Kao što je ovoga ljeta do sada uglavnom izostalo “ljeto”, uobičajeno jako toplo i suho razdoblje, izostala je i novinska sezona “kiselih krastavaca”. Ta otrcana fraza koja označava događajima prazan dio godine, tijekom kojeg siroti urednici i novinari nemaju čime ispuniti novine ili dnevnik pa pumpaju trivijalne priče poput one o natjecanju za najveći krastavac, nažalost se ne može primijeniti na ovo ljeto jer se događa svašta, i u zemlji i u svijetu. U Europi traje rat o kojem nas začuđujuće malo izvještavaju. Koliko ljudi gine u Ukrajini, tko što kontrolira i s kojom perspektivom, što je bilo s Vladom, tko je oborio malezijski zrakoplov? Sve to prosječnom konzumentu hrvatskih medija ostaje nejasno.
Libija se ovih dana definitivno raspada, kao nešto ranije Irak. U Siriji se ratuje jednakim intenzitetom, ali se u našim medijima ovisnim o zapadnim agencijama o tome više i ne govori. Kako možemo išta znati mimo onog što nam serviraju izvana kada su biseri s HTV-a ukinuli čak i dopisništvo u BiH pa valjda i o tamošnjem stanju trebamo “vijesti” preuzimati od stranih agencija. Sirija više nije zanimljiva jer su se dojučerašnji dobri momci i američki miljenici u borbi protiv Assada oteli kontroli, proglasili hilafet, prešli u Irak i došli nadomak Bagdada. Osvojene gradove ukrašavaju otkinutim glava protivnika i uništavaju ne samo kršćansku već i islamsku baštinu koja nije u skladu s njihovom doktrinom, o čemu svjedoči i uništavanje džamije s grobom proroka Jone. Iz perspektive zemlje koju su godinama razvlačili u potrazi za topničkim dnevnicima granatiranja Knina, tijekom kojeg je poginula jedna osoba, perverzno je čuti od američke administracije kako više od tisuću mrtvih civila u Gazi nije pretjerano granatiranje, već legitimna obrana. Općem veselju pridonosi i ozbiljna prijetnja širenja epidemije ebole.
U Hrvatskoj, zemlji koja je već šestu godinu u recesiji, Vlada djeluje stabilno i koordinirano poput libijske ili ukrajinske. Opet se ide na rebalans proračuna, rezanje je nužno, a smušeni ministri neuvjerljivo poručuju – ne u mom resoru. U javnost cure transkripti pregovora s većinskim vlasnikom najveće energetske kompanije, čija je budućnost neizvjesna. Stidljivo smo izviješteni kako nas je članstvo u EU bacilo u dubok minus, a pojma nemamo koliko će taj minus podebljati najnovije sankcije Rusiji, kojima smo kao članica EU automatski priključeni. Kakva će biti sudbina Ine, izgleda da nam je manje važno od loma ruke Lepe Brene ili omjera četnika i partizana u ustaničkim redovima prije sto godina u Srbu.
Nema nikakve naznake da će nakon ljeta stanje na ratištima u Europi i svijetu biti išta bolje nego što je danas. Naročito utješno djeluje vijest da su Englezi dovukli dodatne trupe u BiH pred jesenske izbore. Hrvatsku nakon godišnjih odmora očekuje kreševo političke oligarhije protiv novih snaga oko referenduma o promjeni izbornog zakona i predsjednički izbori u sjeni prijetnje financijskog kolapsa. Nije “kiseli krastavac”, već važna vijest da je Argentina bankrotirala. O tome smo mogli nešto načuti nakon trivijalnosti iz crne kronike.
Čini se da je u takvom stanju najsigurnije govoriti o vremenu. Razgovor o vremenu je uglavnom neutralan diskurs koji možemo vrtjeti s neznancima u čekaonici ili liftu, konvencija koja služi popunjavanju vremena. To je tako jer je tema opća, tiče se dijelom svih, jer svima nam sije sunce ili pada kiša, a za te činjenice nema ničije odgovornosti, ili je barem donedavno nije bilo, pa ni mogućeg predmeta spora.
U sretnim zajednicama poput socijalističke Jugoslavije može biti i drugačije, kao u slučaju Imoćanina koji je zaglavio u zatvoru jer je u gadnim vremenima izašao pred kuću, pogledao u nebo, zavrtio glavom i glasno rekao “Prominit će vrime”. Susjeda koja ga je dugo imala na zubu zbog svađe oko međe prijavila ga je Udbi zbog kontrarevolucionarne izjave. Na ispitivanju se dodatno ukopao. Na pitanje kada se posvađao sa susjedom, odgovorio je da je to bilo negdje oko godišnjice pada Imotskog i zaradio dvogodišnji preodgoj.
U demokratskim društvima ipak je, za razliku od ostalih tema koje uvijek mogu biti interpretirane kao politički, spolno, rodno, rasno, dobno, vrsno, kulturno i kako već sve ne, nekorektne, najbezbolnije je pričati o vremenu.
Dominantna mitska konstrukcija u toj priči otkako znam za sebe jest da više nema prijelaznih godišnjih doba, nego smo iz kaputa uskočili u kratke rukave ili obratno. Podrazumijeva se da je nekada sve bilo kako treba, dakle točno tri mjeseca trajalo je proljeće, pa onda tri mjeseca u kratkim rukavima, onda 91 dan prave jeseni i točno tri mjeseca zime s obveznim snijegom za Božić i Novu godinu kao s razglednica. A sad se sve poremetilo. U temelju tog mita je tipična staračka teza kako je prije bilo bolje, znao se red u svemu pa i u godišnjim dobima, nije bilo preskakanja. A sad je nered i nepredvidljivost, pa je došlo takvo vrijeme, kako reče jedan stari akademik, da svaki balavac ima šezdeset godina.
No posljednjih se godina i vremenske prilike izvlače iz prostora slučaja ili zapalosti i pripisuju ljudskom djelovanju. Dvije su varijante takvog gledišta – pseudoreligijsko i pseudoznanstveno.
Začuđujuće je velik broj deklariranih vjernika koji Boga svode na meteorološkog aktera. Pa pridaju biblijske razmjere i smisao katastrofi koja ih je zadesila jer se tri dana na ljetovanju nisu mogli kupati i jer je vjetar oborio granu ili ih je pljusak još jednom podsjetio na loše riješen odvod i manjkave šahtove u gradu. Ne, poanta je da se čovjek iskvario, a Bog mu šalje poruku klimatski. Kao da Bog više ne progovara preko Svetog pisma i Duha Svetoga, nego preko pomaknute atlantske ciklone, količine oborina i otklona spram prosječne srpanjske temperature. Božju volju se više ne traži u molitvi, evanđelju, dubini srca i savjesti, već je se čeka nakon dnevnika, u vremenskoj prognozi.
Uz tu, u osnovi pogansku dimenziju, supostoji i oholo-humanistička koja ne promatra ljudski svijet kao zanemarivo tanku koricu na dijelovima goleme kugle, već smatra da je čovjek toliko velik da presudno utječe na klimu i sudbinu Zemlje. Podaci su kontradiktorni, a unutar znanstvene zajednice nema suglasnosti i ne znamo komu bismo vjerovali. Koliko je ovo neuobičajeno ljeto dio već viđenih razdoblja klimatskih promjena, jer imali smo i ledena doba i ona u kojima je klima bila znatno toplija nego danas, nemoguće je jednoznačno razlučiti. Ako i jeste ljudski faktor, tko je kriv za klimatske poremećaje? Ameri, Rusi, industrijska revolucija, kapitalizam, sporazum Tuđman – Milošević, nacionalisti, političari, Mamić, dotepenci? Postoji cijela jedna new-age doktrina koja nam nabija krivnju što smo živi, što dišemo, vozimo auto, jedemo meso, množimo se. Iako više štetnih plinova naprde u atmosferu krave u Argentini u jednom danu nego cijela hrvatska industrija u godinu dana, to što smo pripadnicima nacije koja minimalno zagađuje ne oslobađa nas nečiste savjesti, već moramo, kao pripadnici ljudskog roda, ponijeti i taj teret krivnje.
Čovjek si, a budući da je čovječanstvo krivo za globalno zagrijavanje i što je ovakvo ljeto, kriv si i ti i zato ne kukaj što ti je propalo ljetovanje. Pune su novine onih koji i nemaju drugog poriva nego da nas podsjećaju na našu krivnju, nacionalnu, povijesnu, metafizičku, svejedno. Moraš se osjećati a priori, transcendentalno krivim, inače si fašist.
Ljudi vole smatrati da su iznimni, da je njihovo vrijeme izuzetno i da svjedoče nečem nesvakidašnjem, tako da lako povjeruju kako ovakvo vrijeme ljeti nikada nije viđeno. Bilo da je kišno ljeto rezultat spleta klimatskih okolnosti neovisnih o čovjeku, Božja poruka zbog ljudske iskvarenosti ili rezultat općeljudske krivnje civilizacije koja previše proizvodi, troši i zagađuje, jedino što je sigurno jest da je silna priča o atmosferskom “vremenu” postala najveći kiseli krastavac ove sezone, koji dijelom služi i za odvlačenje pozornosti od manjka očitovanja o teškom i dramatičnom povijesnom vremenu, od Gaze do rebalansa.
Ateizam ljudi danas se ponajviše ogleda upravo u tom oholom uvjerenju kako o nama sve ovisi, pa i uništenje ili spas Svijeta. Prema tom uvjerenju, po čovjeku sve dolazi, on je za sve odgovoran i, posljedično, kriv. Odatle taj pseudoznanstveni osjećaj sumorne odgovornosti koji na žalost rezultira mržnjom prema Čovjeku i progonom onih koji se "ne ponašaju odgovorno", s time da je "odgovorno ponašanje" isključivo ono koje su takvim proglasili dežurni pseudoznanstveni higijeničari društva (i čovječanstva općenito). S druge strane, jednako sumorno non-stop krivima proglašava nas i pseudokršćanstvo. No dok pseudoznanost reagira progonom i maltretiranjem ljudi (pa i njihovim zatiranjem kroz širenje pobačaja i drugih metoda uništavanja čovjeka), pseudokršćanstvo reagira poticanjem na opću pasivnost prema onome što u nama zaista ne valja, jer "Bog više voli jednog grešnika nego 100 pravednika". Posljedice i jednog i drugog pristupa stvarnim problemima svijeta su katastrofalne i ne samo da ne rješavaju ništa već umnogostručuju probleme i nepravde. A kako bi nam svima bilo bolje da prihvatimo kako NISMO uvijek i baš za sve krivi i odgovorni, kako postoje sile i čimbenici jači od nas i izvan naše kontrole i kako bismo umjesto ohologa uvjerenja da smo alfa i omega svijeta jednostavno trebali pokušati živjeti što mirnije, manje opterećeno neodredivom i neispravljivom "globalnom krivnjom" a više kao samo malo bolji ljudi u našim osobnim životima i kontaktima s drugima.