U 2019. mediji su se nastavili naglo mijenjati i kreirati stvarnost u kojoj živimo. Digitalizacija i bujanje medijskog tržišta doveli su do eksplozije agresivnog senzacionalizma, bunkeriranja medijskih publika na „naše“ i „njihove“ te ogromnih problema s vjerodostojnošću sadržaja. Prema istraživanju tvrtke Edelman, mediji su u 2019. prvi put postali institucija kojoj ljudi najmanje vjeruju, manje nego biznisu, vladama ili civilnom društvu.
Posljedica je to prije svega pada povjerenja u digitalne platforme, ali i sve tanje granice između trača, konstrukcije i dobrog novinarskog teksta. Ovu je godinu obilježilo i nekoliko događaja koji prilično jasno sugeriraju da novinarstvo kakvo smo nekad znali ostaje stvar romantične prošlosti kao i da se teza teoretičara Jamesa Currana i Jean Seaton kako mediji imaju „moć bez odgovornosti“ pokazala proročanskom. Ovdje izdvajam tri događaja koja odlično ilustriraju ključne medijske prijepore u ovoj godini.
Ne gledati, čitati, slušati
Reuters News Digital Report je jedno od najvažnijih globalnih istraživanja o korištenju medija koje je u 2019. obuhvatilo 38 zemalja. Ono je pokazalo da povjerenje u medije kontinuirano pada, ali i da postaje velike razlike među zemljama. Tako je povjerenje u medije u Finskoj, Portugalu i Danskoj vrlo visoko (oko 60 posto), a najmanje medijima vjeruju Grci (27 posto), Francuzi (24 posto) i Korejci (22 posto). Francuska se ove godine iznimno našla u skupini ekstremno razočaranih jer građani nisu bili zadovoljni medijskim izvještavanjem o prosvjedima “žutih prsluka”. Hrvatska se sa svojih 40 posto nalazi negdje oko sredine, zajedno s Velikom Britanijom i Italijom. Međutim, Hrvatska je u ovom istraživanju isplivala na prvo mjesto po jednom drugom depresivnom trendu – broju građana koji aktivno izbjegavaju vijesti.
To znači da je Hrvatska zemlja u kojoj 56 posto građana kad počnu vijesti panično traži daljinski i viče „gasi to“. Dakle, velik broj ljudi u Hrvatskoj, veći nego u bilo kojoj analiziranoj zemlji, aktivno se trudi NE GLEDATI, NE ČITATI i NE SLUŠATI vijesti. Taj je trend u porastu i u mnogim drugim zemljama u odnosu na protekle dvije godine. Većina ispitanika bježi od vijesti jer su pretjerano negativne i loše utječu na njihovo raspoloženje. Manji broj ih izbjegava zato što se osjećaju bespomoćno ili zato što im ne vjeruju. Ova bi neslavna titula hrvatskim medijima svakako trebala biti zvono za uzbunu i povod da promisle koliko će još izdržati inzistiranjem na destruktivnom diskursu hejta, info-trasha i senzacionalizma. Britanski The Guardian svojedobno je imao fantastičan slogan „You don’ need to shout every day“, odnosno, „Ne morate se svaki dan derati“, kojim se inteligentno obračunavao s tabloidima i njihovim senzacionalističkim divljanjem. Hrvatski mediji, prije svega portali, od vlastite dreke više ne čuju one kojima se obraćaju. Drugi događaj vezan je uz digitalne medije.
Potkraj godine Sacha Baron Cohen, glumac i komičar, održao je jedan od najupečatljivijih govora o društvenim medijima u prošloj godini. Glumac koji se proslavio politički nekorektnim ulogama Borata, Ali G-a i Bruna napao je Facebook i druge digitalne platforme za poticanje govora mržnje i širenje dezinformacija. Kazao je da je Facebook najveća propagandna mašinerija u povijestI i da bi Zuckerberg, da su neka druga vremena, dopustio Hitleru da preko Facea širi svoju propagandu te se zapitao „što bi Goebbels sve mogao da je imao Facebook“.
Optužbe za izdaju
Te efektne izjave vrlo brzo zasjele su u naslove i mnogi su trenutačno počeli slaviti Cohena kao novog superjunaka u borbi protiv digitalne kanalizacije. Međutim, bilo je i drugih, poput Rossa Douthata, kolumnista The New York Timesa koji je Cohena nazvao „šampionom teorije s vrlo ograničenim empirijskim dokazima“. Douthat ističe kako je malo stvarnih empirijskih dokaza da su društveni mediji krivi za sve zlo koje im se pripisuje, od uspona krajnje desnice i antiimigrantskog sentimenta do nijekanja klimatskih promjena, ruskih trolova itd. Društvene mreže nesumnjivo imaju ogromnu moć koju je objektivno teško sagledati, a energiju koju generiraju digitalne platforme teško je, ako ne i nemoguće, kontrolirati.
Uvjerili su se u to i lideri prosvjetarskog štrajka u Hrvatskoj koji su prvo koristili društvene mreže kako bi demonstrirali snagu i mobilizirali nezadovoljne učitelje, a onda su te iste kolege, nakon što su se oni oteli kontroli i nastavili inzistirati na svojoj priči, nazvali „ruljom s društvenih mreža“. Upravo je to i Douthatova pozicija – društvene mreže treba regulirati, ali prije toga se treba zapitati u kojoj mjeri sami doprinosimo radikalizaciji tog digitalnog prostora i nismo li i mi sami dio te rulje. Odnosno, nije li Cohen, kralj lažnog predstavljanja, zapravo preteča lažnih vijesti koje s gnušanjem osuđuje?
Treći slučaj koji možda najbolje ilustrira smjer u kojem ide novinarstvo je slučaj američkog The New York Timesa iz kolovoza ove godine. Nakon još jedne tragične pucnjave u Americi, New York Times je na naslovnici objavio tekst pod naslovom „Trump poziva na jedinstvo, protiv rasizma“ u kojem Trump osuđuje masakr. Iako naslov sasvim točno prenosi Trumpove riječi, iako u njemu ništa nije krivo, iako je sasvim u skladu s uzusima informativnog novinarstva i premda je sam tekst zapravo vrlo kritičan prema Trumpu, taj je naslov izazvao silan revolt čitatelja tih progresivnih novina. Razbjesnilo ih je to što naslov ne uzima u obzir „širi kontekst“, odnosno Trumpove ranije ne tako odlučne osude rasizma, kao ni njegovu nehumanu antiimigrantsku politiku.
Zastupnica Demokratske stranke u Kongresu Alexandria Ocasio-Cortez prozvala je New York Times za kukavičluk, a pridružili su joj se i brojni tadašnji demokratski kandidati za predsjednika. Twitter je bio doslovce zatrpan bijesnim komentarima koji su se više-manje vrtjeli oko istog argumenta, sažetog u tvitu Jarryja Lansona, profesora s Emerson Collegea: „Naslovi poput ovog ignoriraju kontekst Trumpovih djela i ranijih izjava i on sad odjedanput izgleda kao pravi predsjednik“. New York Times je vrlo brzo kapitulirao pod pritiskom svojih čitatelja i kanonade na Twitteru, ispričao se i promijenio naslov u “Trump osudio mržnju, ali ne i oružje“. Zanimljivo je da su se na udaru našli i oni koji su pokušali ponuditi kritičku, ali uravnoteženu sliku Timesa, poput urednika na portalu Politico, Jacka Shafera.
On je napisao da čitatelji Timesa žele da svaka riječ u novinama jasno reflektira otpor prema Trumpu i da svako odstupanje od te misije povlači za sobom masovno otkazivanje pretplata i zahtjeve za ostavkama urednika. Schafer se osvrće i na ostrašćeni diskurs linča tipičan za Twitter pa kaže da neki ljudi izgube bilo kakav osjećaj za mjeru onog trenutka kad se ulogiraju na tu mrežu. „Ni jedan medij“, piše Schafer, „ne može se usporediti s Twitterom kad je u pitanju identificiranje i kažnjavanje neprijatelja“.
Što je, dakle, ovaj slučaj pokazao? Prvo, da čitatelji traže od medija da za njih kontekstualiziraju informacije, da ih interpretiraju sukladno njihovom ideološkom kodu i da svaki iskorak izvan zadanog ideološkog diskursa vodi do otkazivanja pretplate i optužbe za izdaju. To nije nužno ni dobro ni loše, nego samo bitno drukačije od onog što smo donedavno podrazumijevali pod riječju „novinarstvo“. Drugo, naučili smo da društvene mreže mogu uređivati mainstream medije.
Medijski matriks
I treće, čitatelji The New York Timesa trebaju biti svjesni da su inzistirali točno na onome za što vrlo agilno optužuju Fox News čija propagandna mašinerija većinu vremena čini upravo to – kontekstualizira vijesti za svoje gledatelje. I tako je The New York Times, kao sinonim za vrhunsko profesionalno novinarstvo, promjenom naslova zapalio svijeću staroj paradigmi informativnog novinarstva i službeno inaugurirao interpretativno ili „kontekstualno“ novinarstvo kao poželjan profesionalni standard. Ukratko, ta tri slučaja upućuju na tri važna zaključka vezana uz suvremeni medijski matriks.
Prvo, ako nastave inzistirati na negativnom, senzacionalističkom i vulgarnom diskursu, mediji će početi gubiti publiku. To se pogotovo odnosi na Hrvatsku. Drugo, društvene mreže su moćne i kao takve uvijek će biti izvor velikih kontroverzi. No, raspravljajući o komunikaciji na društvenim mrežama i posljedicama koje ona ima za zajednicu, nije zgorega poći – od sebe. Na kraju, slučaj New York Timesa pokazao je da je budućnost novinarstva evidentno u polarizaciji i informacijskim bunkerima čijoj radikalizaciji vrlo svjesno pridonose i publike i mediji, bez obzira na njihov ideološki predznak.
..revolucija jede svoju djecu