Kad Ivo Baldasar, kandidat za gradonačelnika Splita, uoči drugog kruga lokalnih izbora kaže: “Stranka koja dobije Split pobjednik je izbora u Hrvatskoj”. Eto moguće utjehe za SDP, to veće što najnovija anketa Ipsos Pulsa pokazuje kako je pao na 23,8 posto potpore birača dok je HDZ samo dva posto niže. Tko bi se tome nadao!
Prije samo godinu i nešto činilo se da će se SDP na vlasti zadržati puno duže od jednog mandata, u prvom redu zato što protivnika gotovo i nije imao. HDZ je bio više stranka u sudnici nego u politici, a unutarstranački izbori isprva ga zbog ponašanja J. Kosor, Kujundžića, Prgometa... nisu učvrstili nego još više poljuljali. Pa ipak, u relativno se kratko vrijeme vidjelo da nijedna stranka nema takvu moć obnove. Tako je bilo i poslije teškoga poraza na početku 2000. godine. U prvim mjesecima vlasti Budišine i Račanove koalicije, dok su se još čuli odjeci medijske hajke na kriminal u privatizaciji i pretvorbi, u “pljački tisućeljeća”, potpora je HDZ-u bila pala ispod 10 posto. Premda pad nije bio tako drastičan, slično je bilo i u prvim mjesecima poslije pobjede Kukuriku koalicije.
Zaključak je očit: u Hrvatskoj se ljevica jednako brzo troši kao što se desnica oporavlja. Desnica je u Lijepoj našoj prirodnija, normalnija, pouzdanija. Velika je većina hrvatskoga građanstva konzervativna i domoljubna, pa jakoj desnoj stranci kakav je HDZ ne treba mnogo da ga pridobije, odnosno da joj se vrate birači koje je bila izgubila. Nikad, pa ni u dva Sanaderova mandata, HDZ nije tako brzo izgubio povjerenje građana poslije osvajanja vlasti kao što su ga izgubili Račan prije 12 godina i Milanović sada. Niti je ljevica ikad poslije gubitka izbora tako brzo ponovno ojačala kao HDZ i poslije prve i poslije druge predaje Banskih dvora. U Hrvatskoj je ljevica osuđena na samo jedan mandat, a desnica mora biti izrazito loša da vlast ne osvoji bar dvaput zaredom.
Jedva je prošla godina i pol dana vlasti Milanovićeve koalicije a donedavno gotovo nikad slabiji HDZ pobijedio je na izborima za Europski parlament, te je na lokalnim već u prvom krugu dobio toliko da bez velikih strepnji može čekati drugi. U SDP-u pak mole Boga (ili đavla) da pobijede bar u Splitu kako bi mogli malo podignuti glavu. Dva najuzbudljivija politička slučaja iz posljednjega vremena pokazuju bitnu razliku između SDP-a i HDZ-a koja određuje uspone jednih i padove drugih. HDZ nikad ne bi tako rušilački napao Ustavni sud zbog neke odluke kao što ga je napao SDP zbog ukidanja spolnoga odgoja. Također, nikad ne bi zaprijetio da će osporiti volju većine bude li ona izražena na referendumu o definiciji braka. Ta lijeva destruktivnost, to nepoštivanje institucija i većine, što znači i nepoštivanje države, nasuprot HDZ-ovoj konstruktivnosti i državotvornosti koja biračima ulijeva osjećaj pouzdanja daje HDZ-u trajnu prednost u usporedbi sa SDP-om.
U jednom davnom oporbenom intervjuu što mi ga je dao za ovaj list Milanović je uvjeravao kako će ubuduće SDP u najhadezeovskijim sredinama svome glavnom takmacu otimati glasove, ali ovi lokalni izbori pokazuju da ih ne umije dobiti ni tamo gdje je SDP dosad bio najjači. Kad je riječ i o ćirilici u Vukovaru, i o definiciji braka, i o spolnom odgoju u školama i mnogim drugim temama SDP ne mari što se ideološkom zadrtošću svojih najmilitantnijih dužnosnika, s premijerom na čelu, suprotstavlja mnoštvu građana koji su – što proizlazi iz logike anketa – na proteklim parlamentarnim izborima glasovali za tu stranku. Odakle ta zadrtost i nedostatak svijesti o njezinim posljedicama? Iz partizanskog, komunističkog naslijeđa, iz nasilja nad stvarnošću. Ali gdje ima imalo javnosti i demokracije, gdje ima kakvo-takvo tržište ideja, svjetonazora i politika, ceh se tom nasilju mora platiti.
Zasad ga SDP plaća na početku citiranom Baldasarovom inačicom uspjeha koji je zapravo “pad sa zagrebačkog konja na splitskog magarca”. Te bi se moglo reći i ovako: stranka koja dobije Split mogla bi izgubiti Hrvatsku.
