Razgovor s Kolindom Grabar Kitarović u “Globusu” ima naslov: “Josipović je pet godina prodavao maglu. Odakle mu obraz da traži novih pet godina?” Koje bi ona, ili neki drugi kandidat pobijedi li na izborima, imala mogućnosti za uspješniji mandat? Kad se malo pomnije “prouči” Ustav i njegova praktična primjena, vidi se kako predsjednik nema dovoljno ovlasti za bitne promjene stanja u državi, pogotovo u gospodarstvu. Samo jedan članak Ustava omogućuje mu da izravnije utječe na rad izvršne vlasti, pa tako i na gospodarstvo i standard građana. A u njemu piše kako “može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja” te da “može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi”. Izuzmemo li njegovu ulogu zapovjednika Oružanih snaga, ulogu u vanjskoj politici, u usmjeravanju rada i imenovanju čelnika sigurnosnih službi, u raspisivanju izbora i referenduma, u određivanju mandatara, u pomilovanjima, u raspuštanju Hrvatskog sabora te u općenitoj brizi za djelovanje i stabilnost vlasti, taj članak jedini mu omogućuje da koliko-toliko nadzire i usmjerava rad Vlade, ali bez ikakve ovlasti da odlučuje o bilo čemu presudnome, za što su zaduženi premijer i ministri.
U nešto manje od 15 godina Stjepan Mesić i Ivo Josipović nisu učinili ništa spomena vrijedno što je poboljšalo ili pogoršalo materijalni položaj stanovništva. Međutim, i jedan i drugi bili su u javnosti i te kako prisutni, tako reći svakodnevno. Premda nisu imali velike ovlasti kakve je imao Tuđman, i premda se Tuđmanu naveliko prigovaralo da ne silazi s TV ekrana i naslovnica novina, prvog su hrvatskog predsjednika u pojavljivanju na televiziji i u drugim medijima i te kako nadmašili. Što će reći – u stvaranju političkog ozračja u zemlji bili su i te kako marljivi i djelotvorni.
Upravo u tome i jest šansa Kolinde Grabar Kitarović i njezina prednost pred Josipovićem i Mesićem. Ona zacijelo nikad ne bi onako sotonizirala svoga prethodnika, govorila o njemu morbidne viceve ili umirovila generale kao predsjednik Mesić. Ne bi onako optuživala politiku vlastite države za ratna stradanja u BiH i opanjkavala Hrvatsku kao još živo leglo ustaštva kao Ivo Josipović u Parlamentu u Sarajevu i u izraelskom Knessetu. Sigurno ne bi, blago rečeno, nekritičkim odnosom prema partizanima i komunistima i njihovu naslijeđu iritirala velik broj stanovništva i u njemu stvarala podjele kao Mesić i Josipović. Nema nikakvih pokazatelja i da bi nekritičkim odnosom prema ustašama i njihovu naslijeđu činila to isto. I zacijelo ne bi svakodnevno davala izjave o ovim i onim potezima Vlade, o različitim događajima i kojekakvim podacima zbog kojih masa novinara trči k predsjedniku i pod nos mu stavlja mikrofon. I ne bi, poput Josipovića, ublažavala katastrofalne pokazatelje, tješila građane nestvarnim očekivanjima i promjenama te im davala lažne nade.
Grmjet će u predizbornoj kampanji kandidati jedni protiv drugih, obećavati brda i doline, i već sada imamo zbirku čuda koje najavljuju svi pretendenti na Pantovčak koja su neostvariva iz jednostavnoga razloga što za njih nema ovlasti za predsjednika u Ustavu. To se pogotovo odnosi na dvojicu kandidata koji ionako za pobjedu nemaju nikakve šanse, na Kujundžića i Sinčića. Josipović je, ovisno o prigodi, znao zadovoljiti i lijeve i desne, i domoljube i jugonostalgičare, a kod ljudi zasićenih bukom, histeričnošću i ekstremizmom političara, svojom je uljuđenošću i mirnoćom znao zadobiti simpatije. Ali Kolindina je prednost što je otprve prepoznata kao državnički potencijal te iza sebe nema kao Josipović godine nesposobnosti i korumpiranosti Milanovićeve vlasti koju je manje-više milovao. Neće, dakle, ni Kolinda ni Josipović ni dobiti ni izgubiti izbore na velikim nadama ili sumnjama u bolje gospodarstvo i bolji život, nego na očekivanjima da predsjednik stvori ozračje u kojem bi u solidariziranju s narodom mogao izvršiti pritisak na izvršnu vlast, u kojem bi bilo vjere u budućnost i u kojem bi se težak život lakše podnosio.
Kolinda voli Hrvatsku za razliku od Mesića i Josipovića!