Nakon pada komunizma, u Europi je krenulo jedno veoma intenzivno reformsko razdoblje. Val ekonomskih promjena zahvatio je sve, u prvom redu zemlje bivšeg sovjetskog bloka i zemlje bivše Jugoslavije, ali i zapadnu Europu zbog ujedinjenja Njemačke.
O potrebi da se reforme provedu rijetko je tko dvojio, no pitanje je bilo na koji način napraviti tranziciju iz planske privrede na tržišnu ekonomiju. Jedna je skupina ekonomista zagovarala tzv. šok terapiju, ideju da se radikalnim promjenama pristupi rapidno i bez odgađanja. Takav je program, kojega je osmislio poljski ekonomist Leszek Balcerowicz te po kojemu je plan i kolokvijalno dobio ime, vrlo uspješno implementirala Poljska. S druge su se strane našli oni koji su zastupali ideju da se promjene moraju napraviti postepeno jer su gubici koje donose reforme trenutni, a dobici dolaze tek s protekom vremena.
U Hrvatskoj se mnogo govori o reformama, koje su nesumnjivo potrebne, no vrlo se malo vremena posvetilo razgovorima o samoj izvedbi. Hrvatska se i sama našla pred istim dvojbama nakon osamostaljenja, stoga je važno se osvrnuti na to i povući usporedbu u izvedbi sa zemljama koje su uspješnije provele tranziciju. Drugi je problem s ekonomskim reformama u Hrvatskoj taj što se strukturnom reformom naziva sve i svašta. Međutim, ekonomija je egzaktna znanost, gdje se pojave vrlo precizno definiraju pa je tako strukturna reforma ona promjena koja iz temelja mijenja osnovne načine na koje neko tržište ili ekonomija funkcioniraju.
Prema tom kriteriju od početka 2000. i mirovinske reforme, strukturnom se reformom može nazvati samo izgradnja autocesta i ulazak u EU. Ako uspješno uvedemo euro, to bi bila tek treća. Uzmemo li da je Hrvatska tek na početku tog procesa, čak i u slučaju pozitivnog ishoda, to bi značilo da je u više od dva desetljeća kao ekonomija u razvoju napravila tek tri strukturne reforme pa stoga današnje ekonomsko stanje u zemlji ne čudi. Reforme postanu tema i javi se ideja o njihovom provođenju tek kada nas na to natjera ekonomska nužda, dok se s boljim vremenima tema stavlja ad acta.
Međutim, najpovoljniji ekonomski trenutak za strukturne reforme je razdoblje rasta BDP-a, zaposlenosti i proračunskih prihoda jer je ekonomija tada u stanju amortizirati sve moguće kratkoročno negativne aspekte reformi. Koliko skupo može biti nečinjenje pokazala je zadnja recesija. Male otvorene ekonomije obično ne mogu utjecati na vanjske šokove kojima su izložene, no ako je struktura njihovog gospodarstva kvalitetna i ako su nosioci ekonomski politika na vrijeme reagirali, oporavak je uglavnom slijedio vrlo brzo, kao što je bio slučaj u mnogim nama usporedivim zemljama EU.
U suprotnom, gospodarstvo će se znatno duže i teže prilagođavati novim okolnostima. To je i razlog da je nefleksibilnom hrvatskom gospodarstvu trebalo šest godina recesije da izvrši unutarnju prilagodbu te se vrati na kakve-takve stope rasta ostvarene posljednjih godina, s donekle više održivom strukturom rasta gospodarstva.
Porez na kapitalnu dobit (12%) razdijelite na 6% koje idu u proračun i 6% koje idu u 2. mirovinski stup poreznog obveznika. Posljedično bi smo imali više poduzetnika i bolje punjenje proračuna.