Reutersov institut egzaktno je pokazao ono što je svima u Hrvatskoj jasno, osim onima kojima bi to trebala biti prva briga. Patološka morbidnost hrvatskih portala, lažne senzacije i odrađivanje poslova tko zna za koga, možda donosi klikove u prvi mah, ali dugoročno rastjeruje publiku. Čitatelji već izbjegavaju takve toksične stranice, a nemaju pouzdane medije kojima bi se okrenuli.
Reutersov institut za istraživanje novinarstva objavio je veliku analizu o tome kako se i koliko ljudi informiraju preko interneta, a Hrvati više od drugih imaju razloga za zabrinutost. Institut je osnovan 2006. na Oksfordskom sveučilištu, a od 2012. izdaje godišnja izvješća o medijskim trendovima u svijetu. Upravo je objavio veliki izvještaj o čitanju vijesti preko interneta, nastao na temelju navika 75.000 ljudi iz 38 zemalja sa svih kontinenata. U mnoštvu analiziranih pojava, Hrvatska u jednoj drži neslavno prvo mjesto.
Hrvatska je zemlja u kojoj najviše ljudi izbjegava čitati vijesti – čak 56% naših sugrađana radije živi u blaženom neznanju, a u tome smo ispred Turske (55%), Grčke (54%) i Bugarske (46%).
Nisu za svaku zemlju objavljeni razlozi zašto njeni građani izbjegavaju vijesti, ali jesu za Veliku Britaniju. Dvije trećine Britanaca kaže da im vijesti kvare raspoloženje, polovica da ih vijesti frustriraju jer ne mogu ništa oko njih poduzeti, trećinu nervira to što ne mogu biti sigurni da su istinite, a svaki deseti misli da su vijesti gubitak vremena – pa je vjerojatno slično i u Hrvatskoj. Za usporedbu, zemlje u kojima najmanje ljudi izbjegava vijesti istovremeno su i one najrazvijenije: Norveška (21%), Finska (17%), Danska (15%) i Japan (11%).
Među mnogim zanimljivim anketama Reutersova instituta pažnju privlače navike mladih i najmlađih – jer oni su budućnost i medija i novinarstva kao profesije. Te su navike ispitane u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama ali sigurna su indikacija stanja koje će nas zahvatiti vrlo brzo, a vjerojatno je već i nastupilo.
Dok djedovi i bake čekaju večernji Dnevnik, a mama i tata listaju svoje novine, većina mladih (69%) pristupa vijestima preko smartphonea.
Dok stariji od 35 godina svoje prve vijesti saznaju preko televizora (30%) ili čak radija (18%), oni mlađi radio ne slušaju, televiziju ne gledaju i novine ne čitaju. Dobna skupina rođenih od sredine 80-ih do sredine 90-ih, koji imaju između 25 i 34 godine, nazivaju se već uobičajeno generacijom Y, a oni rođeni sredinom 90-ih, naraštaj današnjih studenata, u dobi od 18 do 24 godine, generacijom Z.
Generacija Z zanimljiva je za sva istraživanja on-line navika jer su tako mladi da se ne mogu sjećati vremena prije digitalnih medija.
I doista je razlika signifikantna.
Generacija Y prve vijesti ujutro pogleda na mobitelu (39%), ali kod generacije Z to je čak 45%. Generacija Y još ujutro gleda televiziju (22%), a Z sve manje (19%); generacija Y ujutro ponekad i pali kompjutor da pročita vijesti (8%), a u generaciji Z to čini samo njih 5%.
Osim u pogledu tehničkih sredstava kojima pristupaju vijestima, uočljiva je još jedna posebnost najmlađe publike. Stariji ljudi idu izravno na web stranicu medija koji ih zanima (39%), ali generacija Z pristupa vijestima preko društvenih mreža i obavijesti (57%), što znači da im nije toliko važno tko te vijesti proizvodi.
Dok su nekad ljudi imali “svoje novine”, koje su se pažljivo iščitavale, mladi novosti saznaju preko raznih obavijesti ili društvenih mreža.
Društvene mreže su zgodno mjesto za razbibrigu, a loše za usredotočeno čitanje. Najmlađi čitatelji vijestima uglavnom pristupaju pasivno, plutajući s jedne platforme na drugu, pa dokle stignu. Budući da im je pažnja sve više rastrgana, i rade više stvari odjednom, vijesti im se ubacuju u zgusnut raspored.
Zbog mnoštva sadržaja na internetu mladi nemaju više vremena čitati vijesti nego se oslanjaju na naslov – prelete ga očima u dvije sekunde, koliko traje pogledavanje na mobitel dok se radi nešto drugo, na fakultetu ili radnom mjestu. Vijesti su za najnovije čitatelje nešto na što se nailazi više-manje slučajno – ne traži ih se i ne posvećuje im se pažnja, nego ih se doživljava kao smetnju ako nešto rade ili zabavu ako su na pauzi.
Novim klincima novinski brendovi vrlo malo znače – nijedan medij nije među top 25 aplikacija koje na smartphoneima koriste mladi. Međutim, ako se pojavi neka vrlo važna vijest, potražit će je na BBC-ju, CNN-u, Guardianu ili New York Timesu – u čemu valja prepoznati utjecaj roditelja – ali obvezno će to učiniti preko interneta; nikad neće uzeti novine u ruku ili pogledati program na televizoru.
Pri tome dugačke članke neće čitati, ali vole grafičke prikaze koji im daju kontekst – no ne i video jer ih to previše zaokuplja. Dakle, čitatelja vijesti još ima, samo moraju biti kraće. I još nešto: iako mladi žele vijesti brzo, i da budu zabavne, daleko od toga da bi bili glupi. Čitatelji generacije Z očekuju da vijesti budu istinite, poštene i relevantne i ne žele da mediji od njih rade budale.
Posvuda su u svijetu frustrirani negativnošću medija, senzacionalizmom i time da mainstream mediji uvijek imaju neku slabo prikrivenu agendu. Nažalost, Hrvatska je s Bugarskom i Grčkom još jedan medijski rekorder: 51% hrvatskih ispitanika reklo je da su naše vijesti previše negativne, a u Bugarskoj i Grčkoj to smatra 52% odnosno 59% ljudi.
Reutersov institut tako je egzaktno pokazao ono što je svima u Hrvatskoj jasno, osim onima kojima bi to trebala biti prva briga. Patološka morbidnost hrvatskih portala, lažne senzacije i odrađivanje poslova tko zna za koga, možda donosi klikove u prvi mah, ali dugoročno rastjeruje publiku. Čitatelji već izbjegavaju takve toksične stranice, a nemaju pouzdane medije kojima bi se okrenuli. Neinformirani čitatelji postaju neinformirani poduzetnici i neobaviješteni glasači. Posvuda u svijetu mladi plutaju u budućnost tako da imaju sasvim blijedu sliku sadašnjosti, jedino u Hrvatskoj nema ni te blijede slike, samo što nije iščeznula.
..averziji čitatelja prema vijestima nimalo ne pridonose raznorazni portali, raznorazni novinari s raznoraznim 'senzacionalnim, spektakularnim, kontroverznim, katastrofalnim" naslovima, a vijesti nigdje..kao ni istine..samokritike