Treba li Zagrebu ulica češkog političara, sociologa i filozofa i prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Masaryka? Ili novopečeni zagrebački skupštinari koji misle da su od građana dobili mandat samo za preimenovanja zagrebačkih ulica i ni za što drugo (jer sve drugo u Zagrebu odlično funkcionira, od prometa pa do zbrinjavanja otpada) žele nastaviti svoju domoljubnu dekontaminaciju Zagreba koji je, valjda, p(ostao) tvrdi bastion jugoslavenstva, antihrvatstva i izdaje.
Iz agilnog Hrvatsko-češkog društva po pitanju Masarykove ulice upućuju na tekst koji su objavili u knjizi Marijana Lipovca i Vlatke Banek izašloj u povodu četvrt stoljeća postojanja društva. Tako ćemo iz tog teksta saznati da je Masaryk stranac s najviše ulica u Hrvatskoj. Osim Zagreba, ima ih i Dubrovnik, Čakovec, Daruvar, Bjelovar, Virovitica i Varaždin. Hrvatski su gradovi, nek’ se zna i to, Masarykove ulice imali i kada ih nije bilo u komunističkoj Čehoslovačkoj. Uostalom, u tekstu se citira i rečenica poznatog, nedavno preminulog kroatista Dušana Karpatskog, da su u Češkoj Masarykove ulice ukidali nacisti i staljinisti.
“Ne mogu vjerovati da se tom društvu žele priključiti i žitelji mog voljenog Zagreba. Ako to učine, neće smanjiti veličinu jednog od vodećih Europljanina XX. stoljeća, već samo uniziti sebe same i pokazati posvemašnje nepoznavanje i nerazumijevanje povijesti hrvatsko-čeških odnosa.” Tako je zborio Karpatsky. A za njega su članovi zagrebačke Skupštine, u kojoj u ovom sastavu ima obilje važnih kulturnjaka, u rasponu od bivše intendantice Hrvatskog narodnog kazališta i teatrologinje, ambiciozne književnice i nakladnice, pa do glumaca i redatelja, lingvista, književnih teoretičara i povjesničara umjetnosti, valjda čuli. Pravo je pitanje kada će Zagreb dobiti ulicu Dušana Karpatskog. Time bi se trebala baviti zagrebačka Gradska skupština. Ali ona ima potpuno drugačije prioritete. Sijati razdor, a ne ujedinjavati.
Dijeliti, a ne zbrajati. Prekrajati, a ne graditi. Gledati unatrag, a ne unaprijed. Pa će se tako vrijeme trošiti na razmatranje starih prijedloga o promjenama imena ulica. I možda onda Masarykova ulica u središtu Zagreba i dobije ime po Miroslavu Krleži (što je sredinom devedesetih godina zagovaralo čak i Društvo hrvatskih književnika, tada strastveno zainteresirano za promicanje Krležina genija) ili po znanstveniku doista tragične sudbine Milanu Šufflayu koji je Masaryku “oteo” ulicu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Naravno, kada bi Grad Zagreb imao barem jednog pismenog političara s moralnim integritetom i građanskim odgojem, ovo lakonsko loptanje s Masarykom koje podsjeća na amatersko bauljanje Čačićevih nogometnih zvijezda po kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u nogometu bilo bi bespredmetno. Ali Zagreb takvog političara nema jer ga, da se razumijemo, i ne zaslužuje.
A čemu uopće i nazivati ulice i trgove po političarima? Mislim da svakoj državi mnogo više i dugoročnije doprinose umjetnici i znanstvenici.