Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 128
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Povuci-potegni diplomacija

Trump želi pokazati da 
nikad ne gubi, a Kim da nije drugorazredni lider

Donald Trump i Kim Jong Un
Foto: Reuters/PIXSELL
1/4
11.06.2018.
u 17:49

Hoće li najavljeni summit 12. lipnja u Singapuru doista značiti prekretnicu u svijetu.

Američki su predsjednici u vrijeme komunizma nosili titulu vođa slobodnoga svijeta; imali su posebnu odgovornost zaštitnika slobode i demokracije. Nije mala stvar da jedan takav državnik sjeda za stol s čelnikom države, Sjeverne Koreje, koja slovi za posljednju komunističku utvrdu i za vojno-političku diktaturu koja prijeti i samoj Americi. Donedavno je takav spoj demokracije i diktature bio u zoni političke fantazije i u kategoriji nemoguće misije.

No vremena se nastavljaju mijenjati pa ono što je jučer bilo odbojno i neizvedivo danas postaje poželjno i moguće: dva tvrda državnika, jedan odan dogmama slobodnoga tržišta, a drugi vjeran komunističkome katekizmu, Donald Trump i Kim Jong-un, postaju neočekivani generali koji poslije okrutnih bitaka moraju pokupiti čahure i očistiti teren za mirniji (su)život među nekadašnjim “sotonama”!

Pasu travu i slave pobjede

Alkemijska operacija spajanja vode i vatre – s tim da voda ne presuši, a da se vatra ne zagasi – bila je nezamisliva dok je svijet bio u eri “hladnoga rata”; dvije Koreje, isto kao i dvije Njemačke, bile su integralni dio krutog ideološkog i vojnoga poretka, ovisne o drugima više nego o sebi. Takva je operacija ujedinjenja dviju polovica jedne nacije postala moguća prestankom “hladnoga rata”; spajanje dviju Koreja nije moglo biti na vrijeme izvedena (nije sigurno ni da Trump ima čudotvorno ljepilo) jer je komunistička država bila zakopana u velikom bunkeru.

Donald Trump i Kim Jong Un
1/8

Indoktrinacija je činila čuda: s “omiljenim vođama” narod je mogao i travu pasti i slaviti pobjede! Moćna Kina u susjedstvu postupno je mijenjala svoj rigidni sistem, otvarala gospodarstvo tržištu i globalizaciji, i na jeftinoj radnoj snazi i uvezenoj tehnologiji, nastavljala “veliki marš”. Ozbiljni politolozi govore o toj državi kao poludemokraciji, polukomunizmu: mješavina slobodnog tržišta i neslobodne države funkcionira efikasno jer proizvodi brzi rast. Sjeverna Koreja, s čijim vođom Kim Jong-unom američki predsjednik počinje tikve saditi, ostala je sve vrijeme čista diktatura. Još prošle godine mladi “omiljeni vođa” igrao se raketama kao dijete s praćkama i prijetio da će uništiti Los Angeles. Trumpov verbalni odgovor bio je još agresivniji; ipak, kad je američki predsjednik vidio da bi se Kim mogao utopiti u moru bombastičnih prijetnji, odlučio mu je pružiti pojas za spašavanje.

Vidjet će se u nastavku je li ga davljenik prihvatio zato što se uplašio vlastitoga oružja ili američke (nad)moći. Ili se radi o blefu, možda s obje strane? Mijenja li se američka (vanjska) strategija koja je tradicionalno ugrađivala čip ljudskih prava u svoje diplomatske senzore; zato je SAD i mogao biti predvodnik slobodnoga svijeta i zaštitnik podčinjenih nacija. Moralni prvak Jimmy Carter – sa strateškim uslugama Zbigniewa Brzezinskog – izgradio je posebni liberalni kodeks koji je vrijedio u komunikaciji sa svim diktaturama. Njegovi demokratski nasljednici u Bijeloj kući nisu toliko mahali zastavama “Amerika prva”, ali su joj osiguravali predvodničko mjesto u slobodnoj hemisferi. Republikanci su, još od Richarda Nixona i karizmatičnoga Henryja Kissingera, bili pragmatičniji, ali nisu ni oni vragu olako prodavali liberalnu dušu. Bit će još mnogo rasprava o tome što je motiviralo sadašnjega predsjednika da založi demokratski autoritet svoje države u jednoj operaciji koja ne mora dobro završiti. S diktatorom na vlasti teško će se sjeverni dio Koreje odati blagodatima demokracije.

Počinje li u Singapuru njegov kraj? Ili novi početak? Lansiranje Kim Jong-una u orbitu državnika s kojima se može pregovarati moglo bi značiti veliki korak za Sjevernu Koreju, pod uvjetom da prestane uvježbavati nuklearni rat i odbaci rakete u trnje, i sve pod Trumpovim nadzorom, a za Južnu Koreju, pod pretpostavkom da će se dvije Koreje uputiti prema mirnom ujedinjenju. Može li to biti i mali korak za čovječanstvo, za Ameriku prije svega? Njen je predsjednik, ipak, legao u krevet s državnikom koji je dosad živio u izolaciji čarobnih jaslica, a tko s djecom spava, može se svakakav ustati. Čak i u nepovoljnijoj varijanti da milijarder-predsjednik ne može (o)pravdati visoke troškove dugoga puta, Trumpov će veliki ego doživjeti punu afirmaciju – izvukao je jednoga diktatora iz njegova bunkera, preuzeo (ne)zahvalnu ulogu glavnoga pokrovitelja u neizvjesnoj operaciji spajanja dviju korejskih država.

Instinkt prije vizije

Ako u svijetu bude jedna opasnost manje i jedna nada više, svi će moći biti zadovoljni(ji): Trump napokon pokazuje da može ujedinjavati, nakon što je do sada samo dijelio svijet, da može poticati nove sporazume nakon što je grubo porušio nekoliko starih. Kontroverzni državnik ne može jednim potezom otkloniti sve zazore i nepovjerenja s kojima živi od ulaska u Bijelu kuću; kod njega je instinkt prije vizije; više igra simultanku u uvjerenju da svaku državu može lakše pobijediti nego što razvija globalnu igru u kojoj snažna Amerika (ne) može izgubiti. Nekad su u svjetskoj politici vladali cjeloviti sistemi, iskušavale se nove doktrine, a veliki stratezi poput Brzezinskoga ili Kissingera bili utjecajniji od svojih predsjednika; takav se ad hoc događaj Trump – Kim tada nije mogao kreirati.

Prevladavala je studiozna, duga i tiha diplomacija. Improvizacije su bile nemoguće, a voluntarizam opasan. Današnji diplomatski meštri pravi su alkemičari, oni mogu improvizacijama nadoknađivati manjak promišljanja. Donald Trump stvoren je za tu vrstu glavnih uloga; u visoku politiku došao je s iskustvom velikoga trgovca nekretninama i slavnoga aktera iz reality-showa. Njegova metoda pokušaja i pogrešaka, sistem povuci-potegni, koji je koristio prema Kim Jong-unu, zapravo je nastavak psihološke borbe s kojom je bogati Amerikanac u studiju uglavnom lako pobjeđivao svoje protivnike. Sad ga koristi u novim uvjetima kad on iz Bijele kuće diktira pravila: on vodi igru ili u igri ne sudjeluje! Osjetljivi Francuzi doživljavaju “sistem Trump” kao politiku koja ponižava, koja nameće i koja ne pregovara; nešto otporniji Nijemci još smišljaju odgovore na direktive, ponekad i diktate, koje im Trumpova diplomacija dijeli u samome Berlinu, a da ne moraju protjerivati samoga veleposlanika; Rusi se i dalje ponašaju kao da imaju u rukavu par asova, uvjereni da bez ruskoga ruleta iz natjecanja s Trumpovom “sebičnom politikom” nitko ne može izvući živu glavu; jedino se Kinezi ponašaju konfucijevski smireno, idu svojim “maršom” i čekaju da prođe opasnost pa da oni zauzmu mjesto koje im je Mao davno rezervirao.

Dva su državnika zakazala dvoboj na sredini puta, na neutralnom terenu, da nitko ne može koristiti prednosti domaće “kuhinje”. Kad bi se tražilo psihološko objašnjenje, koje se, inače, u politici neopravdano zapostavlja, i Kim i Trump su trebali reflektore, svaki iz svojih razloga: Korejac da se koliko-toliko otrese kompleksa drugorazrednog vođe koji prolazi samo u svojoj zemlji, i to dok je hermetički zatvorena, a Amerikanac da potvrdi glas čovjeka koji je uvijek u pravu i koji nikad ne gubi. Politički gledano, Kimu je trebala Trumpova ruka da počne izvoditi zemlju iz bijede dobrovoljne izolacije i očaja nametnutih sankcija; Trump je pak pružio ruku, da pokaže koliko je (sve)moćan, da može lomiti i najtvrđu diktaturu. Strateški, američki predsjednik bi približavanjem, i u perspektivi ujedinjavanjem dviju Koreja, ojačao položaj SAD-a u pacifičkoj zoni i oslabio Kinu za jednoga pijuna, dok bi njegov korejski partner s američkom podrškom – i kineskom suglasnošću – umanjio rizike sukoba u perspektivi približavanja dviju korejskih država. Nešto će se i Kinu pitati kad je budućnost korejskoga prostora u pitanju; to što se Xi Jinping drži diskretnije ne znači da iz pozadine ne vuče konce; očito je da Kina instruira Kima. Čini se da to najviše brine Trumpa: Kina je njegova noćna mora jer se gospodarski toliko primakla Americi da je pitanje godina kad će je preteći.

Svi ćemo biti gubitnici

Ako ne bude prva, što će u trumpovskoj optici ostati od Amerike? Svi su američki predsjednici branili isti cilj: “America first”, a da to nisu posebno isticali. Sadašnji predsjednik pravi od toga primamljivog izbornoga slogana program svoje vlasti, a njemu se baš događa da njegova zemlja gubi postupno vodeću poziciju u svijetu. U jednome stoljeću ona je izgradila poziciju “žandara u svijetu”, ali je više ne može (o)braniti, jer je mnogo različitih kandidata u borbi za leadership. Nije više jedina sila, što je bila jedno vrijeme, poslije pada komunizma, i ne može vrtjeti ostatak svijeta oko maloga prsta. Zakoni gravitacije s globalizacijom se mijenjaju, sila teže nije više na Zapadu, kao što je to stoljećima bila. Amerika je, u eri neograničenoga liberalizma, diktirala ritam globalizacije, misleći samo na prednosti koje će steći na svjetskome tržištu; nije dovoljno računala da će izvozom tehnologije naučiti sirotinju da sama lovi ribu, umjesto da se hrani američkom. Biznismen Trump i sam je bio katapultiran na globalno tržište, tamo je naučio što je bankrot.

Političar Trump odbacio bi sistem koji je Amerika stvorila, pošto se osvjedočio da je Kina – a ne Amerika – prvi i najveći korisnik globalizacije. No izlazak iz tog jurećeg vlaka mogao bi se kao bumerang vratiti baš SAD-u i pogoditi ga i u lice i u džep. Nobelovac Edmund Phelps upozorava na “kaotični leaderships” Donalda Trumpa, na “totalno pomanjkanje ekonomske vizije” i na štete od njegova trgovinskoga rata s Europom i s Kinom. “Svi ćemo biti gubitnici”, opominje slavni ekonomist. Kina strpljivo gradi svoju poziciju, ona je stekla prednosti koje neće napuštati čim Trump povisi glas o carinama. Kineski javni dug ne prelazi polovicu BDP-a, dok je američki prešao troznamenkasti broj, a europski se opasno približava; kinesko je gospodarstvo u trgovini s EU imalo godišnji suficit od 154 milijarde eura, a sa SAD-om čak 347 milijardi dolara! Kina postaje rizničar svijeta, nije joj problem da godišnje u svijet plasira 150 milijardi izravnih investicija. Trump postavlja dobra pitanja o tome kamo vode današnji trgovinski standardi; sa svojom protekcionističkom dioptrijom ne sagledava problem u prirodnoj veličini i daje uglavnom krive odgovore. Izolacionizam je američko gospodarstvo više uvodio u krizu nego što je iz nje izvodio.

Moćna Amerika potvrđuje svoju moć samo kad je otvorena svijetu, a ne kad bježi od njega. S izletom u Singapur, Donald Trump može sebi priuštiti odmor ratnika, poslije serije bitaka koje je sam započinjao, a sam ih ne može završiti. U politici “America first” on je prvi i najvažniji, on je onaj koji odlučuje što je dobro za SAD i objavljuje da je to dobro i za druge države. Posljedice nisu dobre ni za Ameriku: njen predsjednik politički udaljava Europu od Amerike, kako to nije činio ni jedan njegov prethodnik, ne čini dovoljno da privuče Afriku, podcjenjuje značaj Latinske Amerike, a s Rusijom igra toplo-hladno. U Kim Jong-unu otkrio je srodnu diplomatsku dušu koju bi i ruski vlastodržac rado primio u Kremlju, ako u zemlji preživi sve turbulencije neočekivanog savezništva s nekadašnjim “sotonom”. Koreja je, zasad, lokalna demonstracija američke (sve)moći i uspješnosti: dok su prije Trumpa svi drhtali pred jednim “luđakom” koji je prijetio (i) Americi, Trump je čarobnim štapićem pretvorio luđaka u partnera, gotovo u mudraca, i stao s njime graditi kule od karata, u koje će sakriti sve Kimove agresivne planove. Bit će milina ako se jedna diktatura bude mogla promijeniti bez upotrebe sile.

Donald Trump i Kim Jong Un
1/5

I to je Amerika

U širokome spektru kritičara Trumpove “politike bez politike” ne zaboravlja se kakav je “novi nered” američki predsjednik izazvao na poprištu izraelsko-palestinskoga sukoba. Nije najgore to što je učinio nemoćnim Palestincima, da ih je pretvorio u drugorazrednoga partnera, nego što američka diplomacija ne vidi što je učinila: njena predstavnica može napustiti dvoranu UN-a dok delegat Palestine optužuje Izrael da je u jednome danu – kad se američko veleposlanstvo selilo u Jeruzalem – pobio 58, a ranio 1400 Palestinaca. I to je Trumpova Amerika! Ne mora nitko imati simpatije za režim ajatolaha u Iranu da bi se zamislio treba li tu veliku državu ostavljati izvan kontrole međunarodne zajednice. Izraelu treba jamčiti sigurnost, opstanak se više ne postavlja kao pitanje; svima treba mir, a to pretpostavlja i uspostavu palestinske države.

S Trumpom nema rješenja, jer on na Bliskom istoku nema Kima, a sva jaja stavio je u istu košaru. Dok se cijeli srednjoistočni kompleks nalazi u fazi velike rekonstrukcije (Irak, Sirija, Afganistan…), velike sile samo će produžavati sukob i otežavati rješenje ako nastave štititi “svoju” stranu. Što u Koreji može dobiti, to, i još više od toga, može izgubiti na drugome poligonu. Koreja je, ne samo za Trumpa, gladnog afirmacije, lakši zalogaj na trpezi velikih svjetskih kriza. Tamo ljudi ne ginu, nitko tamo nema interesa da podgrijava napetosti ni da podržava diktaturu. Uspije li diplomatskim putem prevesti Kima u 21. stoljeće, američkom predsjedniku mogu porasti apetiti. Ali, kako je krenuo, mogao bi mu izraelsko-palestinski zalogaj ostati u grlu, a na Iranu bi mogao slomiti zube. Velika bi pobjeda u Koreji u tom slučaju bila samo Pirova pobjeda u svijetu.

Komentara 1

Avatar Zloćo Mlađi
Zloćo Mlađi
18:07 11.06.2018.

Poslje Mesića dva najružnija predsjednika.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije