Čovjek u luci pecao je ribu na istom mjestu sedamdeset godina. Svakog dana na istom mjestu, pomaknuo se nije, a živio je u sedam država, ispričao mi je jednom prilikom legendarni sportski kroničar Orlando Rivetti. Da, to je Rijeka, grad koji teče, kao i njegova burna i složena povijest. Zapravo je u posljednju 101 godinu kraljica Kvarnera promijenila devet država, redom: Austro-Ugarska (do 1918.), Država Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.), Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1919.), Talijanska Regencija Kvarnera (1920.), Slobodna Država Rijeka (1920.-1924.), Kraljevina Italija (1924.-1943.), Treći Reich (1943.-1945.), nova Jugoslavija (1945.-1990.) i Republika Hrvatska (od 1991.). I gotovo da je svaka ostavila trag dodavši neki novi zamah kistom. Grad koji će 2020. godine ponosno nositi naziv europske prijestolnice kulture otvoreni je muzej kultura i arhitekture – austrougarske, talijanske i socijalističke gradnje – čiji dijelovi često djeluju nespojivo, a opet taj posebni i složeni grad čine bogatim.
Konačno bliže Zagrebu
Nakon onoga rata Rijeku je napustilo sedamdeset posto njenih stanovnika. Lučki grad počeo se nanovo naseljavati prvo iz svog prstena, stizali su radnici iz obližnjih naselja, mjesta, sela, pa zatim iz Istre i Kotara. Ali procvatom industrije u više grana potreba za radnom snagom tek je buknula i krenuo je val useljavanja iz cijele tadašnje države, a ponajviše s područja zapadne Bosne. Podizala su se cijela nova naselja, Rijeka je bujala, industrija je pucala od snage, a razdoblje od 1975. do 1987. bile su zlatne godine. Simbolički početak i kraj tog doba vezani su za dva događaja – prvi je ulazak nogometnog kluba u tada vrlo jaku Prvu ligu Jugoslavije koji su omogućile upravo moćne gradske tvrtke kao klupski sponzori, stasale kao nositelji privrednog rasta u to vrijeme, a drugi je afera Agrokomerc iz 1987., ona koja je potresla do tada na krupniji gospodarski kriminal naizgled imuno socijalističko društvo i najavila kakve ćemo spektakle u skoroj budućnosti pratiti na redovitoj bazi.
Iako je taj privredni gigant na čelu s Fikretom Abdićem bio iz Velike Kladuše, najjaču simbiozu imao je baš s Rijekom i njenom lukom iz koje je masovno izvozio proizvode, a čuveni Babo sve je pratio iz vile u Voloskom u koju se doselio jer je, pričalo se, bio alergičan na cvjetni pelud u Bosni. Kad je Abdić pao, a ljudi iz tadašnje Službe državne bezbednosti u dva auta došli po njega u Volosko, pukle su i sve banke i firme na riječkom području koje su bile vezane uz Abdićev Agrokomerc i njegov, pokazalo se, bezvrijedni novac budući da ga je izdavao u vidu mjenica bez pokrića. U visini, zastrašujuće zvuči i bez prevođenja na današnje protuvrijednosti, devet tisuća milijardi starih dinara! Bio je to prvi nokaut riječkom gospodarstvu, drugi je uslijedio u vrijeme rata prvim velikim valom privatizacije, a trenutačno traje odbrojavanje nekadašnjem privrednom šampionu čiji su asovi poput Viktora Lenca i 3. maja na nosilima, a Ina je izmještena.
Što je Rijeka danas? Gdje je treći najveći grad u devetoj državi koja ga je zapljusnula u posljednju 101 godinu? I što će se s njim događati u godinama koje dolaze, počevši već od sljedeće koju mnogi smatraju prijelomnom?
Vojko Obersnel vodi grad na Rječini već dvadesetu godinu, a dulje od SDP-ova “Obeliksa” vladao je samo Giovanni de Ciotta (1872. – 1896.) koji se smatra ipak najvećim gradonačelnikom u povijesti jer je u njegovo vrijeme izrađen urbanistički plan s izgradnjom željezničkog kolodvora, velikim nasipavanjem obale, izgradnjom gatova, podizanjem Guvernerove palače, nove gradske vijećnice i Gradskog muzeja, a izgrađeno je i novo Općinsko kazalište, odnosno današnji HNK Ivana pl. Zajca. U svim tim pokrenutim ili dovršenim projektima te brojnim investitorima koji su u to vrijeme pristigli na Kvarner zapravo je i najveća razlika između Ciottine “belle epoque” i Obersnelova dva desetljeća, premda je bespredmetno kategorički tvrditi za nekoga tko tako dugo vlada gradom na temelju izbornih pobjeda da je loš ili da ostavlja pustoš.
Vaga onoga što je ostvareno i onoga što nije, a najavljivano je, ipak, nažalost, preteže na onu drugu, a kapitalni autogol je dvadeset godina uzaludnog čekanja na izgradnju autobusnog kolodvora. Nigdje kao u Rijeci putnik nema dojam da je iskrcan nasred ulice i da se u slučaju bilo čega nepredviđenog nema gdje obratiti. Premda međugradski autobusni promet funkcionira, i življi je nego ikad, dijelom i zahvaljujući izgradnji autoceste kroz Gorski kotar zbog koje se Rijeka približila Zagrebu kao nikad u povijesti pa se neki šale i da je Rijeka postala predgrađe metropole jer od Grobnika do Lučkog, ako nije sama špica sezone, stiže se autom za sat vremena, a svakog sata polazi i jedan autobus za glavni grad. Karikirano, Rijeka je konačno “bliže” Zagrebu nego Italiji.
Za većinu toga neostvarenog Obersnel ima savršen odgovor, nimalo lažan i sasvim logičan. Zašto nije spašen 3. maj? To je stvar države. Zašto po uzoru na Lisabon nisu uređena ona lučka skladišta, već su se nebrigom pretvorila u carstvo štakora? To je pomorsko dobro. I tako dalje... Nema krimena, ali ni kapitalnog djela. Svaka čast bazenu Kantrida ili punom profilu obilaznice, ali... Posljednja je šansa projekt EPK, no kako bi rekao glavni urednik Glasa Istre, a ranije Novog lista Robert Frank:
– Rijeka je danas grad u iščekivanju godine EPK s nadom da će sve proći u redu i golemim strahom da će se zakasniti sa svim planiranim projektima. Rijeka je grad sa samo jednim podignutim kranom i jednim otvorenim gradilištem koje se nalazi na potezu od stadiona Kantrida prema Opatiji. I grad s potpuno uništenim lučkim biznisom koji je nekad cvjetao jer se još sjećamo vremena kad je po 20-30 brodova dnevno iskrcavalo robu u luci. Rijeka je grad u potrazi za izgubljenim identitetom...
Nadajmo se i za novim gradskim autobusima jer su postojeći u takvom stanju da se kvare gotovo u ritmu “jedan na dnevnoj razini”!? Šaljivi Riječani zabavljaju se na društvenim mrežama objavljujući slike zadimljenih ili gorućih motora i komentare tipa “pa što se događa, danas nijedan?”.
U potrazi je i za jakom političkom figurom jer Obersnelu je ovo posljednji mandat, a u međuvremenu nije stasala neka nova ličnost, mladi lav, ni unutar SDP-a, čija se kriza na državnoj razini prelila i na tu lokalnu do te mjere da bi prvi put otkako je izbora crveni mogli izgubiti vlast, a ni izvan Partije nije stasao nitko za koga bi se sa sigurnošću moglo tvrditi da će taj na najbolji način nakon Obija utjeloviti stihove gradske himne Najdraža Rijeko “voljeni grade, za tebe dišem”. Dojam je i da Rijeka ni u naznakama nema pravog političkog kapitalca kao što je nekad bio HDZ-ov Hrvoje Šarinić ili SDP-ov Slavko Linić za kojeg neki kažu da i dalje iz sjene vuče konce u gradu – što u sferi politike, što u sferi biznisa – pa čak i Zlatko Komadina u vrijeme kad se pojavio na sceni i figurirao kao potencijalni šef stranke. Željko Jovanović upalio se i ugasio. Rođena Riječanka je, doduše, prva žena države Kolinda Grabar-Kitarović, ali kao predsjednica svih Hrvata ona se ne može zauzimati za lokalne interese samo jednog kraja. Da, tu su i dva ministra u aktualnoj vladi Andreja Plenkovića (Butković i Cappelli), ali oni niti su velike zvjerke niti ih se vezuje uz Rijeku.
Usidren kao Titov Galeb
Grad industriju, osim u nekim natruhama, više nema, a nije našao novi privredni zamašnjak koji mu je potreban, jer sada uglavnom pluta usidren otprilike kao i toliko razvlačeni Titov Galeb oko čijeg su se otkupa i remonta te pretvaranja u muzej po ideološkoj liniji predugo lomila koplja. Taj zamašnjak, bar zasad, nije ni turizam iako bi tu moglo doći do pomaka jer na Biviju niče veliki resort češkog investitora Jaroslava Trešnaka koji je davnih dana prvu noć na Jadranu kao turist iz tadašnjeg ČSSR-a proveo u baraci!
No nije da u poduzetničkom smislu vlada mrtvilo. Jedna od najuspješnijih riječkih firmi Navis Consulting bavi se projektiranjem brodova i ima razvijenu mrežu klijenata širom svijeta, a krenula je od malog ureda s nekoliko ljudi. Dobro posluje i špedicijska firma ŠTW MANŠPED Željka Mandarića. Među najjačim su poduzetnicima i vlasnik Plodina Mile Ćurković koji živi u Opatiji, zatim Mirko Pavičić iz grupe Sensa nekretnine koji drži velik broj poslovnih prostora u zakupu, a u jednom od rijetkih istupa u javnosti izjavio je da “nije kralj Korza i da nema podanike, već 400 zaposlenih”, te Saša Matijaš koji je uspješan posao s tekstilom preselio iz Njemačke u Rijeku, a vodi i nogometni klub Orijent.
Da, kad smo kod nogometa, nezaobilazan je i Damir Mišković, predsjednik HNK Rijeke, čiji je povratak u rodni grad iz Nigerije uz najveću privatnu investiciju u našem sportu u posljednjih 30-ak godina pokrenuo velike i pozitivne promjene prvo u riječkom, pa zatim na više razina i u cijelom hrvatskom nogometu. Upravo su Mišković i klub sportski miljenik Kvarnera zaslužni za posljednju homogenizaciju grada jer se u proljeće 2017., a naročito u noći osvajanja naslova, Rijeka pretvorila u bujicu sreće do te mjere da je krcatim ulicama tekla pjesma, a da su se pomalo pesimistični Riječani tih dana, kako je rekao Zoran Prodanović Prlja iz skupine Let 3, pozdravljali s osmijesima. Danas, nepune dvije godine poslije, Miškoviću evidentno nedostaje podrške u gradu iako je klub i dalje financijski stabilan i drugi u državi iza nenadmašnog Dinama, a debelo ispred Hajduka. Nedavno je objavljen podatak da je kompletan riječki loptački sport – ne računajući, dakle, HNK Rijeku koja je privatizirana i ne živi od gradskog novca – u minusu od pola milijuna eura te da su u bankrotu ili pred njim nekad vrlo jaki kolektivi poput rukometnog Zameta ili vaterpolskog Primorja.
“Moja Rijeka je najbolji grad... U njoj vlada rokerski sklad... Gitaru svira i star i mlad...”, pjevali su dečki iz Leta 3, a jedan od njihovih nekadašnjih članova, klavijaturist Ivan Šarar, danas je na poziciji pročelnika Odjela za kulturu koja je trenutačno pod najvećim povećalom zbog projekta europske prijestolnice kulture 2020. “Iznimni grad književnosti i kulture, grad s brojnim kulturološkim prednostima, Klimtovim slikarijama u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, grad s jakom suvremenom književnom scenom, mislećih kazalištaraca, koji nije zanemario ni suvremenu likovnu umjetnost...”, kako ga je opisao Večernjakov novinar Denis Derk, odlikuje se vrlo živopisnom i šarolikom kulturnom ponudom, a prije nekoliko je godina po nekomercijalnim cijenama gradska uprava iznajmila prostore knjižarama i antikvarijatima, pa ni Riječani ni putnici namjernici ne moraju lunjati po cijelom gradu da bi našli dobro štivo jer je već u samoj luci jedan od najvećih i najljepših antikvarijata u našoj zemlji s bogatom ponudom naslova iz raznih područja.
Dio te živopisne kulturne scene bio je i kontroverzni kazališni redatelj Oliver Frljić koji je nesmiljeno udarao po tabu temama u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica, gdje se na kraju i našao. Čak i liberalna riječka sredina Frljićeve je ideje dočekala kao “prekomjerno granatiranje”. Trebao je biti jedan od nositelja projekta EPK, no nakon što je predloženo da se odustane od produkcije predstave grupe Rimini Protokoll, “jer se taj projekt nije razvijao u smjeru koji smo očekivali”, Frljić se i prije od planiranog zahvalio na sudjelovanju i otišao u Berlin gdje je našao nove poslovne izazove.
Deset tisuća stanovnika manje
Zabrinutost za projekt EPK ima temelja jer Grad Rijeka možda nije u bankrotu kako opozicija tvrdi, ali svakako ima financijskih problema, a uobičajena koncepcija projekta koji je, primjerice, značajno promijenio imidž Glasgowa ili Liverpoola podrazumijeva da ipak većinu toga financira sam “grad domaćin”, a ne europski izvori (inače je Rijeka možda i najuspješniji grad po povlačenju sredstava iz EU). Danas više nitko sa sigurnošću ne može tvrditi da će zaista biti renoviran “problematični” Titov Galeb niti da će Gradska knjižnica otvoriti vrata u ožujku 2021., što bi trebalo biti finale riječkog “predsjedanja” europskom kulturom. Godina EPK neće spasiti grad, jer to je nemoguće, ali može usmjeriti tok Rijeke ili barem biti prilika da se nađe novi identitet nakon gubitka onog industrijskog. Građani zasad nemaju dojam da se počelo nešto značajno po tom pitanju događati.
Unatoč svemu, Rijeka nije grad slučaj, bar ne još, jer u cijeloj zemlji puno je težih, a čak i najveći kritičari moraju priznati da su u pogledu razvoja građanske svijesti i obrane urbanih vrijednosti zasluge gradonačelnika Obersnela itekako značajne. Trebalo bi tako nešto biti normalno, ali nažalost nije i stoga je Rijeka i dalje avangarda. U odnosu na, primjerice, Split Rijeka je uglavnom siguran grad, a tolerancija ga nije napustila. Za razliku od mnogih žitelja – procjenjuje se da je samo u posljednjih deset godina broj stanovnika pao za deset tisuća.
– Moram priznati da mi je bio šok kad sam došao u Zagreb na faks jer je nama iz Rijeke bilo normalno da su u razredu Srbi, muslimani i nikakvih problema nikad nije bilo niti smo se tim razlikama zamarali. Prvi put sam u Zagrebu čuo i osjetio tu opterećenost Srbima – kaže nam student FPZ-a koji živi na relaciji između dva grada. Rijeka je i grad s brojnom braniteljskom populacijom budući da je, iako nije bila na linija ratišta, odaziv na mobilizacijski poziv bio jako velik. Zanimljiva su sjećanja i razmišljanja Zamećanina Emila Pernara koji je kao 22-godišnjak prošao golgotu logora Srbije nakon što je branio Vukovar...
– Zarobljen sam dva dana nakon pada Vukovara. Devet mjeseci proveo sam u logoru i prebijali su me svaki dan. Ali znaš... Ima i tamo dobrih, ja ne bih sve to preživio da nije bilo jednog koji mi je pomagao, davao vitamine. Spasio me. Jedan me tuče i pita: “Kaži jesi za Dinamo ili Hajduk.” A ja odgovaram: “Za Rijeku!” – govori branitelj i veliki nogometni fan.
Grad na Kvarneru može biti primjer kvalitetnog suživota u poratnom razdoblju, što je ispit na kojem su neki nažalost pali. Koliko je Rijeka ispred nekih sredina pokazala je i kad je u osnovne škole prva u državi uvela građanski odgoj kao izvannastavnu aktivnost. Za njenim se primjerom poveo Sisak, a prve evaluacije pokazale su da su učenici razvili spoznaju o važnosti poznavanja društvene zajednice, o toleranciji, zdravoj prehrani te da su spoznali opasnosti društvenih mreža.
Zabavni i duhoviti ljudi
– Vidljive su i promjene u stavovima jer je prepoznata vrijednost uvažavanja drugih, dizanja praga tolerancije, povećan je interes za medije i za političke događaje – navela je profesorica Filozofskog fakulteta Bojana Ćulum koja je provela evaluaciju.
U svakom slučaju ne može škoditi u cilju očuvanja onog najvrednijeg što Rijeka sada ima. A to su ljudi. Iako često nezadovoljni i rezignirani te beskrajno strpljivi u čekanju boljeg, Riječani su još češće srdačni, zabavni, duhoviti, neposredni, sjajni, zeznuti, pogotovo jedni za druge, i često otkačeni kao hitovi Leta 3, a govore kao da pjevaju. I znaju se zabaviti. Zbog Riječana je Rijeka i danas – grad za dobar provod.
– Znate, mi smo vam ovdje malo slijepo crijevo – rekao mi je jedan od sugovornika kad sam počeo redovito dolaziti u Rijeku. Ako je treći najveći hrvatski grad, samo sat vremena udaljen od Zagreba, “slijepo crijevo”, onda smo svi mi negdje očito promašili. Ne samo Rijeka.
Pogledajte i video - Rijeka zahvalila Keku:
Zadnji balkanski grad (uz Pulu) koji i izgleda balkanski. Uz jeftinu balkansku filozofiju koju su mrzitelji Hrvata i Hrvatske uspjeli ukorijeniti u tako potencijalan grad. Provincijalizam se u njih deklarira kao urbanost, nesposobnost kojom unistavaju grad i rijecku industriju pripisuju drugima. Ugrozenost im je uvjek na usnama, Rijecani su samo zbog toga na zemlji da bi detektirali nekoga tko je mozda slucajno poprijeko pogledao nekog Srbina ili Muslimana. Kako ti neduzni Muslimani i Srbi gledaju na Hrvate nije tema i razumije se u stvari da nas nemoraju voljeti jer to oni nama nisu duzni, ali mi kao njima. U njihovom kazalistu se pljuju svi Hrvati, hrvatska zastava i vjera kojo pripada vecina Hrvata. Ali su im usta puna tolerancije, naravno samo prema svojima. U tome gradu se slavi jugoslovenstvo, postuju svi narodi i narodnosti samo ne... Hrvati.