Turska bi mogla prouzročiti krizu goru od one koju je proizvela Grčka, napisao je prekjučer analitičar američkog libertarijanskog Mises Instituta Daniel Lacalle.
I nije jedini koji to misli.
Naime, mnogi investicijski fondovi i banke iz eurozone i svijeta investirali su puno novaca u Tursku nastojeći zaraditi na njezinu brzom ekonomskom rastu i razvoju, a s drastičnom devalvacijom turske valute lire povrat tih investicija ozbiljno dolazi u pitanje. No, velike financijske panike, a s njima i recesije ili depresije, uvijek izazove strah od nečeg nepoznatog, primjerice tko sve drži i koliko polica osiguranja za američke stambene kredite nakon pada cijena nekretnina u SAD, ili grčkih državnih obveznica nakon otkrića grčkog premijera Papandreoua 23. listopada 2009. kako proračunski deficit njegove zemlje u 2009. neće biti šest nego 12,7 posto.
U slučaju Turske, kako se sada čini, nema ničeg skrivenog ni nepoznatog. Turska aktualna ekonomska kriza razvija se i zaoštrava pomalo i “glatko” već godinama. Analitičari je već dugo i pomno prate i uračunavaju u svoja predviđanja i kalkulacije, i novo je samo to da je ispunjenje očekivanja turske krize kulminiralo.
Turska je kriza pritom samo dio problema svih nacionalnih ekonomija u svijetu koje su se u proteklom razdoblju niske kamate u SAD zaduživale i svoju potrošnju i investicije financirale u dolarima, a sada kad Amerika svoju monetarnu politiku vraća u normalu i diže kamate, odjednom dolare za povrat svojih dugova moraju kupovati s više vlastitog nacionalnog novca, sa svim ekonomskim posljedicama.
Za razliku od američkih financijskih derivata 2007. godine ili grčkih državnih obveznica 2009. godine, danas je dobro poznato tko je i koliko investirao u Tursku, a za sada se nisu pojavile niti naznake postojanja nekih mutnih, teško razumljivih ili prikrivenih financijskih “inovacija” ili “izvedenica masovnog uništenja”.
Kako sada stvari stoje, gotovo je sigurno da će brojne europske i druge banke koje su investirale u turske dionice, državne ili korporativne obveznice te u kredite, zabilježiti krupne gubitke, ali ništa više od toga.
Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja (BIS), španjolske banke od turskih dužnika potražuju 83 mlrd. dolara, francuske 38, britanske 19, talijanske 17 milijardi. Turci čak i japanskim bankama duguju 14 i američkim 18 mlrd. dolara. No ti iznosi, ma kako se činili golemi, u globalnim razmjerima nisu nesavladivi.
U ozbiljnoj opasnosti samo je druga po veličini španjolska BBVA banka, no i ona je 2015. godine izgubila status “sistemski značajne financijske institucije”, što znači da smije propasti, a da pritom ne posrne Španjolska. Analitičare, međutim, najviše zaokuplja pitanje neće li se turska država morati oglušiti na svoje međunarodne dužničke obveze, budući da je prinos na njezine dvogodišnje obveznice preskočio 25 posto.
No, ni to se ne čini previše vjerojatnim: na svojih 466 milijardi dolara inozemnog duga Turska ima 130 milijardi USD deviznih pričuva i stabilan suficit na tekućem računu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan
Negdje do sredine 2Q 2018.g. smo imali "kvantitativno olakšavanje"....a sada počinje "kvantitativno stezanje"....