Stol u kutu. U kafiću Tin u centru Donje Stubice, sa šiltericom na glavi, pred laptopom sjedi – mag Twittera Christian Nikolić (47). Nagrađen je titulom komunikatora godine. Pije čaj od metvice.
– Sjedi, ovo je mjesto poput “Kafića Uzdravlje”. Tu ti svatko zna ime, a ako te netko treba, ostavi poruku na šanku. Ma i dostavljač mi na šanku ostavlja knjige koje sam naručio s Amazona ako me ne pronađe kod kuće – kaže Nikolić i pokazuje na stolac. Čovjek je koji je crnim humorom i objavama na profilu Hrvatske gorske službe spašavanja privukao pozornost cijelog svijeta, od Daily Maila do Le Mondea. S kolegom Jadranom Kapovićem dobio je ove godine nagradu za komunikatore godine.
Zanimljivo, Dalmatinac je koji živi u Zagorju...
– Iz Kule Norinske sam u Dolini Neretve, a završio sam u Donjoj Stubici igrom slučaja. Radim sa psima pa sam tražio gdje mogu imati više prostora. Živio sam 22 godine na zagrebačkom Jarunu, dosadio mi je grad, odrastao sam na selu. A rodio sam se u Münchenu. U Zagorju je bilo zbunjujuće na početku. Recimo, razgovor s lokalcima nakon par gemišta prerastao bi u lingvističku avanturu. No ubrzo sam shvatio prednost života u manjoj sredini. Računi su upola jeftiniji. Kupujem od susjeda. Kucnem nam vrata i pitam: “Susjed, je l’ ima jaja?” Tu sam deset godina – govori čovjek koji je komunikaciju na Twitteru doveo do vrhunca. Iskoristio je alat kako treba. Urnebesno, smiješno, ali s porukom. Da ljudi promisle prije nego što (sebi) naprave glupost. I onda, sredinom listopada, objavio:
– Bilo je časno tvitati s Vama. Chris has left the #HGSS building. Svako dobro...
Bilo je časno twittati sa Vama.
— Hrvatska GSS (@HrvatskaGSS) October 14, 2017
Chris has left the #HGSS building.
Svako dobro pic.twitter.com/IQ3OWHaYDT
A sve s ovog laptopa na stolu. Što se dogodilo, zašto odlazi?
– Došao je trenutak da promijenim kurs. Krenuo sam dalje zbog privatnih poslova i zdravstvenih razloga. Leđa me ubijaju. Uostalom, 47 mi je godina, ne mogu cijeli život raditi isto. Fer je i da mlađi preuzmu kormilo, da se razvija novim idejama – govori Nikolić pa objašnjava kako je na njega, kao klinca, utjecao Alan Ford, romani Gorana Tribusona, Crna Guja, albumi Azre. Redom crni humor. U praksi, genijalne objave počinjale su s “Dragi turisti...” Smijali smo se svi, čekao se novi tvit. Jer, nakon ovog slatkorječivog uvoda, slijedila bi brutalna istina.
– Englezi za to kažu: “In your face”. Direktno, kažeš onako kako jest. To je jedini način da brzo dođe do glave. Nema pomoći od nekakve suhoparne službene priče – poentira Chris.
Znao svakog na internetu
Nagrade su on i kolega Kapović dobili zbog inovacija koje su uveli, čistoće i jasnoće komunikacije.
– Nitko u svijetu nije komunikaciju na Twitteru digao na takav nivo, da direktnim komuniciranjem radiš prevenciju. Znači, tim tvitom direktno smo sprečavali ugroze. Kad smo ga pisali, koristili smo crni humor jer bi tako došao do većeg broja čitatelja, i to ne samo u Hrvatskoj. Nitko ne želi biti tip iz tvog tvita – onaj u japankama.
U praksi, izgledalo je to ovako – na stranicama HGSS-a napisali bi: “Dragi turisti, otoci su dalje nego što se čine. Idite brodom”. Ili: “Dragi turisti, ovo je panoramski let koji želite izbjeći” pa objavili i fotografiju spasitelja koji visi s helikoptera. Ili bi stavili fotografiju roza luftića s velikim flamingom, kakav je bio hit ovog ljeta na plažama, pa napisali: “Koristite ovakav, lakše ćemo vas pronaći”, aludirajući na one koji luftićima odlaze na izlet preko Bračkog kanala. Iz tih kratkih rečenica dala se pročitati surovost ljudske gluposti zbog koje ti hrabri dečki, spasioci Gorske službe spašavanja, stavljaju glave u torbu. Netko krene japankama na Biokovo pa, kad stane, zove njih u pomoć...
I've seen things you people wouldn't believe.... (Roy Batty - Blade Runner)#HGSS #fliplopstyle greatest hits. pic.twitter.com/FVsMr55obg
— Hrvatska GSS (@HrvatskaGSS) August 25, 2017
– Čuj, ljudi rade gluposti svugdje. I u Italiji, u Švicarskoj ili Americi. Mi smo se tek sjetili načina kako to iskomunicirati. Kad komuniciraš s nekim, moraš pronaći kanal, razumljiv jezik i moraš naći poruku koja će biti jasna. Profurali smo to na takav način. Žao mi je što druge službe ne daju više slobode svojim djelatnicima, da mogu to raditi. Twitter je prekrasan alat koji omogućuje da besplatno i direktno plasiraš poruku za veliki broj ljudi. Firme još nisu shvatile kolike su to mogućnosti – kaže Chris pa dodaje:
– Ma mene je tehnologija uvijek zanimala. Zamisli, sjediš doma na bregu tu kod mene u Zagorju i možeš razgovarati s osobom na drugom dijelu svijeta. Čovječe, to je ono… vau. Više nitko tako ne razmišlja. Nitko više ne konta što je to internet. Pogubno je to da se velika većina ljudi u Hrvatskoj ne koristi e-mailom! Ali zato selfije, e to su usavršili. Ja sam s internetom počeo 90-ih. Tada je na internetu bilo toliko ljudi da smo se svi poznavali međusobno, ha-ha. Ljude koje sam tada upoznao još uvijek viđam – govori pa se vraća u današnje doba:
– Zamisli da reklamu pošalješ na velik broj adresa, a da nije junk. Facebook je, za razliku od Twittera, pun svega, a nema mnogo. Tamo gledaš slike mačaka, ljude iz teretane, slike kroz prozor aviona... Na Twitteru je čišće, izabereš sam koliko želiš pregledavati, poslovno je konkretniji – govori.
Koliko smo daleko mi otišli? Koriste li službe to dovoljno?
– Kod nas je to još u rukavicama. Recimo, požar je u Splitu. Ja sam turist koji je iz Đakova. Ili Dublina. Odem na Twitter, a to su stranci navikli raditi, i ukucam #split i #fire i ne dobijem nikakve informacije. A zamisli, ovako dobiješ brzo. I kažeš, vrijeme je da se pakiram i idem. Ili nema frke, službe su riješile problem.
Na Twitteru se danas strahuje hoće li Donald Trump (Twitter profil @realDonaldTrump) objaviti čak i – rat. Kim Jong-un vjerojatno često rifreša i čeka što će biti. Otišlo je toliko daleko?
– Čovjek je šoumen, našao je medij za koji se zna da prati više ljudi nego papin Twitter. Prati ga 46 milijuna ljudi, to je skoro kao cijela Velika Britanija. Trump preko Twittera komunicira direktno, ali se i obračunava. Neki put me podsjeća na ostavljenog muža koji, kad se nacuga, šalje bivšoj ženi SMS poruke u tri sata ujutro. Bojim se da je generalima u Pentagonu frka kad on počne prijetiti... Ljudi koji su na tako visokoj poziciji ipak nose odgovornost. Treba, prvenstveno, promisliti kako ćeš komunicirati.
Chris nije samo sjedio za laptopom, godinama je sam spašavao ljude. Kako izgleda jedna takva akcija spašavanja?
– Evo, zazvoni mi telefon. Kažu: “Imamo potragu na području Ravnih kotara kod Zadra. Kreće se za dva sata. A ja sam u Zagrebu. Uzimam psa, opremu, sjedam u auto, krećem. Ne znaš kad ćeš se vratiti... Ili zvoni mobitel. Centar 112. Zovu iz Krapine. Kažu: “Imamo osobu koja ne zna gdje se nalazi, dezorijentirana je, komunicira i javlja se na telefon.” Sjedam u automobil i krećem. Komuniciram s tim planinarom koji kaže da je krenuo od Gupčeve lipe prema Mariji Bistrici. Pitam ga što vidi, a on kaže: “Šumu”. A znam da su na toj dionici – cesta i kuće. Znači, nije tamo. Uzmem kartu, pogledam gdje bi mogao biti te shvatim da nije kod krčme “Klet Pod lipom”, već je bio u planinarskom domu “Nad lipom”. Da se izgubio na Medvednici, a ne tu dolje. Zovem ga, ali se počinje gubiti, govori nepovezano. Uzmem kartu te tražim mjesto gdje bi on, onako umoran, mogao pogriješiti. Nađem oštar zavoj na Marijanskom hodočasničkom putu, gdje je vjerojatno otišao ravno. Dođem do tog mjesta, a on zaista tamo. Stoji u rupi usred šume, a toliko je dehidrirao da nije primijetio cestu iznad sebe. Posjednem ga u automobil, javim na 112 da sam ga pronašao i odvezem ga kući. Srećom, samo je dehidrirao, nije bilo potrebe voziti ga na Hitnu.
Zahvale li ljudi kad ih spasite?
– Za to je malo vremena. Akcije traju. Ali ja sam izašao iz te priče, ne bih previše o tome. Bilo je onih koji su puno više akcija od mene odradili, eto, sigurno i sad negdje akcija traje. Ono o čemu se malo priča su ti dečki. Divim im se. Mnogi su hrvatski branitelji, dragovoljci, koji su sada energiju pretočili u volontersku udrugu poput HGSS-a, gdje pomažu drugima. Za njih se ne zna, oni šute i rade.
Kako spriječiti ugroze?
– Ljudi trebaju koristiti glavu. Razmisli pa napravi. Postoji internet, telefoni, društvene mreže. Najčešća greška je precjenjivanje svojih sposobnosti. I loša priprema. I to je kod svega, od skijanja do planinarenja.
Psi su mi svjetski arheolozi
Nikolić se okrenuo svojim psima.
– Moja su ljubav psi. Imao sam desetak pasa u životu, sad sa mnom žive tri belgijska ovčara i jedan njemački ovčar. Zovu se Mali, Panda, Pepper i Arwen. Oni nisu samo ljubimci, ne hvataju samo vjeverice po dvorištu, službeni su psi. Rade poslove i to mi omogućuje da radim poslove u Hrvatskoj i vani. Rade arheologiju, traže arheološka nalazišta. Naši su psi rekorderi u pronalasku najstarijih arheoloških pronalazaka u svijetu.
O čemu se radi?
– Evo ti primjera, sa psom dođem na arheološko nalazište Drvišicu iznad Karlobaga na poziv doc. dr. sc. Vedrane Glavaš sa Sveučilišta iz Zadra. Tamo Panda pokaže gdje je arheološko nalazište staro više od 3000 godina. Šnjofa okolo, na nekom užem području, , a kad naiđe na izvor mirisa, legne, odnosno sjedne. Zamisli da moraš prekopavati 200 kvadratnih metara, a pas dođe i pokaže: Tu je! Na metru kvadratnom. Moji su psi arheolozi. Eto, to iznad Karlobaga najstariji je nalazak koji je ikad u svijetu pronašao pas. Potvrdilo se to, radili iskopavanja i analize. Ispalo je da je riječ o prapovijesnoj zajednici koja je naseljavala primorsku padinu Velebita od 10. stoljeća prije Krista pa sve do 4. stoljeća prije Krista. Prošao sam sa psima Bliski istok, cijelu Europu, Afriku...
Prekidaju ga u priči dečki iz kafića, pa kažu:
– Ajde, Chris, idemo. Isprobavati robu po klijetima. Gemišti nas čekaju...
Dalmatinac iz Zagorja slegne ramenima pa kaže:
– A što ćemo, idemo – akcija...
