Ovaj brijeg ne možemo prijeći. Vas dvojica morate van, a ja ću uzet’ zalet... – rekao je vozač. Bilo je to 36. put da smo na afričkom dijelu relija Budimpešta – Bamako 2020 izlazili iz auta kako bi imao nešto veće izglede uspeti se uz strmi kameniti put...
Priča prva. Nakon dva sata vožnje izbrazdanim i prašnjavim senegalskim putom uz otvorene prozore, jer klime u autu, naravno, nema, stigli smo do nečega što se može nazvati cesta. Uzeli smo time-out da protegnemo noge. – Je li ono škola? – pokazao je Mirko prema dvjema potleušicama stotinjak metara dalje. Neka djeca bila su vani. S njima je bio i jedan odrastao muškarac. Prošetao sam se do njih da vidim je li nam se sreća nasmiješila... Dan prije pokušali smo posjetiti jednu veću školu, ali su djeca okružila auto i kroz otvorene prozore pokušavala zgrabiti bilo što. Jedan mali “drmnuo” je paket dioptrijskih leća. Za lijevo oko.
– Dobar dan, ja sam Marin i dolazim ih Hrvatske. Govorite li možda engleski? – pitao sam na svom lošem francuskom muškarca.
– Govorim, ali ne tako dobro. Možda bolje da se vratimo na francuski – odgovorio je, ali to više nije bila opcija...
– Ovo je škola, je li tako? Vi ste učitelj? – uspijevamo se sporazumjeti.
– Da, ja i kolega vodimo brigu o 40 i nešto učenika od 1. do 4. razreda. Svi su zajedno, imamo dvije učionice – pokazuje na one dvije potleušice.
Muke s ventilatorom
– O.K. Mi nosimo školski pribor, bilježnice, kemijske, olovke, šiljila, bojice i ostali pribor za nastavu što su učenici drugog razreda iz Zagreba (2.b Osnovne škole Tituš Brezovački) pripremili za svoje vršnjake ovdje u Senegalu. Htjeli bismo vam to darovati. Shvatite nas kao poštare – rekao sam učitelju. Ušli smo u razred. Klinci su u čudu gledali bijelog stranca koji govori na jeziku koji oni ne razumiju. Učionica je imala zemljani pod. Matematički zadaci bili su ispisani na ploči. Dječica pišu na starinske pločice kredom. Nijedan stol u učionici nije isti. Kada smo mu objasnili zašto prekidamo nastavu i što želimo, drugi učitelj gotovo se rasplakao od sreće. Iz prašnjava prtljažnika izvukli smo dvije košare materijala i unijeli ih u razred. Nitko od djece nije posegnuo za darovima. Strpljivo su čekali da učitelji izvade i podijele školski pribor u kojem su bila i pisma učenika 2b razreda njihovim vršnjacima u Africi. Emocije su preplavile učionicu, djeca su se smiješila od uha do uha, u rukama su vrtjeli pakete bojica i flomastera, a učitelji su bili negdje između oduševljena smijeha i suza radosnica. Iskoristili smo priliku za fotografiranje, pozdravili se s ekipom iz sela pokraj gradića Kédougou na jugu Senegala, sjeli u auto i nastavili put.
Priča druga. Nakon prelaska nekog malo većeg potoka auto je krepao. Smočili smo i sve ispod poklopca motora. Organizator relija, Mađar Andrew Szabo, sa strane je sve gledao i lagano se smješkao dok je snimao naš pothvat. I njegov je auto malo zagrebao kad je prelazio potok... Nakon malo sušenja i molitvi auto je krenuo dalje. Ušli smo u područje šuma, džungle. Srećom, krošnje su skrivale jako gvinejsko sunce i tako malo olakšale put...
Ubrzo nailazimo na parkirane aute. Svi su izašli i gledali na brdo ispred nas. Nagib je teško procijeniti, ali i terenci s pogonom 4x4 imali su tu problema. Slovenci u starom Citroënu prvi su se zaletjeli. Uspješno su zaobišli karambolirani kamion koji je netko ostavio na pola brda prije više od deset godina, ali su ubrzo zapeli. Na poguranac više od deset ljudi uspjeli su se izvući. Upravo kada smo ugledali sporedni put koji se činio boljim, čuli smo Golfa, također Slovenaca, kako glasno bruji uzbrdicom.
– Svaka mu čast, gle manijaka, uspio je! – oduševljeno su svi vikali. Naime, grupica nas koja je zapela bila je iz Hrvatske, nešto Slovenaca i Česi. Idući smo bili mi. Naš Kadett. Zaleta je uzeo koliko je mogao i pojurio uz brijeg. Navija se pokraj ceste, kune i zaziva bogove za pomoć... Kadett je zapeo dva metra prije vrha na kamenitom tlu. Uz još jedan poguranac bio je oslobođen i spreman za nastavak. Pakao je počeo, a da to nismo ni znali.
Priča treća. Vozimo duboko u šumi. Put je uzak koliko i auto. Satima nismo vidjeli čovjeka. Samo da tu ne zapnemo, prolazi svima kroz glavu. Put je zahtjevan, rupa na rupi... I auto je baš tada zakuhao.
– Koliko imamo vode? – pita netko. Nakon kratkog prebrojavanja zaliha, stvari izgledaju malo bolje.
– Imamo više od 12 boca.
O autu nema dobrih vijesti. Ventilator za hlađenje motora otkazao je poslušnost. Prtljamo oko njega.
Dolaze neki Mađari nervozni što smo blokirali uski put. Prolaze dalje. Nisu ni pitali treba li nam nešto. Stiže još jedan auto. Poljaci. Staju.
– Zakuhali smo, stari. Možeš nam pomoći samo ako imaš rezervni ventilator.
– Hmmm, nemamo ventilator, ali imamo njega – pokazuje na krupnijeg čovjeka koji upravo izlazi iz auta... Jackpot! On je mehaničar. Možda će nas spasiti. Prvi Poljak prevodi riječi mehaničara koji je zabio glavu pod poklopac našeg auta.
– Loše. Toliko se pregrijao da vam je rastalio ventilator, a izgleda da je i elektromotor koji ga okreće isto dao svoje... – prenosi Poljak, a nama glave sve dublje padaju u dlanove. Poljaci su se tada malo uzvrpoljili. Ovaj mehaničar poslao je dvojicu nazad do auta s nekakvim uputama. Vratili su se s limenkom pive, praznom nažalost, i ljepilom. Mehaničar je odrezao komad lima i napravio tuljac te ga zalijepio na ventilator. Dio problema sada je valjda riješen.
– Daj kontakt! – naredio je. I ništa. Ventilator ne radi. Uzeo je ključ, 12-icu, i počeo lupkati po elektromotoru koji ga okreće. Malo s ove strane, malo s one... I nakon nekoliko trenutaka ventilator je proradio!!! Na opće oduševljenje okupljenih, posebno nas trojice.
– Pa ti si genij! Legendo! Mađioničar! – počeli smo Poljaka obasipati komplimentima...
Spas u obliku dvojice Rusa
– Ne, ne, momci, polako. Ovo može držati dva dana, dva sata, a možda samo dvije minute – objašnjava Poljak. Ma nema veze, glavno da sada radi. Sjeli su oni u svoj auto, mi u svoj i nastavili put.
Priča četvrta. Opet je auto zakuhao. Ovaj put najozbiljnije do sada. Skidamo poklopac motora da se više hladi. Ili se barem tome nadamo. Slovenci uzimaju novi ekstra dio našeg auta na svoj kombi i nastavljaju dalje. Mi se još malo hladimo i ćaskamo s lokalnom djecom i starješinama. Prilazi nam jedna žena. Drži dijete i želi ga svim silama ugurati u auto. Pruža djetetovu ručicu prema nama i govori: “Uzmite ga, uzmite i vodite sa sobom...” Mučna scena, ali ne možemo joj nikako pomoći. S grčem u želucu ih napuštamo.
Samo koji kilometar dalje opet pregrijavanje. Srećom, upravo smo izašli iz šume i ispred nas se pojavilo malo selo. Svega nekoliko kuća i vojni “check-point”. Taman smo do njih došli i parkirali u hlad. Vojnici vide da nešto ne valja s autom, ali poluzainteresirano gledaju u Opel.
– U čemu je problem? I gdje vam je hauba? – pita jedan dok jede naranču. Poslije će se ispostaviti da je on časnik za komunikaciju i da jedini od njih zna engleski.
– Pregrijavamo se. Opasno. Haubu smo skinuli i dali je onom kombiju koji je prije koju minutu prošao ovuda... U svakom slučaju, nama je otkazalo hlađenje na autu – objašnjavamo pokazujući na ventilator...
Sada već četiri vojnika gledaju prema uzroku problema. Počeli su nešto razgovarati među sobom, a jedan od njih sjeo je na motor i odjurio niz cestu.
– Sad će vam on to popraviti. On je naš mehaničar. Vratit će se za nekoliko minuta i bit ćete kao novi – govori onaj časnik zadužen na komunikacije dok nas nudi narančama. Nismo ih odbili. I doista, za nekoliko minuta vratio se vojnik na motoru. Izvadio je paket epoksi smole i bacio se na posao. Zalijepio je ventilator na nekoliko mjesta, sve provjerio i dao palčeve gore za nastavak puta. Zahvaljivali smo im deset minuta, poklonili hrvatski dres, džepne baterije, a mehaničaru uvalili i nešto eura. Barem da pokrijemo trošak epoksi smole...
Priča peta. Ovaj put auto je stvarno otkazao poslušnost. Stojimo na putu, bespomoćni. Rupe na “cesti” velike su poput automobila. Doslovno. Kadett upadne u rupu i vidi mu se samo vrh krova. I takvih milijun rupa, i milijardu nešto manjih. Već smišljamo neki plan B... Ali tada nam se ukazao spas. U obliku Rusa, Jevgenija Raskazova i Jevgenija Štemanetjana.
– Možemo vas mi odšlepati do grada... – rekao je jedan od Jevgenija. I stvarno, Rusi su nas šlepali 70 kilometara po toj užasnoj cesti. Prašina i sunce dodatno su pogoršavali situaciju. Rekli smo im da nas mogu ostaviti kada smo došli do prvog mjesta gdje smo sređivali vize za Gvineju.
– A ima li ovdje mehaničar?
– Nema, ali netko će nas već odvući do grada.
– Ma zaboravite, mi vas šlepamo do mehaničara. Ne ostavljamo vas na cesti – zaključili su Rusi i uljepšali nam dan. Odšlepali su nas do najbližeg grada s mehaničarom. U grad smo ušli iza 22 sata navečer. Svaka im čast.
