Sa svakom novom ekipom u Banskim dvorima priča se ponavlja. Tako se i novi premijer Andrej Plenković na samom početku prve sjednice nove Vlade osvrnuo na probleme u odnosima Hrvatske i MOL-a, mađarske naftne kompanije koja je „strateški partner“ u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini. Premijer je tada ponovio da je razgovarao telefonom s predsjednikom Inine uprave Zoltanom Aldottom te da su se dogovorili za sastanak „relevantnih ministara u Vladi s članovima uprave Ine na kojem će razmotriti trenutačnu situaciju“. No u kojem će svojstvu Vlada razgovarati s Aldottom? Ako će Vlada s Aldottom razgovarati kao Inin dioničar, onda je Inin predsjednik uprave promašena adresa. Pravi sugovornik bio bi Vladin partner po ugovoru MOL, odnosno njegov predsjednik uprave Zsolt Hernadi. Ali s njim Vlada ne može razgovarati jer je on bjegunac od hrvatskog pravosuđa. I neki drugi MOL-ovi direktori na meti su hrvatskih istražnih organa, pretpostavljamo, otkako je u svibnju 2011. hrvatska agencija Hanfa protiv njih podnijela kaznene prijave zbog osnovane sumnje u manipulaciju tržištem i prijevare u gospodarskom poslovanju. I za nedjela za koja se njih sumnjiči kao minimalna predviđena je kazna zatvora. Osim toga, uprava Ine hrvatskoj Vladi kao dioničaru ne smije priopćiti nijednu činjenicu o svojem poslovanju koju istovremeno ne bi priopćila svim dioničarima, pa i onome koji ima samo jednu jedinu dionicu. Tako da za razgovor o Ini u svojstvu dioničara Vlada treba zatražiti sazivanje Glavne skupštine Ine i na njoj o problemima u Ini razgovarati sa svim dioničarima, pa tako i s MOL-om. Sasvim je nešto drugo ako Vlada bude išla u Inu u svojstvu njezina regulatora. Ali tada Vlada ne može, kako je to najavio premijer Plenković, „inzistirati da Ina investira u istraživanje, proizvodnju i preradu te zadrži sve osobine moderne, vertikalno integrirane kompanije“. Naime, hoće li to Ina činiti ili neće, regulatora se u biti ne tiče, to je stvar trgovačkog društva Ina d.d. i njegovih poslovnih procjena u skladu s okolnostima na tržištu, a Vlada za Inu mora samo uspostaviti pravni i regulatorni okvir koji će jednako vrijediti za Inu kao i za sve druge srodne kompanije koje posluju na hrvatskom tlu. Inače bi se moglo zaključiti da se Vlada o Ini brine više nego o drugim naftnim poduzećima, a to bi bilo ekonomski i pravno neprihvatljivo.
Na sve ovo valja dodati da je Ina u središtu najmanje dvaju krupnih sporova, i to kao objekt, a ne subjekt tih sporova, koje Vlada vodi protiv drugog, i to „strateškog“ Inina dioničara MOL-a.
Ulje dodano na vatru
Prvi se odnosi na plinsko poslovanje, a drugi na sustav upravljanja Inom, pa dok su ti prijepori sub judice, elementarna politička korektnost nalaže da se o njima ne raspravlja. Što bi Zoltan Aldott mogao reći hrvatskim ministrima osim „strpimo se do presuda arbitražnih sudova“, a za to ministri doista ne moraju hodočastiti u Ininu „Karingtonku“ preko Save, to bi trebali znati unaprijed. Da krene u akciju, makar brzopletu, Plenkovića je navela nedavna pitijska poruka predsjednika MOL-ove uprave Zsolta Hernadija kako će MOL „slijediti svoj poslovni put i planove sa ili bez Ine“ i kako je Ina za MOL „više prošlost nego sadašnjost“. Hernadi je vodećem mađarskom web-portalu Origo.hu sredinom listopada rekao kako u hrvatskoj Vladi „nema kooperativnog partnera za Inu, da s njom ne može održavati smislene konzultacije o budućem razvoju te da ona ima mentalitet planske ekonomije“. Nekoliko dana kasnije ulje na vatru dolio je i saborski zastupnik Mosta i bivši ministar gospodarstva Tomislav Panenić riječima kako MOL i prije odluke Arbitražnog suda u sporu s Hrvatskom namjerava zatvoriti Ininu rafineriju u Sisku, a modernizaciju riječke rafinerije maksimalno odugovlačiti, što „predstavlja stvaranje pretpostavki da se zatvore obje“ pa Vlada „hitno mora zauzeti čvrst stav“ i „poduzeti aktivnosti“. „Prema informacijama koje imam“, rekao je Panenić, „time bi se kontinentalni dio Hrvatske opskrbljivao iz (MOL-ovih) moderniziranih rafinerija u Budimpešti i Bratislavi, dok bi se naš jadranski dio opskrbljivao putem terminala u lukama.“ I aktualni ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović najprije je rekao kako će se „u neko doba Rafinerija Sisak ipak morati zatvoriti“, da bi istoga dana poslijepodne na izvanrednoj konferenciji za novinare to porekao: „Rafinerija Sisak se ne gasi, to nije opcija.“ A što zaista stoji iza te „konfuzije u medijskom prostoru i lopte koju bi trebalo malo smiriti“, kako se u Saboru izrazio premijer Plenković? Ako se načas zanemare sukobi i sporovi dvaju najvećih dioničara, kakvo je to poduzeće Ina, kakvo je njegovo poslovanje, kolike su njegove naftne i plinske rezerve, proizvodnja, zarada? S kojim se izazovima i preprekama susreće u svakodnevnom poslovanju? Vrijedi li se uopće oko nje toliko sporiti? Srećom, proteklih smo dana dobili odgovore i na većinu tih pitanja jer je Ina prošloga tjedna objavila rezultate poslovanja za prvih devet mjeseci tekuće godine. Prvo što upada u oči velik je pad prihoda od čak 26 posto, s 14,94 na 11 milijardi kuna, dok je dobit prije plaćanja kamate, poreza i amortizacije (EBITDA) 40 posto niža i iznosi milijardu i 287 milijuna kuna.
Bušotine na čekanju
Dobiti bi valjalo pridodati isplatu 281 milijun kuna otpremnina i neizbježno knjigovodstveno umanjenje vrijednosti postrojenja od 133 milijuna kuna. No, kada se sagledava uspješnost ili neuspješnost Inina poslovanja, najprije valja imati na umu da su njoj zadane cijene i glavnog „ulaznog“ proizvoda, sirove nafte, i glavnih „izlaznih“ proizvoda, naftnih derivata. Vrijednost nafte koju Ina crpi u Hrvatskoj, Egiptu i Angoli knjiži se po cijeni europskog burzovnog standarda Brent, a ona je u prvih devet mjeseci ove godine bila prosječno 27 posto niža nego u istom razdoblju prethodne godine. Isto tako Ina ne može prodavati vlastite derivate, proizvode svojih rafinerija u Sisku i Rijeci ni skuplje ni jeftinije nego što oni stoje u susjednim zemljama jer bi ih inače svi išli kupovati preko granice. Tako da za postizavanje zarade Ini na raspolaganju stoji samo njezina unutarnja produktivnost, a nju određuju tehnologija, učinkovitost organizacije i državna regulativa. Inin sektor Istraživanja i proizvodnje, glavni generator Inina prihoda i zarade, postigao je dobit od 901 milijun kuna. To je 43 posto manje nego u prva tri kvartala 2015., no razlog tome je 366 milijuna kuna manji prihod zbog pada cijene nafte na svjetskom tržištu i 509 milijuna kuna manje zbog nižih realiziranih cijena plina (od čega 103 milijuna zbog smanjenja reguliranih cijena). Vrijedno je pritom istaknuti da je Ina nakon višegodišnjeg pada uspjela preokrenuti trend i povećati proizvodnju nafte za 11 posto, na prosječnih 15.239 barela (oko 2000 tona) nafte na dan. No vađenje prirodnog plina u velikom je padu od čak 12 posto, pri čemu iz podmorja čak 23 posto. To znači da će Ina i Hrvatska već u sljedeće tri-četiri godine posve iscrpiti plin iz sjevernog Jadrana, dok se proizvodnja na kopnu za sada dobro drži. U Ini očekuju da će još povećati proizvodnju kada počne vađenje nafte iz dviju bušotina na polju Selec i tri na polju Hrastilnica, za koje se čekaju uporabne dozvole. Raspiše li Hrvatska natječaj za prodaju koncesija za još neka kopnena istražna područja, Ina će se gotovo sigurno na njih javiti, doznajemo od dobro obaviještenog izvora. Javnosti nije poznato pošto Inin sektor Istraživanja i proizvodnja prodaje svoju naftu Ininim rafinerijama u Sisku i Rijeci jer transferne su cijene poslovna tajna, no možemo pretpostaviti da se to odvija uz stanoviti diskont budući da je tako u svim „vertikalno integriranim“ naftnim kompanijama. No i u takvim je okolnostima sektor Rafinerije i marketing, uključujući Trgovinu na malo u prva tri kvartala ove godine proizveo gubitak od 113 milijuna kuna, premda 85 posto manji nego u istom razdoblju 2015. Rafinerije su Inina najbolnija točka. One stvaraju gubitke usprkos relativno dobrim maržama u prethodnoj godini. Unatoč tome u Ini stalno ponavljaju kako „odluka o zatvaranju sisačke rafinerije nije donesena“. No „u slabom naftnom i plinskom okruženju sa skromnim rafinerijskim maržama oprezan pristup prema novim ulaganjima i operativnim troškovima ostaje imperativ“, komentirao je Zoltan Aldott, predsjednik Inine uprave, rezultate za prva tri kvartala. I dodao: „Ipak nastavljamo s pripremama i ulaganjima koja su nužna za postrojenje za obradu teških ostataka u Rafineriji nafte Rijeka.“ Ta investicija, „najveće pojedinačno domaće ulaganje Ine u povijesti, kao i jedno od najvećih dosad u Hrvatskoj“ od 400 milijuna dolara ili 2,7 milijardi kuna trebalo bi Ini omogućiti da i loživo ulje, koje joj sada ostaje u Rijeci, preradi u visokovrijedne derivate. Prostor za novo postrojenje u Rijeci već se oslobađa, njegov „bazni dizajn“ već je napravljen, a sljedećih dana trebalo bi biti odobreno i 200 milijuna kuna troška za izradu detaljnog inženjerskog projekta, nakon čega će biti donesena i finalna odluka o gradnji.
Ukinuta presuda Sanaderu
No, kako doznajemo iz dobro obaviještenog izvora, država je isplativost tog ulaganja dovela u pitanje naplatom Ini poreza na vlastitu rafinerijsku potrošnju. Država je već Ini naplatila 550 milijuna kuna poreza za 2011. i 2012., po metodologiji koju Ina osporava, ali uzaludno. Taj porez Inine bi rafinerije trebale nastaviti plaćati i sljedećih godina unatoč gubicima, a kako će Ina prvu zaradu od tog postrojenja također morati čekati više godina, za konačnu odluku o investiciji mogao bi biti ključan dogovor s Vladom o tom porezu. Uz slabe rafinerijske marže i nedovršenu modernizaciju, Inine je rafinerije najviše pogodio pad tržišta. U Hrvatskoj, Sloveniji i BiH tijekom zadnjih 6-7 godina potražnja za gorivom pala je za oko milijun i pol tona, što je 70 posto kapaciteta Rafinerije Sisak. Dobra je vijest da je Ina u prvih devet mjeseci ove godine povećala prodaju svojih rafinerijskih proizvoda u Sloveniji za 14 posto. Prodaja je konačno blago porasla i u Hrvatskoj (tri posto) i u BiH (dva posto), što budi optimizam.
Najveći prostor za rast Ina ima upravo u proizvodnji dizela, kojeg je u prvih devet mjeseci proizvela 870 tisuća tona, a prodala milijun i 122 tisuće tona. Prodaja dizela u Hrvatskoj inače je već u 2014. godini, prema podacima Ministarstva financija, sa 1,55 milijardi litara gotovo dostigla prodaju iz pretkrizne 2007. godine, dok je prodaja benzina još uvijek oko 24 posto manja. No Inina se tržišna pozicija danas ne može uspoređivati s onom nekadašnjom, kada je praktički imala monopol. Danas su rafinerije u Sisku i Rijeci dio globalnog tržišta naftnih derivata, i to najvećim dijelom onog mediteranskog, najkonkurentnijeg na svijetu. Slovenija više nema rafineriju i kupuje Inine derivate, ali radi sigurnosti diversificira svoju opskrbu. BiH štiti svoju jedinu rafineriju u Bosanskom Brodu regulativom koja ne dopušta da se gorivo na benzinskim postajama razlikuje po kvaliteti, a Srbija je za Inu još uvijek zatvoreno tržište. Pritom kao gljive na Jadranu niču spremnici za uvozne derivate koje saudijske i indijske rafinerije proizvode na desetke milijuna tona s nula posto crnoga ostatka i prodaju na Mediteranu… Sve to govori da je za malu naftnu kompaniju koja se na otvorenom tržištu bori s divovima golema šteta da se zaplela u nerazmrsive sukobe dvaju najkrupnijih dioničara. Naime, čak i ako ti sporovi brzo završe pravorijekom, nije realno očekivati da će oni izvesti Inu na čistac. Čak i ako neka od strana jasno i nedvosmisleno dobije arbitražu, još uvijek ima pregršt načina da onoj drugoj pokuša zagorčati život. Osobito se to odnosi na dioničara koji je ujedno i tužitelj i regulator – Republiku Hrvatsku. Premda o tome nema nikakvih službenih vijesti, u javnost je procurilo da bi prva, već na proljeće iduće godine, mogla biti riješena tužba koju je hrvatska Vlada 17. siječnja 2014. podnijela Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCCITRAL) u Ženevi i kojom je tražila da se proglase ništetnima izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju.
RH traži i naknadu štete koja je nastala kao posljedica tih ugovora. Hrvatska Vlada tvrdi da je Sanaderova Vlada dala MOL-u veća prava nego što mu pripadaju zato što je MOL podmitio bivšeg premijera Sanadera. No presuda Sanaderu za primanje mita u međuvremenu je ukinuta, a novo suđenje zbog bolesti nije ni počelo. Ovih dana navodno je i predsjednik Nadzornog odbora Ine dao „obvezujuću uputu“ Ininoj upravi da strukturu upravljačkih tijela uskladi s hrvatskim Zakonom o trgovačkim društvima. Od dobro obaviještenog izvora saznajemo da je dio te vijesti točan, a dio netočan, no o njoj se tvrtka ne želi očitovati dok je uprava ne razmotri i nešto ne odluči. Sam je taj postupak neobičan jer u hrvatskom korporativnom pravu nadzorni odbori nemaju neposrednu nadležnost nad upravama i ne mogu im davati nikakve naloge. A nije ni prvi put da se takvo „usklađivanje“ traži: svojedobno je i Hanfa najavila „podnošenje odgovarajućih prijava nadležnim pravosudnim tijelima“ zbog povreda Zakona o trgovačkim društvima, osobito u dijelu o utjecaju vladajućeg društva na ovisno društvo, „koje je uočila u provedenom upravnom postupku nadzora“.
Teška zadaća arbitrima
Nije nam poznato što je s tim bilo dalje, vjerojatno ništa. Ne znamo što je i moglo biti. Možda da Trgovački sud izbriše Inu d.d. iz sudskog registra? Tužba hrvatske Vlade bila je dobrim dijelom reakcija na arbitražu koju je MOL 26. studenoga 2013. pokrenuo pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. MOL se požalio da Hrvatska nije ispunila obvezu da će od Ine preuzeti skladištenje i prodaju plina i otkupljivati cjelokupnu Ininu domaću proizvodnju plina po tadašnjim cijenama u razdoblju od 15 godina. I MOL tvrdi da je zbog Vladina nepoštivanja tih obveza pretrpio štetu od najmanje dvije milijarde kuna. S obzirom na to da je na ispunjavanje uzajamnih ugovornih obveza i Ine i hrvatske Vlade bitno utjecala velika recesija koja je 2007./2008. izbila u svijetu i može se smatrati višom silom, nitko ne bi trebao poželjeti biti u koži arbitrima u Washingtonu i Ženevi. Najzanimljivije je da ni tržište kapitala ne strahuje previše od tih sporova: u samo tri-četiri mjeseca cijena Ininih dionica porasla je sa 2600 na 3200 kuna. Bez obzira na sve, netko ih kupuje.
>> MOL: Ne planiramo opskrbljivati Hrvatsku iz Mađarske i Slovačke
>> MOL-ov plan o biorafineriji u Sisku gubitak i za grad i za 500 radnika
