Mile Kekin je Hladno pivo, a njegova supruga Ivana Kekin je psihijatrica i još jedna nova nada Nove ljevice. Reflektori javnosti na nju su pomnije usmjereni otkako se bračni par na ovogodišnjim parlamentarnim izborima našao na izbornoj listi Nove ljevice, odnosno lijevo-zelene koalicije Možemo. Društvena i politička angažiranost bila im je zajednička crta i ranije. Njemu kroz pjesme, a njoj kroz angažman u Novoj ljevici od samog osnutka. Ivana Kekin već je istaknula svoju kandidaturu za predsjednicu te stranke.
Prvog čovjeka jednog od najpopularnijih rock-bendova u Hrvatskoj i šire i kandidatkinju s velikim izgledima da postane prva žena odnedavno i parlamentarne Nove ljevice zamolili smo za razgovor o normalnosti, staroj i novoj. Bez oklijevanja su pristali.
Pokušao sam probiti led pitanjem o tome kako inače u životu popularni roker navikao na auditorije s desecima tisuća fanova uspijeva ostati jednostavan i normalan čovjek, ali Mile je odbio moje okolišanje i razgovor smjesta usidrio u našu glavnu temu.
– Ne pristajem na taj termin novog normalnog jer tu nema ničeg normalnog – rezolutno je rekao i kazao što su pandemija i karantena učinili njegovoj osnovnoj djelatnosti.
Snimka koja govori sve
– Moj posao je definitivno skroz stao. Mi nismo doživjeli nikakav pad u postocima, nego preko noći okruglu nulu. Do 1. ožujka imali smo za ovo razdoblje dogovorenih četrdeset koncerata i moglo se očekivati da će ih biti još. Sve je otkazano i trebalo mi je neko vrijeme sa samim sobom da se pomirim s činjenicom da sam u svojoj skoro već pedesetoj godini postao nezaposlen muškarac i da će mi prihodi jako pasti. Moji kolege i ja ćemo pretrpjeti veliki financijski gubitak. Čovjek to ne može tek tako prihvatiti preko noći. Srećom, imam suprugu koja me je kao u šahu, kada kralja morate dovesti na određeno mjesto na tabli da ga matirate, nježno dovela do te pozicije da shvatim da nema dalje. Bio je to šah-mat sa svih strana – kazao je Mile. – Kad sam mu rekla da do sljedeće godine sigurno neće biti svirki, on me je samo pogledao i rekao: “Ja ne želim da mi to sada govoriš.” Trebalo mu je par dana da i sam počne o tome govoriti – dodala je Ivana. Za posljednji koncert Hladnog piva, koji se dogodio ovog ljeta u Muzeju za umjetnost i obrt na jednom eventu, bez publike, Mile kaže da je bio samo imitacija stvarnog života, koliko god su bili sretni što su opet na okupu, skupa s tehničarima s kojima su odradili stotine koncerata.
Pitanje što je to uopće normalno i kako ga definiramo postavljam struci, njegovoj supruzi.
– Sa stručne strane klonila bih se tog termina jer pojam normalnog je provučen kroz mnogo toga subjektivnog i teško ga je definirati. Pitanje koje uvijek postavljam svim svojim pacijentima jest kakvo je bilo vaše djetinjstvo. Devedeset posto odgovora koje dobivam glasi “normalno” iako je u tim djetinjstvima bilo svega i vrlo često puno otklona od društvene norme. Ali kad si dijete, onda je to tvoje normalno. U tom smislu teško je govoriti o normalnom, a isto tako i kontekstu našeg društva. Jer, kad bismo i definirali normalno kao nešto što se podudara s društvenom normom, moramo imati u vidu da kod nas postoje barem dvije društvene norme, jedna za van i druga prema kojoj operiramo. Primjer za to je snimka koja je ovih dana izašla zbog koje se svi čudimo i čitava nacija je u šoku kako to HDZ kadrovira po hrvatskim bolnicama, jer je to kao otklon od društvene norme. A nije. Norma je cijelo vrijeme baš takva i svi to znamo jako dobro kao što znamo i da ne postoje zlatni jednorozi. Zato je govoriti o normalnosti u našem kontekstu čudno i uvijek vuče u licemjerje. Upravo u kontekstu našeg društva ljudima koji pokušavaju zadržati nekakav vlastiti moralni standard često se dogodi taj sukob onog što je normalno unutar njih s onim što je normalno izvana. Dođe trenutak kad čovjek shvati da su pravila igra potpuno drugačija od onog kako je on zamišlja. Pravila igre su upravo takva da se nekoga zove, da se poziva na Andreja, da se viče preko telefona, galami i prijeti... Onaj tko ne prihvaća takva pravila igre predstavlja otklon od normale – ekspertno i na temelju svog kliničkog, ali i političkog i građanskog iskustva odgovara Ivana.
Meni se tu učinilo da smo došli do same srži problema našeg društva i pravog razloga što umjesto dijaloga vrlo često imamo žestoke i bezobzirne sukobe različitih koncepata normalnosti. Jesam li u pravu?
– Baš sam slušala, vozeći se na biciklu, govor koji je Michelle Obama održala na demokratskoj konvenciji. Pričala je baš o tom sukobu i istaknula kao najvažnije da ni u jednom trenutku ne smijemo pristati na ta pravila igre. Ako je pitanje trebamo li se mi prilagoditi takvim pravilima jer imamo osjećaj da drugačije ne možemo ništa napraviti, odgovor je ne. Nešto ćemo uspjeti promijeniti jedino i isključivo ako budemo inzistirali da ostanemo u svom diskursu i vjerni svojim uvjerenjima – kaže Ivana.
VIDEO Pojavile su se reinfekcije koronavirusom: Naši stručnjaci objasnili su što to znači
– Pitanje je samo koliko to može biti učinkovito s obzirom na sredstva kojima se služi druga strana. Trump je stvarno prevršio svaku mjeru i nevjerojatno je učinkovit u rasturanju američke demokracije – kaže Mile.
Slažemo se da u Bijeloj kući trenutačno vlada “Karamarkov diskurs” koji sve političke neistomišljenike proglašava neprijateljima i mrziteljima Amerike.
Pitam Ivanu ima li takve retorike i na ljevici?
– Ja mislim da je ima puno manje ili nimalo. Ljevičare se češće može optužiti za manjak energije i borbenosti, za konformizam i lijenost. Ali mislim da ljevica, nova prava ljevica koja kod nas sada izlazi na scenu, ipak njeguje afirmativni diskurs i da je to i razlog što ju je toliko ljudi prepoznalo i glasalo za nas na izborima – odgovara.
Pri tom utvrđujemo da kada govorimo o ljevici u Hrvatskoj ne mislimo na SDP.
– Mislim da ni SDP više ne misli na sebe kada spominje ljevicu – komentira Mile.
Primjećujem da su nakon ideoloških kod nas jednako žučne i strastvene postale i rasprave o samoj naravi pandemije, opasnosti koronavirusa, o cjepivu i cijepljenju. Još jedan povod podjeli u društvu.
– Reakcije su doista žestoke. Primijetio sam da se više ne govori o teoretičarima, nego o vjernicima zavjere. Takvi doista svaku kritiku i doživljavaju kao udarac na vjeru, svoje temeljno osobno uvjerenje. Kao odgovor nemaju nikakve argumente, nego samo vjeru. I emocije – kaže Mile, a Ivana odmah nudi i stručno objašnjenje:
Nove pjesme Hladnog piva
– Postoje “neuroimaging” studije koje bilježe reakcije u mozgu kada se ljudima govori protiv njihovih osnovnih uvjerenja. Recimo, kada kažete da je homoseksualnost u redu ljudima koji su uvjereni u suprotno, njima se aktiviraju oni isti dijelovi mozga koji reagiraju kada je čovjeku ugrožen život. To je zastrašujuće i pokazuje koliko je teško i zapravo nemoguće nekoga navesti da promijeni svoje vjerovanje, da reagira na racionalan pristup i da razumije argumente.”
Kako onda pristupiti i postupiti tamo gdje je nemoguća racionalna diskusija?
– Baš jučer smo imali grupnu filmsku terapiju i gledali smo “Dvanaest gnjevnih ljudi”, film Sidneya Lumeta iz 1957. godine. To je priča o poroti koja mora donijeti presudu i u kojoj je nakon suđenja njih jedanaest za osudu, a samo jedan protiv. Taj jedan kojeg glumi Henry Fonda sve ostale navede da promijene mišljenje, ali ne tako da ih uvjeri da su dokazi nevaljali, nego tako da kroz razgovor svakom od njih otkrije i pokaže kako njihove osobne predrasude i osobna iskustva zamagljuju pogled na stvari. To bi mogao biti način. Čisti racionalni argumenti obično naiđu na zid. Umjesto toga treba najprije pokušati vidjeti što ljude motivira da misle tako kako misle, probati naći s njima neku zajedničku točku i onda od nje krenuti. Ali to je moguće samo individualno jer, kada se obraćate čitavom taboru, svi oni u vama odmah vide i imaju vanjskog neprijatelja i gotovo je s bilo kakvom diskusijom – govori Ivana, čiji je posao također vrlo otežan mjerama borbe protiv zaraze.
– Ja racionalno razumijem propis o obaveznom nošenju maski u bolnicama, ali maska na mom i na licu pacijenta jako otežava psihoterapiju. Gubeći svu onu mimiku, sitne pokrete, suptilne promjene i male trzaje na licu gubimo povezanost. Također, ograničena nam je dinamika grupnog rada jer smo morali smanjiti broj sudionika – govori nam Ivana, a na pitanje o posljedicama na psihičko zdravlje društva kaže:
– Mislim da je već učinjena velika šteta i da ćemo sasvim sigurno imati epidemiju psiholoških teškoća koje će se razviti kao reakcija na sve ovo. Većina nas će se tek nakon godinu-dvije, kada sve ovo prođe, moći prisjetiti svih emocija koje sada bez sumnje potiskujemo – kaže Ivana i prisjeća se, kroz smijeh, kako su ona i njen suprug u trećem mjesecu, kada nas je sve ovo zadesilo, tjedan dana hodali okolo s izrazom Munchova “Krika” na licima, potpuno izbezumljeni.
– Prvi princip oko kojeg smo se složili jest da je važno da svi budemo izuzetno ljubazni jedni prema drugima u komunikaciji jer vrlo je lako u tjeskobi ili nervozi koja čovjeka obuzme ne biti ljubazan. Trudimo se zadržati sve dobro i fino. Radimo sami sebi fine večere, zovemo goste čak i onda kada to epidemiološki nije možda najpreporučljivije, ali mislimo da nije rizično uz malu međusobnu udaljenost zajedno piti vino i slušati glazbu. Nadam se da će proljeće donijeti olakšanje i zato mislim da je užasno važno do tog proljeća biti koncentriran na sve dobro što se oko nas zbiva, a manje na brojeve, na maske, na strah, na ono što nas čeka ove zime. Treba hvatati i stvarati dobre trenutke – kaže Ivana.
– Solidarnost je sada najbitnija – dodaje Mile, a ja ga pitam koliko će sve ovo ostaviti traga u novim pjesmama na kojima Hladno pivo već radi.
– Nisam pobornik teorije da ti u životu mora biti jako teško da bi napisao dobru pjesmu. Tjeskoba nije uvijek kreativna. Također, kad pišeš pjesme za publiku i za žive nastupe, upitaš se čemu pisati nove pjesme kada uopće ne znaš kada ćeš ih moći izvoditi uživo. Osim toga, Hrvatska u posljednjih trideset godina, kao ni čitav ovaj dio svijeta, nikad i nije bila neko mirno, dosadnjikavo sređeno društvo blagostanja i vladavine zakona, tako da nam nije manjkalo inspiracije u opisivanju društvenog konteksta. U ovoj situaciju bitno je vjerovati znanstvenicima koji rade na cjepivu i pripremati se za sljedeću godinu. To je ono što nas drži, zato imamo svoje male rituale, održavamo probe, stvaramo si makar privid posla i normalnosti. Hladno pivo održava probe, radimo na novom materijalu koji bi se trebao pojaviti sljedeće godine. Trebali bismo izaći i s novim singlom koji baš i nije u ovom trenutku neki tržišno pametan potez, ali moramo raditi da bismo i sami sebi stvorili makar privid posla i privid normalnosti. Nisu sve nove pjesme o koroni i teškom vremenu. Sljedeće godine će ljudima svakako trebati što pozitivnije poruke – govori Mile.
Nije dobro onima do nas
Ivana i u ovom razgovoru kao roditelj i kao psihijatar rezolutno ponavlja da djeca moraju ići u školu i da bi zatvaranje škola bilo jako štetno za njihovo mentalno zdravlje. A na kraju, u kontekstu njene kandidature za predsjednicu Nove ljevice, otkrivamo i važnu dodirnu točku psihijatrije i politike.
– Sve većim psihološkim teškoćama i frustracijama svakako doprinose i sve veće podjele u društvu, a osobito sve veća razlika između bogatih i siromašnih. Na svjetskom nivou pandemija je vrijeme u kojem najbogatiji postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. I porezna reforma koju najavljuje ministar Marić ići će opet na ruku onima koji imaju bolja primanja, a ne onima koji su ionako najsiromašniji među nama i bit će najviše pogođeni krizom koja sigurno slijedi. A na to se nitko i ne osvrće. Sve to govori koliko cijeli sustav nije normalan i koliko su potrebni radikalni zahvati. Dugoročno nam ne može biti dobro ako onima do nas nije dobro i principi solidarnosti i empatije moraju se zagovarati i primjenjivati u svakom društvu. To je prava tema ljevice kojom se ljevica mora baviti – iznijela nam je svoj stručni pogled i politički program Ivana. A Mile je svesrdno podržava.
Jadan je VL koji od Mileta radi političku zvijezdu