Političar, leksikograf i publicist Antun Vujić odlučio je upustiti se u beletrističku avanturu. Tako mu je MeandarMedia objavila zbirku priča, kozerija, humoreski, putopisa i autobiografskih zapisa “Dostava rasutog tereta” sa znakovitim podnaslovom deklasificirane priče. Tko god je odabrao naslov ove poduže knjige, dobro je izabrao.
Ove priče doista spadaju u deklasificirani materijal kao i uvijek kada neki političar ili javni djelatnik otvori dušu i one su doista rasuti teret, jedna prozna ispovijed koja obuhvaća više burnih desetljeća hrvatske politike i kulturnjaštva. Antun Vujić najčitaniji je zagrebački intelektualac, rođenjem Dubrovčanin, a školovanjem pomalo i Riječanin. I kao političar bio je netipičan, lako je upadao u polemike, lako je stjecao neprijatelje čak i među ideološkim prijateljima, ponekad i nije birao riječi jer je u osnovi ipak idealist, a ne tek pragmatični trgovac tuđim sudbinama.
Stoga su i njegove priče ponekad prikrivene britkom ironijom, ponekad zaogrnute čak i preiskarikiranom groteskom, a ponekad čak i nabildane osvetničkim silnicama, vrlo direktno Vujićevo iskazivanje stava o brojnim temama koje ga očito opsjedaju. Vujić je i kao političar i kao leksikograf pokušavao promijeniti svijet, ali to u Hrvatskoj koja je jednu vrstu totalitarizma (i ideologije) zamijenila drugom, vrlo sličnom, ide malo teže. Tako se proljećar Vujić, koji je u “Dostavi rasutog tereta” iznimno zanimljivo opisivao stanje među zagrebačkom studentarijom u osvit 1971. godine, ali i za vrijeme tzv. maspoka, nekako našao na meti istih ljudi koji su samo promijenili kapute i šešire i od velikih i uvjerenih komunističkih proletera postali nacionalni proroci. A Vujić sebe ipak vidi u nekakvoj ležernijoj havelovskoj poziciji intelektualca koji se ponekad voli i larpurlartistički zvuzlati u promišljanjima o smislu života i umjetnosti.
Naravno, u ovoj vrlo živoj i šarmantnoj knjizi koja bi mogla imati i pokoji kozerski polemički repić, Vujić nije govorio sve o svima s kojima se susretao. Tako je, primjerice, nekako po strani ostao njegov odnos s Ivicom Račanom, socijaldemokratskim prvakom koji je Vujića i uvrstio u svoj prelomnički kabinet i omogućio mu, doduše nedovršeno, reformiranje kulturnog sektora u Hrvatskoj koji još uvijek nekako živi na jaslama koje su formirane još u etatističkom socijalizmu.
Samo su sada samoupravne interesne zajednice zamijenjene lokalnim partijskim i stranačkim komitetima, jer se političke hrvatske vrhuške do pojave Zlatka Hasanbegovića nisu baš zamarale kulturnjačkim problemima i iskrenjima. Antun Vujić je u maniri Zvonimira Milčeca opisivao i vlastite, očito ne baš bezazlene poroke, progovorio je insajderski i o stanju u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, istina, puno nježnije nego što je to učinio Velimir Visković u svojem „Ratu za enciklopediju“. Vujić je očito jako uživao kada je portretirao neke svoje suvremenike s kojima se, pristojno rečeno, baš i ne slaže i ne trpi.
U tim krokijima, prigodno nazvanim Politički život, Vujić je prilično točno, u maniri karikaturista, analizirao neke stvarne ljude koji su postali simboli današnjeg hrvatskog pomalo čak i šizofrenog trenutka. Iako nema previše visoko mišljenje o memoarima, bivši ministar kulture i još uvijek glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda te ugledniji hrvatski ljevičar u “Dostavi rasutog tereta” zapravo se memoarski odrazio u hrvatske primijenjene literarne vode, ali sam siguran da sve svoje priče ipak nije deklasificirao, te da u njegovim arhivima, sjećanjima, a onda i u mašti postoji još vrućeg materijala koji bi mogao naći svoje mjesto u javnosti za koju je veliko pitanje koliko je znatiželjna u trenucima kada novi oblici komuniciranja istiskuju ove starinske, ukoričene i opredmećene.
Od Antuna Vujića sada očekujem pisanje političke drame s prepoznatljivim akterima, ali i s malo sofisticiranijim imenima od jezičnih složenaca kao što su to Jozef Zamp, Vrtni Patuljak, Penis Kužiš, Vicko Kesić, Svezna Kissic, Nino Tartufino i Nisam Hedervary. A možda Vujićev tekst pogledamo i na nekim satiričnim daskama? Dramaturzi, pokažite se.
Drug ljevator Vujić piše kistom . Džaba mu tabletice viagre u tinti, kist nije pero.