Naslovnica Premium Kolumne

Postoji bošnjački i srpski entitet, Hrvati su svima smetnja

Ne začuđuje da ni bošnjačkoj ni srpskoj politici nije u interesu nikakva inicijativa koja bi poremetila takav status quo, pa makar i s perspektivom “europskog puta”. Tu valja tražiti razlog zašto je tako brzo nakon miroljubivog Plenkovićeva posjeta uslijedila ovako ratoborna “čestitka”.
04. studenoga 2016. u 07:21 3 komentara 5684 prikaza
SIPA
Foto: Zoran Grizelj/Pixsell

Uhićenje deset pripadnika HVO-a u Orašju, među kojima je i zapovjednik obrane tog područja, na zahtjev Tužiteljstva BiH u Sarajevu, s pravom je izazvalo buru u hrvatskoj javnosti koja se, da je bilo informiranosti i volje, trebala dogoditi već puno ranije.

Radi se kapi koja je prelila čašu i nakon koje više ne prolaze uobičajene, politički korektne izjave naših čelnika. Nakon ovoga neprihvatljivo je da i dalje govore kako su “neugodno iznenađeni” jer ovo nije ni prvi, a sigurno ni zadnji ovakav slučaj. To da “izražavaju zabrinutost” nikoga više ne zanima niti ikome pomaže, kao ni uvjeravanje da će razgovarati s našim “partnerima u EU i NATO-u” jer su upravo ti “partneri” i stvorili kontekst u kojem su ovakva uhićenja moguća.

Nitko ozbiljan i dobronamjeran nema dvojbi oko toga da svi ratni zločini trebaju biti istraženi i kažnjeni te da svi koji su ih počinili moraju doći pred sud bez obzira na kojoj strani i kojeg ranga. Ali više je nego upitno je li Tužiteljstvo BiH, točnije njegov posebni odjel za ratne zločine (od milja nazvan “Mini Haag”) instancija koja to može i želi činiti. Tužiteljstvo BiH funkcionira poput većine institucija u toj zemlji, dakle, loše, politizirano, selektivno i netransparentno. U njemu se vodi neprestana borba za utjecaj između bošnjačkog i srpskog faktora, tužitelji se svako malo smjenjuju i predmet su neprestanog političkog, medijskog i obavještajnog natezanja. Analizirajući način na koji se uhićuje osumnjičene za ratne zločine i kako i s kojim kvalifikacijama se podižu optužnice, nije teško zaključiti da se to tužiteljstvo instrumentalizira za modeliranje političkih odnosa u BiH, a umnogome i za potporu političkom ostvarivanju ratnih ciljeva. Uhićuje se i optužuje selektivno i manipulativno.

U slučaju Hrvata zamjećuju se tri fenomena. Prvi je da optužnice “ciljaju” maksimalno visoko u zapovjednom nizu, pa i do granice apsurda u odnosu na inkriminirana zlodjela i izravne počinitelje. Drugi je da se spektakularna uhićenja obavljaju – tj. stvar izvlači iz ladice – uvijek kada se događa neka politička inicijativa koja može poremetiti status quo u BiH, treći, pomalo ironičan da te “čestitke” dolaze za vjerske blagdane. Ovo zadnje kruži napola u šali, ali iskustvo nas, još od Nadrealista uči, da u BiH šale treba uzimati zaozbiljno.

Ova “čestitka” Hrvatima iz Orašja stigla je za blagdan Svih svetih. Prije dvije godine pak na Uskrs su uhićena četiri pripadnika HVO-a iz susjednog Odžaka, među njima i pukovnik Martin Barukčić, koji je nakon dvije godine kućnog pritvora oslobođen. Na to mrcvarenje se nitko u našim medijima nije ni osvrnuo. Na Badnjak prošle godine “čestitku” nisu uspjeli uručiti generalu Zlatanu Miji Jeliću, ratnom zapovjedniku obrane Mostara, koji je na vrijeme prešao granicu i čeka rasplet u Hrvatskoj. Bizarno je da optužnica protiv Jelića ima 6726 stranica, a da ju je sud potvrdio nakon 7 radnih dana. E sad, kakav je to sudac koji u sedam dana može iščitati i proučiti 6726 stranica? Izgleda onaj iz izreke “kadija te tuži, kadija te sudi”, imajući na umu da je u tom procesu tužitelj Bošnjak, sudac Bošnjak i vještak Bošnjak. O nepristranosti tog suda svjedoči i to da je navedeni vještak, Zemir Sinanović, bio “šef bezbjednosti” 7. muslimanske brigade, koja je jedno vrijeme bila u sastavu 3. korpusa Armije BiH, unutar kojeg je pak djelovao zloglasni islamistički odred El Mujahid, poznat po brojnim zločinima nad Hrvatima Srednje Bosne, uključujući i ritualna odsijecanja glava, dva desetljeće prije nego što ih je Islamska država globalno proslavila.

Vađenje iz sarajevske ladice, u Banjoj Luci ranije skuhane, optužnice za Posavljake uslijedilo je odmah nakon posjeta premijera Plenkovića BiH i najave konkretnije političke pomoći Hrvatima u BiH. Optužnica protiv Jelića koincidirala je s presudom Ustavnog suda kojom se ukida za Hrvate diskriminirajući dio Statuta grada Mostara, na što su se bošnjačke stranke oglušile pa u Mostaru već drugi ciklus zaredom nisu ni održani lokalni izbori. Posebno poglavlje zaslužile bi političke kvalifikacije u tim optužnicama, iz kojih je razvidno da je otkrivanje i kažnjavanje konkretnih zločinaca u drugom planu, dok je fokus na političkom preispisivanju ratnih događanja 1991. – 1995.

U vrlo kratko vrijeme dogodila su se tri udara na Hrvate u tri različita dijela BiH u kojima još žive. Istovremeno s uhićenjima u Orašju, dogodilo se zastrašivanje preostalih katoličkih vjernika u Kraljevoj Sutjesci. Pripadnici tzv. Antidayton grupe nakon mise dočekali su ih s razvijenim ratnim zastavama Armije BiH, iste one koja pod kojom su na tom području počinjeni brojni zločini za koje nitko nije odgovarao, a ukupno je iz Srednje Bosne protjerano više od sto tisuća Hrvata. Malo prije dogodila se agresija na Stolac, gdje je Salmir Kaplan, istanbulski đak i zajednički bošnjačko/građanski kandidat za načelnika općine, pretukao dva člana izbornog povjerenstva i prekinuo izborni proces. I eno ga još uvijek na slobodi. Budući da je Stolac, kao strateški ključna točka prema moru u fokusu bošnjačke političke vrhuške, koja dobrim dijelom upravlja tužiteljstvom, ne bi začudilo da se uskoro scenarij iz Orašja ne ponovi upravo u Stocu.

Što Hrvatska čini u toj situaciji u kojoj SIPA, temeljem nebuloznih optužnica, sutra može uhititi Antu Gotovinu ako krene u Dubrovnik preko Neuma ili ministra Krstičevića ako dođe na sastanak u Sarajevo? Za sada se pomoć Hrvatima za ostvarenje jednakopravnosti umata u “europski put BiH”, koji će tobože riješiti sve, pa i te probleme. No mogu li se bošnjački i srpski politički vrh u BiH uopće ucijeniti ulaskom u EU, kao svojedobno Hrvatska?

Čini se da ni jedne ni druge za europski put nije previše briga. Republika Srpska će gledati kamo će dugoročno Srbija, a ovotjedna Dačićeva izjava kako će, ako budu morali birati EU ili Rusija, izabrati Rusiju govori sasvim dovoljno, kao i zajedničke srpsko-ruske vojne vježbe u okolici Beograda. Bakir Izetbegović i SDA geostrateški djeluju kao produžena ruka Erdoganove Turske pa na koncu ispada da su jedino najmalobrojniji Hrvati u BiH bezrezervno okrenuti euroatlantskom putu. Paradoksalno, taj jedini čvrsti zapadni element u BiH bio je najveća žrtva američke politike, koju je donedavno poslušno slijedio i EU, a kojom se pod krinkom “građanske” opcije protežirao bošnjački unitarizam, što je u konačnici dovelo do današnjeg stanja u kojem je BiH podijeljena na dva entiteta, srpski i bošnjački. Stoga ne čudi da ni bošnjačkoj ni srpskoj politici nije u interesu nikakva inicijativa koja bi poremetila takav status quo, pa makar i s perspektivom “europskog puta”. Tu valja tražiti razlog zašto je tako brzo nakon miroljubivog Plenkovićeva posjeta uslijedila ovako ratoborna “čestitka”.     

>> Državno odvjetništvo BiH opovrgava: U slučaju Orašja nije riječ o zajedničkom zločinačkom pothvatu

>> Večernji doznaje: Od 640 optuženih, hrvatske službe dio ljudi već su prebacile na sigurno, u Hrvatsku. Progon prijeti Kotromanoviću, Gotovini, Krstičeviću...

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas