Subota 20. lipnja - Bi li Škoro prihvatio i plod agresije
Srednji prst je slika muškog spolovila, pa je to i srednjak bivše predsjednice Kolinde. Što je, dakle, njime htjela pokazati Škori? Prvo, i ja mogu biti muškarac, drugo, “prošlo je vrijeme kad je žena sjedila u ćošku i čekala što će baja reći”, i treće, j..i se ti sa svojim nijekanjem ženskog dostojanstva. Taj “muški” odgovor na Škorino mišljenje da bi se žene koje su zatrudnjele silovanjem o sudbini djeteta trebale posavjetovati s obitelji bio je prosvjed protiv nijekanja prava žene da sama odlučuje i protiv silovanja kao načina opstanka ljudske vrste. “Budući premijer” htio se dodvoriti desnici. A možda se i iskupiti za svoj odnos prema domovini kad ju je, silovanoj u agresiji, napustio i otišao u Ameriku. Znači li taj odlazak da bi priznao i plod tog silovanja – da se iz agresije i rata rodila srpska krajina? Cijelo vrijeme Škoro liječi rane od tog “ratništva” u Americi, od svog omladinskog aktivizma u komunističkoj Jugoslaviji, od činjenice da nije ono što bi sada htio biti – izvorni desničar i patriot – nego sračunati karijerist koji je desnicu i domoljublje “posudio” od određenog broja Hrvata nezadovoljnih Plenkovićevim ljevičarenjem da bi ih onda zavodio njihovim osjećajima.
Nedjelja 21. lipnja - Pjevač bi funkcionirao kao totalitarist
Komentirajući negativne stavove svojih protivnika i protivnica o svojim “historijskim” izjavama Miroslav Škoro reče kako oni “mogu mahati kojim god hoće prstima”, ali “kada mi dođemo na vlast, dobit će po tim prstima”. Bi li ih, na što nedvojbeno upućuje metafora, progonio, uhićivao, sudio i zatvarao? Nepojmljivo je da se taj tihi pjevač u čijim su pjesmama samo miroljubive i čovjekoljubive poruke pretvorio u okrutnog političara zbog kakvih i postoje vojska, policija, suđenja, zatvori... da bi zaštitili njihovu samovolju i nasilnost. Da je prije godinu dana organiziran izbor najtoplijeg, najnježnijeg pjevača u Hrvatskoj, Škoro bi bio visoko na ljestvici, a možda i pobjednik. No sadašnjim ponašanjem pokazao je svoju osvetničku narav i sklonost kažnjavanju, što je resilo dužnosnike u totalitarnim režimima. No nije u tome iznimka, teško ćete u Hrvatskoj naći političara koji nije totalitarist, koji ne misli da bi upravo njemu trebalo dati svu vlast i izuzeti ga od javnog nadzora nad njegovim postupcima. U jednostranačju nema demokracije, ali i u demokraciji sve stranke teže jednostranačju, samo što jedna drugu kontrolira i nastoji istisnuti. U takvu demokraciju Škoro se savršeno uklopio.
Ponedjeljak 22. lipnja - Veličinama korona poslužila kao loptica
Kad se ljudi igraju bogova, Bog im se osveti. Zbog toga što je otkriveno da je bugarski tenisač Grigor Dimitrov zaražen koronavirusom, otkazan je finale teniskog Adria Toura u Zadru. Novak Đoković je sa skupinom elitnih svjetskih tenisača organizirao Adria Tour ne bi li pokazao da je svjetski tenis jači od korone. Premda je riječ o ljudskim i sportskim motivima, ipak je u tome bilo težnje svjetskih teniskih veličina s najjačim na čelu da pokažu kako su oni i moćna svjetska božanstva. Ta umišljenost mogla bi biti i razlog što prije turnira nije provjereno jesu li svi tenisači bez korone. Đoković je u posljednje vrijeme isticao da će turnir učiniti Zadar sportskim centrom svijeta, no umjesto toga postao je razlog svjetske radoznalosti za koronavirus. I ne samo to, Grigor Dimitrov i drugi sudionici turnira u Zadru su igrali košarku, družili se s djecom i drugim građanima. Očito su samoljublje i osjećaj veličine smanjili oprez. Možda je najveći krivac hiperaktivni Đoković kojemu nije dovoljno što je najbolji na svijetu u tenisu nego je htio biti najbolji i u samoisticanju. Šteta je što je veliki spektakl stradao od malog virusa, ali to se moglo spriječiti. Da se ljudi nisu igrali bogova.
Utorak 23. lipnja - Neka i pet posto ima zanimaciju
Jednom je šefa FBI-a Edgara Hoovera netko upitao zašto se nikad nije obračunao s mafijom, a Hoover mu je odgovorio – prvo, mafija se između sebe trijebi, pa što bih se ja upletao, i drugo, mi anglosaksonci držimo manje-više sve u Americi, pa i manjinskim Talijanima, Ircima... treba dati neku zanimaciju. Opasnijima je smatrao komuniste. No baš na komuniste u Hrvatskoj mogla bi se primijeniti Hooverova “teorija” zanimacije, Tuđman im je, oduzevši vlast, ipak ostavio 22. lipnja kao Dan antifašističke bobe, da imaju neko veselje. I oko tog veselja posvadiše se na televiziji Zlatko Hasanbegović i Rada Borić. Borićka reče da se taj dan ne “obilježava primjereno” i da se “ne percipira kao ostali državni praznici”, dok je za Hasanbegovića riječ o “reliktu jugoslavenskog komunizma, izmišljenom nadnevku”, te da je do raskida savezništva Hitlera i Staljina Partija imala stav suprotan onome koji će zauzeti poslije. Ali koga zanima što je taj datum, je li bilo osnutka partizanskog odreda, što govore antifašisti, a što njihovi protivnici!? Manje-više nikoga. I kad se kaže da se stalno bavimo partizanima i ustašama, to nije istina, 95 posto naroda to više ne zanima, a ostali, neka imaju zanimaciju.
Srijeda 24. lipnja - Ivan Vrdoljak – brana mračnoj desnici
Čitam naslov – “Donedavni šef HNS-a Vrdoljak o izborima: ‘Žalosno je da danas Hrvatsku moramo braniti od ovakvih poput Škore’”. Tko se javio! Čovjek iz stranke iz koje je najviše ljudi bilo pod optužbom, čiji su čelnici izjednačavali krivnje za rat, optuživali Tuđmana za agresiju na BiH, iz koje su širene lažne optužbe za silovanje protiv nevinih ljudi i iz koje je sam Vrdoljak sumnjičen za različite nepodopštine. I u lijevim i u desnim medijima zaslužio je naslove – “Sve afere Ivana Vrdoljaka”. Pisalo se o tome kako su tvrtke u kojima je imao udio i tvrtka njegove supruge dobivale državne poslove dok je bio ministar. Proslavio se i koalicijama. Premda se kleo – nikad s HDZ-om, koalirao je s tom strankom, zbog čega je HNS gotovo nestao. Sada kaže da je Škoro novi Branimir Glavaš (s Glavašem je inače nekad koalirao!!!), i da će, kao što je prije tri godine podržao Vladu da “spriječi dolazak mračne desnice na vlast”, nastojati “učiniti sve” da ga pobijedi. I doista čini sve da ostane – Ivan Vrdoljak.
Četvrtak 25. lipnja - Nekoliko kratkih priča za razbibrigu
Evo i pričica za razbibrigu. Utvrđeno je da je premijer Plenković negativan na koronavirus. Navodno je izjavio – samo sam u tome negativan! Reče prijatelj prijatelju – eto i Mile Kekina u politici, ovaj mu uzvrati – a što, seli se u Beograd? Kad zbrojite s koliko sve saborskih mandata stranke računaju, ispada oko dvije stotine – rijetka proizvodnja koje imamo za izvoz. Beljak sigurno ulazi u Sabor, pa je netko parafrazirao Arhimeda – iz Sabora se istisne toliko kulture koliko u njega uđe Beljaka. Anka Mrak-Taritaš nada se ući u Sabor peferencijalnim glasovima koje će dobiti na šarm. Svoga takmaca na stranačkim izborima i desnog oponenta Miru Kovača Plenković je ipak stavio na listu. Na listu za odstrel. Dogodi li se da Plenković bude poražen na izborima pa odstupi i u stranci, Jandroković već zna tko je novi predsjednik. Zbog ambicija, slavni pjevač dodat će si još jedno prezime pa će se zvati – Miroslav Škoro Kolakušić. Davor Bernardić uvjeren je da pobjeđuje pa već sastavlja premijerski tim – savjetnik za korupciju bit će mu Željko Sabo. Rada Borić ući će u Sabor kad bude otvoren za građane. Milorad Pupovac je bezbrižan, njegova tri prsta imaju osigurano mjesto u parlamentu.
Petak 26. lipnja - Odlazak sa svijeta bit će kao ručak
U rodnom sam kraju, u imotskom selu Zmijavcima, iz kojih nikada i nisam otišao. Mislim da je A. B. Šimić pisao o drami rađanja kao drami razdvajanja djeteta i majke koja se s bićem s kojim je bila jedno zauvijek rastaje. Ali postoji i djetetova vezanost uz majku koja nas nikad ne napušta. Cijeli život, gdje god bili, čujemo njezin glas, i kad ga ne čujemo, strepimo ili se veselimo – što bi ona mogla misliti o našim dobrim ili lošim postupcima. Majka do groba bdije nad nama, a sad kad sam u roditeljskoj kući vraćam se njezinoj blizini koja je svuda oko mene. Premda tu blizinu nikad nisam izgubio u Zagrebu, sad me dotiče. Mogu s njom satima sjediti ispred stare kamene kuće, ispod golemog oraha, pretvorivši se samo u osjećaj sjedinjen s roditeljicom i duhom predaka. I pomisao na smrt gubi se u toj sjedinjenosti pa mi se ovdje s majkom i ocem, djedovima i pradjedovima, čini da sam vječan. I da će u toj vječnosti odlazak sa svijeta biti kao običan događaj u životu, kao ručak, koji me neće zanijekati nego će biti dio života o kojem bih sam mogao pričati. U gradu se umire, u selu, u zavičaju smrt je zagrljaj s majkom, s ocem, s precima koje sad srećem u kući, u vrtu, na njivama, u šumi...
Udara Ivkošić i lijevo i desno, u borbi za održanje svog HDZ-a na vlasti. Ne reče ništa Ivkošić da je turniru na kojem su se igrali bogova, nazočio i sadašnji premijer i bivša predsjednica. O zarazi nekolicine sudionika bruji čitava Hrvatska, dok stotine zaraženih na cajkama nikog ne zanimaju.