvom, tvrde, vlada bi se trebala uključiti mnogo agresivnije nego prije: država mora svakom građaninu u zemlji isplatiti određeni, skroman iznos svakog mjeseca. Ljudi će biti sretniji, siromaštvo i nejednakost smanjit će se, a taj ih novac neće demotivirati od traženja posla, smatra dio ekonomista, dok drugi dio govori da bi se tim programom mogli zamijeniti neki drugi programi pomoći, a novac ne bi “nestajao” u birokraciji. No, neki stručnjaci upozoravaju da bi troškovi takvog programa jednostavno bili previsoki.
Predložena mjera zove se univerzalni temeljni dohodak (UTD) i u posljednjih je godinu dana dobila na zamahu. Radi se o načelno privlačnoj ideji: svi ljudi u nekoj zemlji trebali bi svakog mjeseca dobiti određenu novčanu pomoć bez obzira na to jesu li zaposleni, koliko djece ili godina imaju, imaju li druge dohotke, spajaju li jedva kraj s krajem ili su naprosto bogati... Obično se u Sjedinjenim Državama spominju dvije pojedinosti koje motiviraju ekonomiste i političare da predlažu tu mjeru: rastuća nejednakost te strah od toga da će zbog automatizacije i robotizacije mnoga radna mjesta zauvijek nestati te će golem postotak ljudi ostati bez posla. Država će naprosto zbog tih okolnosti morati početi skrbiti o siromašnim građanima, govore.
Pritom bi svaka država morala pažljivo promisliti o iznosu koji bi dala građanima, i bi li ga dijelila svim građanima ili pak svima punoljetnima. No, priča bi uvijek morala biti ista: da bi se politika mogla smatrati temeljnim dohotkom, mjera mora biti univerzalna, bezuvjetna i mora biti isplaćena u novcu.
Kad je počela pandemija, mnoge su vlade građanima isplatile novčane iznose, često jednokratne, kako bi stimulirala potrošnju. SAD je još u ožujku 2020. građanima poslao uplate od 1200 dolara. Uslijedila je još jedna na jesen od 600 dolara, a nedavno i treća od 1400 dolara, prema planu novog predsjednika Joea Bidena. Hong Kong je građanima dao iznos od gotovo 1300 dolara, Japanci su dobili više od 900, a građani Singapura 425 dolara. Jednokratni iznosi nisu pravi UTD, ali dokazuju da sve više vlada smatra da je najbolje građanima jednostavno isplatiti novac. Neki od tih programa imali su ograničenja pa novac nije odlazio i bogatijima.
Odnedavno je pitanje UTD-a stiglo i u hrvatsku javnost. Prije malo manje od godinu dana sociolog s hrvatskom adresom Paul Stubbs založio se za uvođenje te mjere u Hrvatsku. U prosincu je i europarlamentarac Ivan Vilibor Sinčić organizirao konferenciju o UTD-u. No, još je zanimljiviji bio rad “Univerzalni temeljni dohodak: utopija ili buduća zbilja” koji je u Ekonomskom pregledu krajem 2020. izdalo troje hrvatskih profesora, bivši dekani splitskoga i zagrebačkoga Ekonomskog fakultet, Željko Garača i Darko Tipurić, te Ana Krajnović, ekonomistica mlađe generacije koja ima iskustva rada na fakultetu te u bankarstvu. Tema rada međunarodni je pregled implementacije programa i politike UTD-a. Troje je ekonomista zaključilo da je UTD u svom pravom, izvornom obliku, isproban u samo dvije zemlje, Iranu i Mongoliji, te su ga obje u međuvremenu napustile.
Iranci su od 2011. do 2016. dobivali iznos ekvivalentan 40-45 dolara mjesečno. U Mongoliji je pak od 2009. do 2012. mjesečno isplaćivan najprije otprilike dvostruko veći iznos građanima, da bi kasnije bio bitno smanjen. Drugi programi, poput nedavno uvedene pomoći siromašnim obiteljima u Španjolskoj ili pilot-programa u Njemačkoj, nemaju sve karakteristike UTD-a.
– Svjedočimo da je pandemija koronavirusa bacila na koljena globalnu ekonomiju. UTD je otprije poznat koncept i itekako prepoznat i korišten u stručnoj literaturi, ali je u praksi zanemaren. Međutim, u ovakvoj situaciji bez presedana potrebna su rješenja koja su adekvatna i čiji je učinak vidljiv brzo pa se stoga implementacija UTD-a vidi kao logično rješenje, a samim je time i interes za uvođenje UTD-a porastao – objašnjava nam koautorica članka Ana Krajnović.
Možda i najpoznatiji slučaj eksperimentalnog programa zbio se u Finskoj kada je vlada nasumično 2017. i 2018. odabrala dvije tisuće građana kojima je svakog mjeseca dala 560 eura (prosječna je neto plaća u zemlji 2500 eura). Znanstvenici su pratili učinke, i oni su se na kraju pokazali pomalo i očekivani: u odnosu na kontrolnu grupu, odnosno tisuće ispitanih građana koji nisu dobivali novac, primatelji tog iznosa pokazali su se sretniji. No, učinak na zapošljavanje primatelja besplatnog novca bio je nezamjetan, dok su se tvorci programa nadali da bi se moglo dokazati kako bi UTD čak mogao i potaknuti zapošljavanje. S druge ga strane nije ni smanjio.
I Oakland u Kaliforniji proteklog je tjedna pokrenuo pilot-program u kojem će se siromašnim nebijelim obiteljima davati 500 dolara mjesečno.
Tema je također ušla u političku debatu u više zemalja: američki političar Andrew Yang kandidirao se za predsjednika upravo obećanjem uvođenja UTD-a, ali na kraju nije uspio skupiti dovoljnu podršku unutar Demokratske stranke. Njegov je program bio jednostavan: kad bi on došao na vlast, svi bi Amerikanci primali mjesečno 1000 dolara. Isti je političar inače trenutačno favorit za novoga gradonačelnika New Yorka, što znači da bi uskoro stanovnici u tom gradu mogli biti svjedoci implementacija sličnih politika. I škotska premijerka Nicola Sturgeon rekla je da su je pandemija i njezine posljedice uvjerile da je došlo vrijeme za ideju poput UTD-a. Ima i suprotnih primjera: švicarski su građani još prije pet godina na referendumu odbacili ideju uvođenja “besplatnog novca”. Čak 77% Švicaraca odbilo je pomisao da bi vlada svakom od njih mjesečno mogla davati oko 1700 eura, i svakom djetetu još trećinu tog iznosa.
Najdublje u političku arenu tema je ušla u Južnoj Koreji. Na predsjedničkim izborima sljedeće godine potencijalno bi se mogla natjecati dvojica kandidata, od kojih bi se jedan zalagao, a drugi protivio UTD-u. Lee Jae-myung guverner je jedne južnokorejske pokrajine koja je već uvela sličan program i predlaže postupno uvođenje isplate iznosa na državnoj razini. Trenutačni premijer, koji bi se mogao natjecati protiv njega, ne podržava tu politiku.
Ekonomistica Krajnović objašnjava nam koji su učinci takvih programa, a koji nisu odmah jasni na prvi pogled.
– Zanimljivi su rezultati finskog pilot-programa. Ispitanici koji su primali novčani transfer izjavili su kako su zadovoljniji kvalitetom života te su bili manje podložni depresiji, tuzi ili nekim drugim mentalnim naporima. Uočeni su i pozitivni učinci na kognitivne sposobnosti poput koncentracije, pamćenja i učenja te su se osjećali manje financijski opterećeno ili ugroženo te financijski zaštićenije. Dodatno, testnoj se skupini povećalo samopouzdanje i vjera u druge pa čak i u institucije, s obzirom na to da je novčani transfer bio bezuvjetan, što je povećalo vjeru u sustav – objašnjava.
Neki utjecajni javni komentatori u SAD-u već su podržali tu mjeru.
– Mislim da je prilično dobra šansa da ćemo završiti s univerzalnim temeljnim dohotkom, ili nečim sličnim, zbog automatizacije. Da, nisam baš siguran što drugo napraviti – rekao je poznati poduzetnik i vlasnik SpaceX-a i Tesle Elon Musk.
No, ne slažu se svi. Zanimljivo, prije svih Joe Biden. On smatra da zagovornici UTD-a ne razumiju da je “posao mnogo više od plaće”.
– Svaki put kad bi netko izgubio posao, moj bi otac to rekao: “Posao znači dostojanstvo, poštovanje.” Posao ima veze s tvojom pozicijom u društvu. Ima veze s time da pogledaš dijete u oči i kažeš: “Dušo, bit će sve OK.” Kad bi ljudi dobivali godišnju plaću sjedeći doma i ništa ne radeći, izgubili bi dostojanstvo – odgovorio je 2018. Biden na pitanje o UTD-u.
Slično misli i nobelovac Joseph Stiglitz, jedan od najutjecajnijih lijevih ekonomista u svijetu. I za njega iz radnog mjesta proizlazi dostojanstvo. I njegov česti sugovornik, također ekonomist i nobelovac, Paul Krugman na početku pandemije rekao je da se protivi uvođenju UTD-a, u trenucima kada su milijuni Amerikanaca ostajali bez posla.
“Slanje mjesečnih uplata nekom bez obzira na to je li izgubio posao zbog COVID-19 koštalo bi ekonomiju pet bilijuna dolara godišnje, četvrtinu BDP-a. To se jednostavno neće dogoditi. Univerzalan iznos bi, zbog nužnosti, bio premalen za one koji ne mogu raditi”, pisao je Krugman.
Argument Krugmana, koji govori da bi država pomagala svim građanima jednako, u trenucima kada samo neki od njih trebaju pomoć, sigurno je velik problem za predlagače UTD-a. No, najveći im je problem ipak trošak koji bi takva mjera predstavljala za proračun. A on je zaista visok.
To se može jednostavno prikazati na hrvatskom proračunu. Kad bi se svih 158 milijardi kuna s rashodovne strane proračuna jednostavno podijelilo svakom građaninu u Hrvatskoj, mjesečno bi svatko dobio 3300 kuna, dakle iznos manji od minimalne neto plaće. To je naravno potpuno imaginarni scenarij jer se ne bi mogla isplatiti nijedna mirovina, nijedna plaća u javnom sektoru i pokrpati nijedna rupa na cesti.
No, kad bi svaki građanin dobio primjerice 900 kuna mjesečno, što je već neki realniji iznos, to bi proračun stajalo 43 milijarde kuna ili iznos koji Hrvatska godišnje potroši na mirovine. Da svaki Hrvat dobije samo 200 kuna svakog mjeseca, a to je iznos koji bi činio malu razliku u životu većine građana, već je to deset milijardi, ili otprilike svota s kojom je Vlada direktno pomogla privatnom sektoru u, za Hrvatsku, potrošnji bez presedana tijekom koronakrize. Dakle, program bi bio izrazito skup, a opet bi građani velik dio morali vratiti, primjerice, povećanim PDV-om kojim bi se taj program i financirao.
I ekonomist Vuk Vuković prošlog je travnja Večernjem listu rekao da tu ideju smatra preskupom. Izračunao je da bi uplata od 500 eura mjesečno, dakle nešto manja nego u Finskoj, svim građanima trošak postavila na 180 milijardi kuna, ili 50 milijardi više nego što je cijeli proračun uprihodio 2020. godine. Trošak spomenutog predloženog programa u Južnoj Koreji iznosio bi 16% BDP-a. Za usporedbu, tih 16% BDP-a u Hrvatskoj iznosi 62 milijarde kuna, što je već blizu polovice prošlogodišnjih proračunskih prihoda. I svejedno, svaki bi građanin dobio, za takav trošak ne baš vrtoglavih, 1300 kuna.
Ekonomisticu Krajnović pitali smo ne znači li ta skupoća jednostavno da one zemlje koje se ne ubrajaju u najbogatije, poput Hrvatske, neće moći uvesti sličan program još stotinu godina.
– Ne bih se složila s time. Istina jest da je financiranje UTD-a točka prijepora ovog koncepta. Postoji bojazan da bi njegova implementacija za sobom povukla i inflaciju i da bi se povećalo oporezivanje, međutim za to nema empirijskih dokaza. Jedna ideja financiranja UTD-a ide u smjeru smanjenje postojećih izdataka za socijalnu zaštitu. Drugo, u radu smo se osvrnuli na opciju financiranja UTD-a temeljem povećanja produktivnosti. Putem mreža i procesa učenja UTD povećava produktivnost te istovremeno utječe na rast ponude putem rasta razine potrošnje. Također, visina iznosa novčanog primitka također ostaje za dodatno razmatranje kao još jedna kritična točka ovog koncepta – odgovara ekonomistica.
Jedan od prijepora UTD-a jest i važno pitanje pokazuju li studije da “besplatan novac” demotivira ljude da nađu posao. Hoće li ljudi, dobiju li skroman iznos svakog mjeseca, sjediti na kauču ili će postati još produktivniji?
– Da će UTD destimulirati rad, najčešća je i potpuno promašena presumpcija ovog koncepta. UTD ima potencijal, kako za poticanje poduzetništva, tako i za poticanje samozapošljavanja ili primjerice dodatnog obrazovanja. Dodatno, UTD može pomoći pri boljim izborima posla. Konkretnije, umjesto da se prihvaća ponuđeno, ljudi bi imali više vremena za adekvatniji izbor posla, čime se dugoročno povećava učinkovitost tržišta rada. Stoga se argument da će ljudi manje raditi može dekonstruirati kao nekorektan. Dosadašnja istraživanja, odnosno pilot-programi UTD-a koje su neke zemlje provele nisu pokazali da on destimulira rad i potiče lijenost – govori nam Krajnović i nastavlja: – Moram napomenuti i da je pogrešno promatrati UTD samo u okvirima tržišta rada; njegovo je izvorno poslanje uklanjanje posljedica rastuće nejednakosti, jačanje društvene pravednosti i socijalne ravnoteže.
Ekonomistica nam kaže da se “svakako zalaže” za uvođenje te politike u Hrvatskoj jednog dana.
– UTD vidim kao mjeru rješenja za oporavak i očuvanje gospodarstva uslijed socijalnog i gospodarskog zamrzavanja. Naivno je očekivati kako će pandemija koronavirusa potpuno ujediniti zagovornike i protivnike UTD-a, ali može poslužiti kao platforma za privremene i hitne novčane isplate za suzbijanje i ublažavanje posljedica gospodarske krize. Dodatno, ako ga se promatra kao potencijalni makroekonomski stabilizator, a ne kao cepelin iz kojeg lete novčanice onima koji ih trebaju i onima koji ih ne trebaju, onda je UTD ekonomski i socijalno prilagođeniji nego što su postojeći sustavi socijalne zaštite koji su pretjerano birokratizirani i povlače za sobom “zamku siromaštva” – kaže nam.
– Kao prvi korak uvođenja UTD-a potrebna je radikalna promjena politike i pristupa u shvaćanju tog koncepta. U postojeće političke programe za oporavak treba uvrstiti novi element u obliku UTD-a uz jasnu stratešku opredijeljenost i financijsku održivost. Nužno je kreirati i dobar i jasan teoretski okvir koji je i praktično primjenjiv; to govorim zato što, iako provedeni pilot programi daju potencijalno ohrabrujuće rezultate i pružaju vrijedno znanje, treba biti oprezan jer oni još uvijek nisu dovoljni da bi se rezultati mogli poopćiti – zaključuje ekonomistica Ana Krajnović.
>> Pogledajte i ovaj video: Obnova nakon potresa - godinu dana poslije
