Neka Italija ne upotrebljava ratoborne tonove s Europom. Rat (uzaludni) s Parizom. To su dva naslova na dva različita komentara na prvoj stranici lista Corriere della Sera u ponedjeljak. Već to dovoljno pokazuje kako je dio javnosti ocijenio držanje talijanske vlade Giuseppea Contea na sastanku šefova država i vlada dijela zemalja EU na kojem se raspravljalo o migrantima. Bio je to mini sastanak s mini rezultatima.
Bez obzira na umirujuće riječi nakon sastanka u Bruxellesu, jasno je da bi se EU mogao raspasti ne zbog Sporazuma iz Maastrichta o ekonomskim parametrima za euro, već na Schengenu, odnosno slobodnom kretanju ljudi, robe i ideja unutar granica Europe. Politički lideri Italije i Francuske nisu međusobno razmjenjivali tako ratoborne izjave kao sada ni kada je Rim 1940. objavio rat Parizu.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron “pojavu populista”, misleći pritom na Italiju, usporedio je s epidemijom “gube”, na što mu je potpredsjednik talijanske vlade Luigi Di Maio odgovorio kako je “licemjeran” i “neprijatelj broj jedan naše države”. Conte je partnerima iznio 10 točaka talijanskog plana za izbjegličku krizu za koji je kazao kako je potpuno “nov i temeljen na novoj paradigmi za rješenje problema migracije”.
Talijanska žuto-zelena vlada predlaže prevladavanje Dublinskog ugovora prema kojem država u koju stupi izbjeglica mora ga zadržati i obaviti sve radnje vezane za njegov zahtjev za azil itd. Kada govorimo o migracijama, važno je imati europski pristup, kazao je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Odlično, to znači da, kada izbjeglica stupi na talijansko tlo, isto je kao da je stupio na europsko tlo, odgovara Conte.
Zapravo, riječ je o ratu između siromašnih. Jer u Europu dolaze siromašni i ratom ugroženi ljudi (bogatima ne trebaju dozvole kao siromašnima), a uime siromašnijih Europljana kojima oni drugi siromašni “kradu” posao svađaju se međusobno dobro plaćeni političari. Paradigma?
