Hrana je nešto bez čega naš planet ne može opstati. To je egzistencijalna potreba, nešto što nam omogućava da živimo, radimo, mislimo, stvaramo... U prenesenom smislu, hrana je i najveći poslodavac na svijetu koji zapošljava više od 40 posto stanovništva. Poljoprivreda i industrija hrane najperspektivnije su industrije na svijetu. Očekuje se da će do 2030. potražnja za hranom na globalnoj razini porasti za 35 posto, a to povećanje potrošnje najviše će generirati Indija i Kina, zemlje koje će do te godine konzumirati ukupno 40 posto globalne proizvodnje hrane. O kakvom je rastu riječ govori i podatak da su te dvije zemlje 2010. imale samo 10 posto globalne proizvodnje. Kina je apsolutno najveći proizvođač hrane na planetu, a u toj zemlji ta industrija zapošljava više od 320 milijuna ljudi, što je više od ukupnog broja stanovništva SAD-a. Indija je druga na toj listi, SAD treći, a Brazil četvrti. U Kini i Indiji kalkulacije su vrlo racionalne – one prvenstveno žele stvoriti dovoljno domaće hrane da uopće ne ovise o uvozu, a ako se ponešto nađe za izvoz, to će biti više nego odlično.
Obiteljske farme čine 90 posto od ukupnog broja farmi na svijetu i upravo te farme svijetu daju oko 80 posto hrane. Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) prošle je godine objavila da se do 2050., kada će na Zemlji živjeti oko 9,1 milijarda ljudi, proizvodnja hrane mora povećati za 70 posto, a u zemljama u razvoju za 100 posto. Izračunali su i da će se do te godine u poljoprivredu i industriju hrane ulagati 50 posto više novca nego što se sada ulaže. To je privredna grana koju recesija gotovo ne pogađa. Postoji čak i vjerovanje da je ulaganje novca u proizvodnju hrane najsigurnije i da onaj tko pametno uloži i pametno vodi proizvodnju i poslovanje nikada ne može ostati “bez gaća”. Na cijelo ovo razmišljanje o globalnoj produkciji hrane i o perspektivama koje ona nudi u vrlo bliskoj budućnosti naveo me nesretni Agrokor i nesretna Hrvatska koja ima sve potencijale da proizvede više nego dovoljno kvalitetne hrane za samu sebe i da još ponešto proda na europskom i svjetskom tržištu. Vlasti i vlade u Kini i Indiji u pravome trenutku su shvatile da se radi o strateškim industrijama o kojima u velikoj mjeri ovisi nacionalna sigurnost i stabilnost kako svake pojedine zemlje tako i dijela svijeta u kojem se nalaze. Gladan narod opasna je i vrlo destruktivna grupacija koja može biti uzrokom velikih političkih potresa. Ako sve do kraja pojednostavimo, onda je za svaku zemlju osiguravanje dovoljnih količina cijenom dostupne hrane u osnovi bitan faktor u očuvanju političke stabilnosti.
No Hrvatska je u tome nekakav čudni izuzetak. Već gotovo 30 godina nijedna vlada nije izradila nikakvu strategiju za razvoj poljoprivrede. Prepustila ju je stihiji i gazdi Todoriću koji nije imao ni dovoljno mudrosti, a ni novca da sve to izvede na pravi put. I sada su nam na čelu te strateške grane – tko? Rusi! Možda će nam oni pokazati kako se to radi. Naše vlade davno su propustile šansu da na pravi način rukovode važnom i profitabilnom proizvodnjom hrane.
>> Pesticidi u hrani – koliko su štetni i kako ih izbjeći
>> Jaja, maslac i bijeli kruh ipak dobri za doručak, ali...
