– Djed je kod Glojnarićevih bio sluga, danas bi rekli radnik. Brinuo se o njihovu imanju u Maču, radio na polju i hranio životinje. Skroman čovjek, dobričina i veseljak. To što je od 1941. do 1943. učinio za židovskog dječaka i danas se prepričava u našem kraju. Djed je bio junak – ponosi se Dražen Pavlek, koji će u ime potomaka pokojnog djeda Jurja Pavleka danas u palači Dverce u Zagrebu preuzeti medalju “Pravednik među narodima”.
Spavao s njima u kući
Osim Jurju, to najveće priznanje koje Izrael u ime Yad Vashema, uprave za sjećanje na mučenike i junake holokausta, daje pripadnicima drugih naroda koji su pomogli u spašavanju Židova tijekom Drugog svjetskog rata, dodijeljeno je posmrtno i Amaliji, Emeriku te Blaženki Glojnarić. Njih četvero spasilo je od sigurne smrti dječaka Paula Schreinera, kojeg su tri godine skrivali na imanju Glojnarićevih u Maču, selu pokraj Zlatara. Zagrebačka obitelj Schreiner imala je tvornice i proizvodila keramiku, no ostala je bez svega 1941. godine nakon proglašenja NDH i početka provođenja plana istrebljenja Židova. Prije nego što je i sam odveden u Auschwitz, Paulov otac Ferdinand skovao je plan kako spasiti sina.
– Stric Emerik bio je novinar u Zagrebu, pisao je za Hrvatski dnevnik, i s tvorničarom Ferdom Schreinerom znao je igrati tenis. Očito ga je zamolio da se pobrine za 13-godišnjeg sina ako se njemu što dogodi. Tako je i bilo. Kad su ustaše uhitili Ferdu i strpali njega i Paula u automobil, vozilo se iznenada zaustavilo, a jedan od vojnika rekao je malom da bježi. Pustili su ga. Po Paula je ubrzo stigao stric Emerik i odveo ga u Mače – priča Albert Glojnarić, koji će danas preuzeti medalje za strica Emerika, baku Amaliju i tetu Blaženku. Tri godine obitelj Glojnarić i sluga Juraj Pavlek skrivali su dječaka. Preko noći prespavao bi s njima u kući, a dane je provodio u staji, na sjeniku, kamo mu je Juraj donosio hranu.
– Kad je nosio hranu za psa, stavio bi u košaru i jelo za Paula. Trebalo je dobro paziti jer su ustaše u Zlataru i Maču imali sjedište – dodaje Albert. Jedne noći u listopadu 1943. ustaše su pokucali na vrata. Kad nisu dobili odgovor na pitanje gdje skrivaju dječaka, Blaženku, koja je radila kao seoska učiteljica, zaklali su s dvanaest uboda nožem, a Emeriku ispalili metak u glavu.
Promijenili mu ime
Ona je tada imala 28, a on 29 godina. Sve se to događalo nedaleko od staje u kojoj je, skriven u tunelima od stogova sijena i slame, drhturio tada već 15-godišnji Paul. Amalija koja je vodila trgovinu i imanje, a bila je i partizanska kurirka, shrvana se, nakon tragedije, sklonila u Zagreb, gdje je i umrla 1964. godine. Mladić Paul i sluga Juraj, kojeg su svi zvali Jurek, ostali su sami na imanju.
– Ustaše su i dalje povremeno dolazili. Djed bi ih znao odvesti u podrum i ponuditi vinom, samo da im odvrati pažnju – priča nam Dražen. Paulu su čak promijenili i ime u Pavel Škrinjar i poslali ga na vojnu obuku za domobrana u Zagreb, no vratio se ubrzo u Mače. I on i Juraj, s kojim se sprijateljio, živi su dočekali kraj rata.
>>Spilje u kojima su tijekom Drugog svjetskog rata preživjeli Židovi
>>'Propustili' zvati Putina na 70. obljetnicu oslobođenja Auschwitza
