Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

U ljubiću francuskog predsjednika muža zamjenjuje ljubavnik, a ženu priležnica

U Hollandeovoj ljubavnoj drami srušen je model građanskog braka s mužem koji zarađuje, sa ženom koja vodi kuću i s ljubavnicom koja zadovoljava muža
10. veljače 2014. u 11:00 1 komentara 2595 prikaza
Hollande
Foto: Reuters/PIXSELL (Ilustracija)
Pogledajte galeriju 1/9

Francuzi su još jednom iznenadili ostatak svijeta lakoćom kojom su prešli preko preljuba svoga predsjednika i poslali poruku urbi et orbi da njihova zemlja ostaje rezervat za političare preljubnike. Osim nešto medijske municije ispaljene uglavnom u zrak i pokojeg retoričkog pitanja o granicama između javnoga i privatnoga, za Françoisa Hollandea nije bilo gotovo nikakva rizika da mu se zbog te afere uzdrma položaj koji je inače temeljito načet teškim gospodarskim problemima države. Cijeli dramolet, koji je počeo otkrićem magazina Closer o noćnim iskradanjima 58-godišnjeg predsjednika i njegovoj nezaštićenoj vožnji skuterom po pariškim ulicama do nove izabranice svoga srca, glumice Julie Gayet (41), nije trajao dulje od dva tjedna. Čini se da se zasad može izdvojiti jedan relativni dobitnik, sam predsjednik Hollande: njemu je 77 posto Francuza dalo pravo na privatni život, uključivo i pravo na ljubavnicu, za dva postotka mu je porastao rekordno nizak rejting u javnosti (20 posto), a oslobodio se – kad je već našao ljubavni azil kod druge žene – nametljive dosadašnje priležnice Valerie Trierweiler kojoj je država platila prije planirani humanitarni put u Indiju, a njen dosadašnji partner povratnu kartu iz Elizejske palače. Jedan je ured tamo trenutačno prazan, a jedno mjesto u (izvan)bračnom krevetu slobodno barem dok se na raščisti budućnost glumice Gayet. U srcu države ništa se nije promijenilo; je li se nešto dogodilo u srcima aktera ovoga ljubavnog trokuta? Glumica je dobro odglumila ravnodušnost pobjednice, novinarka (Trierweiler) prošla je nervna iskušenja prevarene žene, a političar (Hollande) pobrao je poene na račun odlučnosti kojom je razriješio privatnu krizu.

Ljubavni trokut predsjednika Hollandea raspao se baš u nezgodnu trenutku kad je odlučio objaviti naciji da radikalno preusmjerava svoju politiku, od socijalizma k socijaldemokraciji: onako kako je njegov politički uzor François I. (Mitterrand) 80-ih godina prošloga stoljeća pred oltarom vlasti spojio socijalizam i tržište i tim vjenčanjem izvukao zemlju iz duboke krize, tako i François II. (Hollande) 30 godina kasnije pravi novi radikalni iskorak te skupu socijalnu državu zaručuje s poduzetnicima. Voda krize – rekordna nezaposlenost, vanjski dugovi, javni deficit, minimalni rast proizvodnje – došla je do grla, osobito u usporedbi s Njemačkom; reforme iz doba kancelara Schroedera postaju francuskim socijalistima i njihovu predsjedniku socijaldemokratski uzor za temeljite reforme gospodarstva i države. Narušen privatni mir šefa države nije utjecao na prijam njegovih mjera, najprije kod poduzetnika koji ne mogu odbiti poklon od 50 milijardi eura pa makar im ga nosili i Dunajci s ljevice; teže je Françoisu Hollandeu pridobiti svoj tabor za radikalnu promjenu politike: njegovoj tradicionalnoj sklonosti kompromisu i konsenzusu dobro je došlo iskušenje iz privatnoga života da bi demonstrirao odlučnost prema onima (onoj) koje je do jučer vatreno volio. Interes države je iznad svih i u poslu i u ljubavi. Pascal mu je ostavio izreku koja emocijama priznaje autonomnost, a državi važnost: “Srce ima svoje razloge koje razum uopće ne poznaje.”

Anglosaksonsko licemjerje

Od svih velikih poznatih ljubavnih drama iz Elizejske palače, Hollandeova je najbezazlenija, iako ni ona nije prošla sasvim bez štete za okolinu. Teško je i zamisliti da ohola Valerie Trierweiler neće nimalo patiti što je lišena statusa “prve dame” koji joj je donosio veću pažnju medija, brigu petorice stalnih službenika iz ureda i mogućnost da zapovjedi najmoćnijem čovjeku države da je poljubi na mitingu pobjede, pred stotinu i više tisuća ljudi. Što se njene rivalke tiče, Julie Gayet je izbačena iz prestižnoga žirija za Prix Medicis u koji ne bi ni ušla da je bilo samo po njenim zaslugama. Njoj predstoji borba za podizanje statusa, od ljubavnice prema partnerici, želi li istisnuti Valerie Trierweiler onako kako je ta novinarka Paris Matcha istisnula iz Hollandeova kreveta (i života) Segolene Royal, majku njegove četvero djece, i postala na određeno vrijeme “žena njegova života“. Između dviju najistaknutih žena iz života Françoisa Hollandea rivalstvo je prerastalo u prijezir, čak i u mržnju: da za gđu Trierweiler stvar bude teža, ona je, svi to znaju, poticala sukobe tako što je priječila svaku političku promociju svoje konkurentkinje i pored toga što je S. Royal u dvoboju s Nicolasom Sarkozyjem 2007. dobila visokih 47 posto glasova i što uživa nedvojbeni status političara prve nacionalne klase.

A kako je nekad bilo mirno u Elizejskoj palači kad je u njoj “teta Yvonne“, supruga generala De Gaullea, spremala pekmez i lijepila marke na pisma koje je utemeljitelj Pete Republike kupovao o svome trošku. Kultni francuski predsjednik malo je pored svoje supruge obraćao pažnju drugim ženama iako je cijela francuska povijest protkana nevjerom i preljubima. General De Gaulle dobro se uklapao u republikanske standarde kakvi su zaokruženi krajem 19. stoljeća i koji vladarima jamče pravo na privatni život, ako se on ne kosi s javnim interesima; on je model predsjednika asketa. Iako su granice javno-privatno u slučajevima vladara propusne, podložnije interpretacijama moćnika, ipak su se održale do dana današnjega, kao francuska specifičnost u svijetu u kome dominira anglosaksonska strogoća i licemjerje. Vjerojatno je i na to mislio filozof Bertrand Russel kad je pisao o dva morala u modernome društvu: jedan se propagira, a ne provodi, a drugi se provodi i ne preporučuje!

Valerie Trierweiler Francois Hollande Gorki rat riječima Hollandeova bivša o prijevari: Bilo je kao da sam pala s nebodera Hollande gotovo je Nakon afere s glumicom, Hollande potvrdio razlaz od prve dame

Dok će njegove nasljednike u Elizejskoj palači obilježiti priče o ljubavnim pothvatima, De Gaulleu se pripisuje staračka naivnost u odnosu sa ženama. Na jednom je prijmu, dok se ispijao aperitiv, prišao supruzi tadašnjeg ministra financija Valerie Giscard d’Estainga i od prve je pitao: – Koliko imate djece, gospođo? – Četvero, gospodine predsjedniče. Poslije večere, sa šalicom kave u ruci, stari je predsjednik istoj dami opet postavio isto pitanje, koje De Gaulleovi biografi citiraju zbog odgovora koji je dobio: – Koliko imate djece, gospođo? – I dalje četvero, gospodine predsjedniče! Iz privatnog života Yvonne i Charlesa de Gaullea jedan detalj ima literarnu vrijednost pokazujući kakve su preokupacije nosili nekadašnji stanari Elizejske palače: kad su protivnici neovisnosti Alžira pukim čudom propustili ubiti predsjednika u Petit-Clamaru, njegova je supruga, kad su izašli iz klopke, prvo pitala jesu li žive kokoši koje za vikend nosila u Colombey-sur-Deux Eglises! Takvi naivno-romantični tipovi nisu poslije stanovali u Elizejskoj palači; već je i s prvim nasljednikom ušla velika promjena: Georges Pompidou unio je više senzibilitet profesora književnosti negoli bankara iz galaksije Rotschilda, a njegova supruga Claude ukuse moderne umjetnosti. Njihov je život bio idiličan, sve dok ga nisu potresla dva događaja na koja nisu mogli utjecati: obavještajni komplot u kome je za metu predviđena Claude Pompidou, zbog tobožnjih “seansi“ izvan palače, a za žrtvu sam Pompidou (što je životom platio mladi Beograđanin Stevan Marković, tjelohranitelj glumca Alaina Delona, a bračni par Pompidou traumama), a potom teška bolest, leukemija, samoga predsjednika koja je njegov život posljednjih mjeseci učinila dvostruko nesretnim: nije imao snage da se bori ni da odustane od borbe. Mediji su, u tipično francuskome stilu poštovanja privatnosti, održavali na životu fikciju o zdravlju umjesto da pišu o bolesti šefa države koji nije bio više u stanju vladati zemljom. U slučaju Pompidou novinare je najviše zanimala “afera Marković“ zbog kriminalnih sastojaka i političkih okolnosti, seksualnu dimenziju gurali su posve u stranu, dok su predsjednikovu bolest klasificirali u rubriku o privatnome životu.

Tek kad je Georges Pompidou umro u Elizejskoj palači 2. travnja 1974., dvije godine prije isteka mandata, tragično je na vidjelo izbila velika manipulacija medijima uime obrane privatnosti predsjednika Republike. Njegova je okolina pazila na to gdje će šef države umrijeti pa su ga samo sat prije smrti iz njegova doma dovezli u Elizejsku palaču da bi smrt bila što dostojanstvenija. Prije Pompidoua na najvišem mjestu francuske države umro je još jedan njegov prethodnik, ali ne u mukama kao on, nego u sretnome zagrljaju s ljubavnicom: Felix Faure, na samome početku 20. stoljeća, izborio je mjesto u povijesti skandala, ugrozivši i dotad neprijepornog Adolpha Thiersa koji je, generaciju prije njega, u seksualnoj požudi oborio i vlastitu punicu.

Francuski izuzetak utemeljio je još Jean-Jacques Rousseau kad je pravio razliku između obitelji i grada, između kućne vlasti i civilne vlasti. Na jednom od stupova njegova društvenog ugovora izgrađena je svijest o pozitivnoj diskriminaciji političara kad su posrijedi prava na privatnost; drugi je stup izgrađen u pobjedničkoj kampanji za odvajanje države i Crkve, u laičkoj interpretaciji vjere kao privatne sfere čovjeka i društva. Bog je gurnut u intimu, u privatnost, a političari, bez božanskih svojstava, postali su obični ljudi. Francuski državnici modernoga, informatičkog vremena, obilato koriste blagodati zaštićene privatnosti izvozeći svoju muževnost preko praga Elizejske palače. Čak i kad su pariški saloni pripisivali predsjednicima dostojne filmske muze, od Sylvie Cristel do Claudije Cardinale, granice privatnoga i javnoga nisu se prelazile. Ako bi i došli do Rubikona, mediji ne bi prelazili na drugu stranu: mogli bi pecati ribu, kao jedan satirični list koji je u jeku kampanje za demografsku obnovu nacije objavio karikaturu predsjednika (Giscard d’Estaing) kako se u zoru vraća kući s trofejom – ženskim gaćama! Lakše je u javnost izbila priča o poklonjenim Bokassinim dijamantima, što mu je poput bombe razorilo autoritet, nego ime ijedne žene koje su se vezivale uz Giscardove predsjedničke avanture.

S Mitterrandom se upotreba i zloupotreba privatnosti razvila do krajnosti koje su ozbiljno dovele u pitanje sam institut zaštite privatnoga života. Prvi socijalistički predsjednik Pete Republike punih je deset godina skrivao podatak da boluje od raka (prostate), a čak 14 godina da ima izvanbračnu kćer i dvije obitelji! Liječnička služba iz Elizejske palače publicirala je lažne izvještaje o zdravlju, a Mitterrandovi se prijatelji nisu morali ni truditi mnogo da spriječe da u medijima ne osvane informacija o drugoj obitelji prije nego što on sam odluči obznaniti naciji da joj je tajio neke informacije koje je bio dužan dati: na bilten o zdravlju obvezao se u izbornoj kampanji, a uzdržavanje druge obitelji išlo je na račun države, tj. poreznih obveznika. Sve je to bilo pokriveno smokvinim listom privatnosti. Kad je desničarski “Minuta“ u aluzijama spomenuo skrivenu predsjednikovu kćer, nitko se nije pridruživao u daljnjem istraživačkom radu, a kad je ekscentrični pisac Jean-Edern Hallier obilazio pariške izdavače s rukopisom knjige o dvostrukom životu Françoisa Mitterranda, redom je odbijan s obrazloženjem da se želi osvetiti zato što nije dobio – navodno obećano – mjesto ministra kulture (nesretnik je poginuo pri čudnom padu s bicikla, ne dočekavši milost izdavača).

Sarkozyjev telereality

Prvu ozbiljnu krizu u strogom shvaćanju privatne sfere kao onoga dijela javne ličnosti koji ostaje u kući ugrozila su dva oprečna tipa političara – Nicolas Sarkozy kao predstavnik novoga vala državnika koji u globaliziranome svijetu “diktature transparentnosti“ nudi javnosti i više nego što ona od njega traži te Dominique Strauss-Kahn kao izdanak stare kraljevske škole kojoj je važnije da izvana bude lijepo negoli iznutra zdravo. Prvi je u predsjedničku funkciju unio elemente telerealityja sa ženama, razvodima, vjenčanjima i bebama, a drugi je izgubio priliku da pokaže što bi on sve učinio da se uselio u Elizejsku palaču kad je pao na ispitu seksualne ovisnosti u hotelu Sofitel u New Yorku; prvi je dao ozbiljan doprinos desakralizaciji institucije predsjednika Republike tako što je svoj privatni život gurao pred druge ljude, dok je drugi izgubio kontrolu nad svojim intimnim i time sve rekao o tome što se sve moglo od njega očekivati, da se uspio popeti na Olimp vlasti.

Pitanje je bi li Strauss-Kahn postao prvi francuski političar koji je zbog intimnih slabosti bio isključen iz politike da se njegova seksualna ovisnost nije manifestirala na tlu SAD-a, gdje nema milosti ni za manje delikte od njegova nasilništva nad jednom sobaricom. Njemu će biti pripisano da je prekinuo dugu tradiciju ljubavne samoposluge u koju su zalazili francuski političari, kao što će se Sarkozyju morati priznati da je relativizirao sakrosanktnu privatnu sferu vladara i po tome ih gurnuo korak bliže običnim ljudima. Ostat će i dalje razlike između francuske i anglosaksonske tradicije iako je i ona, s iskustvom Françoisa Hollandea, doživjela površinske promjene: u ljubavnoj drami s okorjelim neženjom, nevjenčanom privremenom “prvom damom“ i glumicom u sporednoj ulozi srušen je model građanskoga braka s mužem koji zarađuje, sa ženom koja vodi kuću i s ljubavnicom koja zadovoljava muža. Uloge se u Hollandeovu komadu drukčije raspoređuju: muža zamjenjuje ljubavnik, ženu priležnica, a ljubavnica gubi mjesto u konkubinskome modelu zajednice. François Hollande svojim lošim primjerom nije ugrozio prednosti francuskoga modela zaštićenoga privatnoga života javnih osoba. S njim i poslije njega zid zaštite teško da će biti čvrst kao što je bio do pojave novoga vala političara.

Dijana Zadravec
U RATU S KOLEGAMA
Tko je Dijana Zadravec, liječnica zbog koje se trese hrvatsko zdravstvo
Pevex
BICIKL U PROMETU
Infrastruktura i edukacija kao preduvjet za razvoj biciklističke kulture u Hrvatskoj
  • Avatar Matija Gubec
    Matija Gubec:

    Bem ti čitam da je i Zoki krenuo njegovim stopama. Pametno barem ce ga narod pamtit po nećem a sto nije zlo prema narodu