U vezi s onim što se ove godine dogodilo u Vukovaru na godišnjicu pada ovoga grada u ruke četničke i komunističke vojske (ni ovoga puta kao ni svaki put do sada uz tu vojsku ne vežem srpsko ime, jer ga ne želim okaljati ni četničkim ni komunističkim zločinima) premijer Milanović je dao lijep broj nesuvislih izjava, a najistaknutija je među njima: Ekipa je otišla, zabava je završila, neki su se izgalamili, a sada tamo treba nastaviti živjeti. Iz toga bi se dalo zaključiti kako premijer misli da je ono što se dogodilo sa skidanjem dvojezičnih natpisa i ono što se zbilo s kolonama bio prolazni hir grupice neodgovornih ljudi.
Predsjednik države, usporedno s premijerom, ocijenio je ono što se s kolonom zbilo niskim stupnjem kulture odavanja pijeteta žrtvama a da se pritom, sudeći po onom što je kazao, nije sjetio kakvu su kulturu poštovanja prema žrtvama pokazali on i premijer kad su povukli dugogodišnje pokroviteljstvo Sabora nad obilježavanjem godišnjice bleiburške tragedije, tumačeći tu tragediju sa stanovišta komunističkog antifašizma kao odmazdu nad vojskom koja nije položila oružje kad je zaključen mir. Ono što se dogodilo u Vukovaru, i što se u vezi s Vukovarom nastavlja događati, nije hir neodgovorne grupice i nije nizak stupanj kulture odavanja poštovanja prema žrtvama, a najmanje je to bilo produbljivanje nacionalne podjele, podjele koja je odavna prisutna u hrvatskom društvu, kojoj bi uzrok bio huliganstvo i niska kultura odavanja pijeteta prema žrtvama. Daleko od toga!
Pupovac šokirao
Nije to bilo produbljivanje, podjela je odavna duboka, bila je to samo ilustrativna demonstracija podjele između trenutne garniture na vlasti, odreda detuđmanizatora i mentalnih komunista, podjela koja je otpočela s detuđmanizacijom sa značenjima koja sam prethodno opisao, a završila proglašavanjem punomoćnosti oslobađajuće presude, koja se dogodila dva dana prije godišnjice pada Vukovara, tako da se na jednu stranu, u kolonu sjećanja od sto tisuća ljudi, svrstao hrvatski narod, a na drugu stranu njegova vlast, koja je uobičajila da nikad – od stida, od čega li – ne izgovara njegovo ime, vlast koja bi toga dana u Vukovaru bila sretna samo da je presuda Tuđmanu, njegovim generalima i hrvatskom narodu, svrstanu u koloni sjećanja, bila osuđujuća. Osuđujuća za Domovinski rat kao zločinački eksces i pothvat! Eto, to se u Vukovaru dogodilo samo godinu i dva dana nakon dolaska generala iz Haga! Neka nam ni predsjednik ni premijer ne glume da nisu shvatili kako ih je komunistički antifašizam doveo u izolaciju! To je jako dobro shvatio, čini se, Milorad Pupovac kad je u iskrivljavanju onoga što se u Vukovaru dogodilo, da zamagli situaciju i spasi što se spasiti dade, otišao dalje i od predsjednika i od premijera.
On se prvi put pojavio u koloni sjećanja, uvjeren da će to nešto krupno značiti, ali se stjecajem okolnosti našao među onima kojima u kolonu ili nisu dali ući ili im se samima, kad nisu mogli stati na njeno čelo, u nju nije ulazilo, da ne bi bili, kako su komunisti znali reći, na repu događaja, pa se može kazati da Pupovac, iako je želio, ni ove godine u koloni sjećanja nije bio. Sutradan je u Saboru, na zaprepaštenje svih zatečenih u sabornici koji su ostali pri zdravoj pameti, prisvojio nadležnost predsjednika Sabora i pozvao sabornike da minutom šutnje odaju počast vukovarskim žrtvama. Ali kojim riječima! Rekao je: Neka je vječna slava svima koji su stradali od nečovječnosti i bezumlja. Pupovac je, ne slučajno, zaboravio kazati od čijeg su to nečovještva i bezumlja u Vukovaru stradavali svi, pretpostavljam da je mislio i na Srbe i na Hrvate.
Nije upitno što nečovještvo i bezumlje nije pripisao Srbima, to ne bih učinio ni ja da ne okaljam ime srpsko, ali je upitno što to nije pripisao vojsci koja je Vukovar napala, četničkoj s kokardama na kapi i komunističkoj s petokrakom na kacigi! Te su dvije, stranačke, a ne srpske vojske, u svom političkom bezumlju počinile nečovještva i nad Srbima i nad Hrvatima.
Meni je shvatljivo zašto Pupovac ni nakon oslobađajuće presude Haškog suda nije rekao kako je ime bezumnoj politici koja je sijala nečovještva. I on i oni koji su zajedno s njim stajali pored kolone sjećanja u Vukovaru misle da se odnosi između Hrvata i srpske manjine mogu i nakon Domovinskog rata, u Hagu oslobođena grijeha, graditi na komunističkom antifašizmu, koji u sebe, što se jugoslavenstva tiče, apsorbira četničku politiku, jugoslavenstva koje je krivo za dva nemila sukoba između Srba i Hrvata, jugoslavenstva koje je u Vukovaru, u jedinstvu kokarde i petokrake, demonstriralo svoju zloćudnu narav. Začudo da ni Pupovac ni društvo oko njega ne mogu shvatiti kako se nakon zločina u Vukovaru, gdje se demonstrirala istoznačnost kokarde i petokrake, ni na jugoslavenstvu ni na komunističkom antifašizmu, koji je jugoslavenstvo definitivno kompromitirao, odnosi između Hrvata i srpske nacionalne manjine više ne mogu graditi. A oni uporno to čine i tjeraju dva naroda u nove sukobe.
O tomu na čemu bi se ti odnosi trebali graditi drugom prilikom, pruži li mi se! Nešto sam negdje već i kazao! (Uz osnovno polazište da se odnosi između Hrvata i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj trebaju graditi na temelju reciprociteta s odnosima između Srba i hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, evo i još jednog dijela od onoga što sam tamo kazao: Ni jedno pravo dano nacionalnoj manjini ne može se većinskom narodu činiti prevelikim ako to pravo ne dovodi u upitan položaj državu u kojoj ta manjina živi i ako ta manjina tu državu, i zbog danih joj prava, drži svojom. Ni jedno pravo dano nacionalnoj manjini ne može se većinskom narodu činiti prevelikim ako to pravo, štiteći nacionalni identitet manjine, istovremeno otvara prostor da se ta manjina integrira u većinsku zajednicu i prepusti bez otpora dobrovoljnoj asimilaciji s većinskim narodom. Da, asimilaciji! Koliko se god komu to činilo protivnim održavanju nacionalnog identiteta! U svim se državama može zapaziti proces da se nacionalne manjine i integriraju i, kroz integraciju, asimiliraju s većinom. Asimilacijski potencijali srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji su znatni, ali ni potencijali očuvanja identiteta nisu ništa manji. Treba im omogućiti da se bez prepreka uravnotežuju!)
Demonstracije po matrici
A sad da nastavim što se to još tamo u Vukovaru demonstriralo. Poslužit ću se onim što je tamo, svrstavši se u kolonu sjećanja kojoj i pripada, rekao Ante Gotovina: Domovinski rat sad je povijest, ali on je u temeljima hrvatske državnosti, jer se naša sloboda i demokracija grade na tomu. Čisto kao suza, kratko kao generalska zapovijed! I poslužit ću se često puta i u razne svrhe spominjanom usporedbom mitinga na splitskoj rivi i ovogodišnje kolone sjećanja u Vukovaru. Obje su demonstracije na istoj matrici: obrana digniteta Domovinskog rata kao temelja hrvatske državnosti.
A razlika je u tomu što se miting na splitskoj rivi zbiva na početku obezvređivanja Domovinskog rata i njegova podvođenja pod zločinački pothvat, a ovogodišnja se kolona sjećanja u Vukovaru događa dva dana nakon punomoćnosti oslobađajuće presude optuženim generalima, doista, oslobađajuće presude Domovinskom ratu. Stoga ono što se u Vukovaru dogodilo, s jedne strane, znači trijumf, u tuzi za izgubljenim suborcima, onih koji su obranili domovinu od agresora i obrambenu borbu od ljage zločina, a s druge strane, znači otklon od grupice političara, makar trenutno i bila na čelu obranjene domovine, koji su učinili sve da Domovinski rat učine zločinačkim pothvatom i u preambuli ga Ustava zamijene komunističkim antifašizmom.
Vlast u komunizmu nije nikada bila uz narod