Ukupni troškovi strateških ulaganja na koridoru Jadran-Baltik – ili "uspravnici", kako je naziva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – iznosili bi vrtoglavih 50,5 milijardi eura, od čega bi sâm LNG terminal na otoku Krku koštao oko 440 milijuna eura, a dodatna infrastruktura u Hrvatskoj koja prati takav terminal još oko milijardu eura. To je izračun naveden u dokumentu pod nazivom "Upotpunjavanje Europe: od koridora sjever-jug do energetske, transportne i telekomunikacijske unije", objavljenom 2014. u suradnji uglednog američkog "think-tank" instituta Atlantsko vijeće i Srednjoeuropskih energetskih partnera (CEEP).
Dokument instituta iz Washingtona i udruge iz Bruxellesa bio je i do danas ostao najbolji pokušaj objašnjenja političkoj i široj javnosti što je to koridor Jadran-Baltik, zašto je strateški važan za Europu i SAD te koje konkretno korake treba poduzeti da bi se ideja ostvarila. U Hrvatskoj, koja ima ambiciju dokazati se kao važan dio tog koridora i dugoročno od njega profitirati, dokument koji nudi najdetaljniju razradu ideje prošao je u javnosti gotovo nezamijećeno i neraspravljeno iako se i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović referirala na njega.
Iznos od 50 milijardi eura je ogroman. Neki od naših sugovornika upućenih u energetske projekte u Hrvatskoj izrazili su sumnju čuvši tu brojku jer im se čini da bi infrastrukturna ulaganja na čitavom koridoru Baltik-Jadran bila manja. No dokument Atlantskog vijeća i CEEP-a jedini je koji ovu ideju gleda u čitavoj njezinoj širini, a opet uranja u svu njezinu dubinu, i to je okvirni izračun: 27 milijardi eura za energetske projekte, 20 milijardi eura za prometne projekte, 3,5 milijardi eura za telekomunikacijsko povezivanje – ukupno 50,5 milijardi eura.
"Europa je u prijelomnom trenutku svoje povijesti", bez puno okolišanja počinje uvodnik dokumenta. Otpornost Europske unije na vanjske izazove i šokove dovedena je u pitanje, nastavlja se u tekstu, a "ekonomski razvoj i energetska sigurnost kralježnica su te otpornosti, no oboje su slabe točke u oklopu Europe". Autori dokumenta, a najvažniji među njima je general James Jones, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Baracka Obame, tvrde da bi službeni Washington kroz podršku stvaranju ovog koridora "pomogao jačanju otpornosti srednje Europe prema ruskom zastrašivanju i agresiji". Vizija Europe koja je "cijela, slobodna i sigurna" ne može biti ostvarena bez infrastrukturnog povezivanja zemalja srednje Europe i zbog toga "koridor sjever-jug mora postati najviši prioritet za EU i njezine zemlje članice, kao i za transatlantsku zajednicu".
Dokument podsjeća da je Europska komisija 2011. godine prepoznala stvaranje energetskog koridora sjever-jug kao prioritet u svojim pokušajima izgradnje jedinstvenog energetskog tržišta u EU. No dokument također tvrdi da "EU više ne pridaje tom koridoru politički prioritet kakav je pridavala". Cilj ovog dokumenta Atlantskog vijeća i CEEP-a bio je "pružiti koncepcijski okvir koji će omogućiti političkim liderima s obje strane Atlantika da stvore politički i financijski kapital nužan za oživljavanje i dovršetak ovog strateškog projekta".
To je upravo ono što i, među ostalim, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović radi. U bliskom je kontaktu s vodstvom instituta Atlantsko vijeće, susretala se s njima u New Yorku i u Istanbulu, a na proljeće planira u Zagrebu organizirati sastanak inicijative koridora Jadran-Baltik-Crno more.
U nizu strateških projekata ukupno vrijednih 50 milijardi eura dokument Atlantskog vijeća i CEEP-a detektira jedan koji plinovod koji naziva kralježnicom ili glavnom osi sjever-jug. To je 1340 kilometara dugačak plinovod od Lwoweka u Poljskoj do Siska u Hrvatskoj, koji bi bio dvosmjeran i u početku bi imao kapacitet od 7, ali s vremenom bi došao na 15 milijardi prostornih metara plina godišnje. Koštao bi oko 3-3,5 milijarde eura. I Sisak i Lwowek bili bi spojeni na LNG terminale u Omišlju na Krku i u mjestu Świnoujście na sjeverozapadu Poljske plinovodima kapaciteta oko 6 milijardi prostornih metara godišnje, predviđaju stručnjaci koji su radili ovu koncepcijsku studiju.
"Kako bi osigurale financiranje, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Hrvatska trebale bi, uz izravnu potporu Austrije, predati zajedničku prijavu za gradnju plinovoda od Lwoweka do Siska. Europska komisija trebala bi tretirati to kao najvažniji prioritetni projekt za dovršenje europskog plinskog tržišta", preporučuje dokument.
I zaista, u srpnju ove godine dogodio se korak u smjeru te preporuke: 15 srednjoeuropskih i država jugoistočne Europe dogovorilo se u Dubrovniku, u nazočnosti dvojice visokih dužnosnika Komisije, da će surađivati na ubrzanju izgradnje infrastrukture. Petnaest država – od Austrije i Italije preko Slovačke i Hrvatske do Grčke i Moldavije – potpisalo je memorandum u sklopu kojega je i akcijski plan koji uključuje i gradnju Transjadranskog plinovoda i LNG terminala na Krku, dvaju ključnih projekata za Hrvatsku.
Tim projektima iz akcijskog plana omogućit će se da u konačnici svaka od 15 država ima pristup najmanje trima različitim izvorima plina, kažu u Europskoj komisiji. Cilj je diverzifikacija, umjesto ovisnosti o samo jednom izvoru plina, ruskom.
No svima iole upućenima u energetske projekte u Europi, pa onda i autorima dokumenta Atlantskog vijeća i CEEP-a, jasno je da projekt gradnje LNG terminala na Krku bolje zvuči na papiru nego što u stvarnosti izgleda.
"Nažalost", piše u tom dokumentu, "projekt se stalno odgađa od 2007. i nije donesena konačna odluka o ulaganju". Na drugom kraju koridora sjever-jug, u poljskom Świnoujściu, LNG terminal o kojem se počelo razgovarati 2006. počeo se graditi 2011., a službeno je otvoren 12. listopada ove godine. Koštao je 950 milijuna eura, a prvi brod s ukapljenim plinom iz Katara pristao je u Świnoujście 11. prosinca.
Europska komisija uvrstila je LNG terminal na Krku među projekte koje smatra važnima za energetsku sigurnost Europe i u listopadu 2014. odlučila s 4,9 milijuna eura financirati izradu studije izvedivosti. No još nije sigurno tko bi financirao samu izgradnju LNG terminala u Omišlju.
– U ovom trenu nemamo ni tarifu za LNG – kaže Darko Horvat, nekadašnji predsjednik Nadzornog odbora tvrtke Plinacro, sada član Predsjedništva HDZ-a i predsjednik stranačkog odbora za energetiku. – Vlada koja će ozbiljno pripremati LNG terminal morat će poraditi i na zakonodavnom okviru, osmisliti jednu formulu koja će omogućiti da taj LNG u trenu kad ga dovodite do potrošača u gospodarstvu bude konkurentan. Za takav proizvod treba donijeti posebnu tarifu, koja mora biti ista ili za nijansu jeftinija od prirodnog plina – objašnjava Horvat. Nije lako smisliti takvu formulu jer LNG je skuplji od prirodnog plina: u cijeni je i brod koji dovozi LNG i rasplinjavanje smrznutog tekućeg plina i štošta drugo.
– LNG terminal Livorno u Italiji trenutačno radi na 23 posto kapaciteta – kaže Darko Horvat i dodaje da je to zbog toga što imaju tarifu koja njihov plin čini skupljim i tržište ga ne konzumira u dovoljnim količinama.
No, bez obzira na kompleksnost priče o LNG terminalu na Krku, HDZ-ov stručnjak za energetiku uvjeren je da se "ta priča bez problema može napraviti i dovršiti u šest godina". Toliki je, po njemu, najkraći rok za dovršetak svih priprema, same gradnje terminala, stvaranja regulatornog okvira, ali i za sve interkonektore koji bi omogućili dvosmjeran protok plinovodima. Interkonektori su često spominjana riječ i u uredima Europske komisije u kojima se brusi europska energetska politika, a i u dokumentu Atlantskog vijeća koji daje koncepcijski okvir koridora sjever-jug. U teoriji, riječ interkonektor označava bilo kakav plinovod koji spaja dvije zemlje. U ovom kontekstu, interkonektor je plinovod koji spaja dvije zemlje, ali koji je dvosmjeran. Trenutačno plin je u Hrvatskoj samo uvozna roba. Ne možemo ga izvoziti bez dvosmjernih interkonektora, odnosno bez kompresora koji pumpaju plin u suprotnom smjeru. Izvori iz Ministarstva gospodarstva kažu da Plinacro trenutno ishodi građevinsku dozvolu za jednu kompresorsku stanicu i izrađuje dokumentaciju za drugu.
– Moramo napraviti plinsku infrastrukturu da bismo plin koji dođe na Krk mogli isporučiti u srednju Europu – kaže taj izvor koji je govorio pod uvjetom anonimnosti.
No hrvatska Vlada protekle četiri godine nevoljko je provodila obvezu omogućavanja dvosmjernog protoka plina interkonektorom između Hrvatske i Mađarske. Europska komisija izrijekom je u listopadu 2014. preporučila Hrvatskoj da omogući protok prema Mađarskoj, Mađari su se žalili u Bruxellesu da Hrvatska to ne čini, a u Hrvatskoj se i tada i danas čuju objašnjenja da gradnja kompresora na toj interkonekciji nije potrebna dok se ne sagradi LNG terminal na Krku, odnosno dok se ne bude imalo što "gurati" prema Mađarskoj.*
